RECENZIJA

Zen budizam je, našavši svoje mjesto uz tradicionalnu šinto religiju Japana, tijekom stoljeća protkao čitavu japansku kulturu, materijalnu kao i duhovnu, umjetničku kao i svakodnevnu. Zen je svjetska baština sasvim nespektakularne, tihe vrste. On nije gradio zigurate, piramide niti Taj Mahal, pa ipak se njegov duh čini ne manje čvrstim i trajnim. Veliki propagator i interpretator zena na Zapadu (na kojeg se i Ksenija Premur naslanja u svom uvodu) bio je Daisetz T.Suzuki čijih je nekoliko knjiga prevedeno i na naš jezik. Drugo ime koje ne možemo, govoreći o zenu, i Japanu uopce, zaobići jest ono hrvatskog publicististe i utemeljitelja japanologije u nas, akademika Vladimira Devidea. Uza sva bivša nastojanja, pretpostavke čvrščih kulturnih veza Hrvatske i Japana tek se sada bude s osnutkom studija japanologije na Filozofskom fakutetu u Zagrebu.

Knjiga Ksenije Premur predstavlja studiozan literarno-filozofski pristup nekim od klasičnih djela zen-tradicije. Veći dio ovog materijala po prvi puta se ovdje pojavljuje na hrvatskom jeziku. To u prvom redu vrijedi za zbirku Mumonkan, kao i za sutru "Rasprava o iznenadnom probuđenju", dok su zen pripovijesti (anegdote o odnosu učitelja i učenika zena) objavljivane u različitim izdanjima i različitim izborima.

U svom opsežnom uvodnom komentaru Ksenija Premur zaokruženo objašnjava ključne pojmove zena, kao što je prosvjetljenje - satori, i metodički put njegovog postignuća - logički nerješive zagonetke-priće, koani. Kao i u zapadnoj mistici, zen prosvjetljenje, satori, javlja se iznenada i nepozvano, ali tek na temelju dugogodišnjeg discipliniranog duhovnog rada u kojem učenik napušta diskurzivni um i njegova "rješenja". Nemoguče je ovdje ne uvidjeti značajnu paralelu s mističkom tradicijom Zapada, primjerice "Duhovnim vježbama" Ignacija Lojolskog, koji govori da Božja "utjeha bez prethodnog razloga" dolazi samo onda i onako kako Bog želi, ali joj moraju prethoditi godine duboke kontemplacije i meditacije u kojima "ja" i "moje" moraju biti napušteni. Očigledno, ovdje se radi o univerzalnim kategorijama ljudskog duha, a ne kulturološkim partikularnostima.

Ono što je specifično za zen, za razliku od zapadne, krščanske mistike, jest njegova vezanost za kulturu - pisanu, usmenu, kao i materijalnu. Zen se, naime, nije ograničio na zidove samostana, niti je prezreo svjetovnost. Dapače, on ju je bezbrojnim nitima svog nadahnuća oplemenio, i to je onaj veliki, sveljudski doprinos zena kojeg je nemoguče zaobići i umanjiti, a teško ga je i profanirati. Zen je dokaz da duhovno i svijet ne moraju biti u sukobu, da ne pripadaju "različitim gospodarima". Konceptualizacija stvarnosti, moguča je, dakle, i na naćin različit od judeo-krščanske teološke dihotomije dobro - zlo / duhovnost - svijet, zadržavajući istovremeno zajedničke konačne principe, kao što je duhovno prosvjetljenje - satori, odnosno doživljaj Boga "bez prethodnog razloga".

Što je Mumonkan? Nazvana po velikom učitelju Mumonu (1183- 1260), to je zbirka od 48 logičkih zagonetki danih u obliku priča - koana, popračenih njegovim komentarima, a predstavlja klasičnu literaturu, svojevrsno "Evandelje" zena. U knjizi Ksenije Premur, taj klasični filozofsko-književni korpus po prvi puta je u cijelosti preveden na hrvatski jezik.

Drugi dio knjige, nazvan "Zen pripovjesti prosvjetljenja" izbor je iz šireg kruga zen-literature, a obrađuje tematiku odnosa zen učitelja i učenika, čije su pojedine priče vec prevođene na naš jezik.

Potpuna novina u nas je treći dio tekstova koje je Ksenija Premur prevela, a to je zen-budistička sutra o iznenadnom prosvjetljenju koja je povijesno-filozofski vrlo važna za razumijevanje razvoja zena. U njoj se, naime, prozrijeva autentično Buddhino učenje, kroz mahayansku interpretaciju, i prijelaz u zen. Analitičko iščitavanje ove sutre omogučuje uočavanje sva tri stratuma. To je dokument koji svjedoći o emancipaciji zena iz kolijevke početnih buddhističkih načela.

Trenutak u kojem ova knjiga nastaje je izvrstan, "u skladu s Nebom", jer se poklapa s počecima studija japanologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S obzirom da ovaj, zasad trogodišnji studij, financira japanska vlada, smatram vrlo važnim da Hrvatska odgovori adekvatnim oblicima podrške od kojih je jedan podupiranje kritičkih izdanja na hrvatskom jeziku ključnih povijesnih, filozofskih i literarnih djela japanske kulturne baštine, na način na koji je to, primjerice, učinjeno i s djelima indijske baštine.

Medu ove, ključne dokumente japanologije neosporno spadaju tekstovi koje je Ksenija Premur prevela, prokomentirala i popratila opsežnom uvodnom studijom.

Temeljem gornjeg osvrta i analize, preporučujem Ministarstvu znanosti i tehnologije da podupre izdavanje ove knjige.

Mr.sc.Milivoj Vodopija
socijalni antropolog, Zagreb