ULOMAK IZ ROMANA
"LJUBAVNICI"
Demetra, Zagreb, 2000.

A ja ću još jednom otputovati u Veneciju. U Veneciju ću svakako brodom, onim prekooceanskim, parobrodnim brodom. I prvo ću proputovati cijeli poznati, a onda cijeli nepoznati svijet, kao Marko Polo, pa ću otkriti Veneciju, sasvim nepoznati kontinent, posve neznani venecijanski svijet. I otkrit ću ga sasvim nanovo, ispočetka, a ti ćeš čekati strpljivo i nimalo vjerno na moj povratak sa nepoznatog kineskog kontinenta venecijanskih laguna. I nećeš znati što su to lagune prije nego ti ja to otkrijem i nećeš pojma imati kako se Španjolska može otkriti u Veneciji i kako jezici nisu nimalo slični, a prevodioca ni za lijek, i kako treba pomnjivo osluškivati žagorenje vreve na Trgu Svetog Marka da bi se raspoznao onaj jedan, jedan jedini glas, prepoznatljiv među svima, raspoznatljiv od sviju, moj glas, kako te doziva i kako zove čeznutljivo, "Hej, ovdje sam, na stranom kontinentu venecijanskih laguna, da li me čuješ, da li me čuješ..." i tako sve tiše i tiše da se ne bi probudili pozaspali zatvorenici što već vjekovima tavore u tamnicama podno venecijanskih laguna i prije no što ih zatvore, oni se pomole usrdno u Santa Maria della Salute za krepko zdravlje i dug život, a sudi im se samo na šest godina i ni dana više, a oni ipak nikada ne ugledaju danje svjetlo. Eto tako, dozivat ću sasvim smalaksalim glasom, "Hej, Santa Maria della Salute, čekaš li me, molim te, čekaj me, inace ću umrijeti dan prije isteka kazne na sto godina i jedan dan samoće, čuješ li me, čuješ li me..." i sve tiše podno zaglušujuće buke turista (odjednom su se stvorili na sasvim nepoznatom kineskom kontinentu venecijanskih laguna i šalju šarene razglednice posvuda po svijetu nevoljenim i prezrenim rođacima koji ih nimalo ne razumiju, iako govore istim jezikom) i sve jenjavije podno zastrtih jarbola moje prekoocenaske galije i sve tiše i sve tiše... A onda ću se utopiti u jezicima sviju svjetova, u svim svjetskim jezicima koji više ni sami sebe ne razumiju, toliko je zaglušna buka na Trgu Svetoga Marka i nitko više nikoga ne čuje i sve smo ulice već prošli i svaki most smo prekoračili i stalno se vrtimo u krugu - eto, tu smo maločas bili i sve ulice vode na Trg Svetoga Marka i sve je to tako zamorno i tako dosadno. A Venecija, kažu, tone zbog osvete Velog Jože, tone na pokradenim velebitskim balvanima za koje se Veli Jože tako žestoko borio da mu ne oduzmu rodne šume. A oni su ih ipak sjekli i sjekli i sjekli, uporno i nesmiljeno, sve dok nije ostalo samo jedno usamljeno drvo na Velebitu, pa se Veli Jože, pokopan ispod tog drveta, zarekao da će ga osvetiti, da će se osvetiti za njegovu usamljenost, ali će pričekati da oni tamo Mlečani sagrade cijeli jedan zlatnokupolasti i raskošni grad na njegovim balvanima, a onda će ih topiti malo po malo, jedan za drugim, izjest će ih slanom vodom tako da užad popuca pa svaka kuća krene na svoju stranu, svaka ostane sama samcata na onom svom jednom balvanu - eto, tako se zarekao Veli Jože i sad se sveti na balvanima izniklom nepoznatom kineskom kontinetnu venecijanskih laguna, tako se sveti slanom morskom vodom i nagriženim i izgriženim velebitskim balvanima i urla od sreće podno onog jednog preostalog drveta na Velebitu. "Osveta je moja i ja ću je vratiti", eto tako nekako misli Veli Jože, nimalo nalik Ani Karenjinoj, ali nije važno, nisam Ana ja, a ni gorostasi se za mene ne svete, neka im bude, ja sama otkrivam za tebe nepoznate kineske kontinente i pričam ti ponoćne priče da ne zaspiš, da ostaneš budan u našem maštovitom raju. Jer, kad se sretnemo, bit ću ti sasvim obična i dosadna, nećeš me ni prepoznati od puste dosade i knjige će ti biti zanimljivije od mene. A ja ću ipak ukrasti Dalijevog pomahnitalog Viteza od Andaluzije od kojeg su na njegovim crtežima ostale samo uglaste i nepravilne kosti, a njegove ljubljene uopće niti nema, on stoji onako sasvim sam na uglastim crtežima u tri poteza i nimalo ga nije briga što je sasvim sam, on se zalijeće na vjetrenjače kojih također nema i uopće, sasvim jednostavno - ničega nema. I svakako ću ukrasti barem jednu skulpturu sata što ih Salvador tako manijakalno i neprestance stvara, tako izdužene da satovi kaplju sa satnica i ure se kližu svojim klizaljkama u jednom izduženom i nimalo lijepom Licu Vremena. A na kraju iskliznulih satova još samo jedna kaplja, eto, kako su se rastopili pod nesmiljenom žegom španjolskih užarenih podneva, prava strahota, na što slici vrijeme u španjolskim opsesijama, izazvanim nenadanim prolomima sunčevih zraka, to je kao osjetiti vlastitu nesmiljenu smrtnost, to je kao da svi satovi odjednom zamru, stanu kao ukopani i još samo klizi jedna kaplja vremena, ovjekovječena u padu, u rominjanju, u isteku želatinoznih masa naših smućenih vremena. Eto, tako izgleda Salvador Dali na izložbi u Veneciji, u tamničkim izbinastim prostorima male galerije u jednoj zabitoj uličici, eto kako izgleda vrijeme kad tragaš za propalim venecijanskim lagunama što odišu sasvim memljivom raskoši načičkanih zlatarni. I pitam se, kad se odjednom Venecija uruši sama u sebe, kad se konačno i neopozivo potopi, kad nestane i ispuni se prokletstvo Velog Jože, "Neka bude izbrisana sa lica zemlje, i neka joj se ni traga ne zna, i neka bude prokleta i zaboravljena na sve vijeke vjekova, amen..."(tako potmulo odzvanjaju zvuci prokletih zvona u dubinama ispod plavetinastih laguna i gondolijerskog kiča - nitko više ne pjeva, ni ne pjevuši u hodu, jer bliži se čas potonuća, smak svijeta. Kažu da Venecija neće postepeno tonuti, nego će naprosto u jedan jedincati čas potonuti, nestati, bit će progutana slanom, zajedljivom, sve-nagrizajućom morskom vodom koju je Veli Jože još i dosolio, propisno posolio svim slanoćama ovoga svijeta. Kažu da će Venecija nestati u jednom jedinom trenutku i da će jedan potonuli dio za sobom povući u dubine sve ostale dijelove, i mostovi će popucati kao slaba užad, kao krhke tetive konja u propnju, nalik kamenčićima što se odranjaju jedan za drugim, a onda nastane urnebesna lavina sve ogromnijeg i ogromnijeg kamenja, bačenog sa visina u dubine, kao sa Velebita, sa vrhunaca svetih gora, kao prokletstvo grada Babilona, kao babilonsko prokletstvo rasijanih naroda i nerazumljivih jezika, eto, tako će propasti velebno carstvo venecijanskih duždeva koji su morili naše sve do Uskoka i njihovih smjelih, "Ne, ne i ne, vrli venecijanski dužde, ni zlatnika više, ni dukata više, ni jedne djevice više...", eto tako i nikako drugačije. Osvete su spore, ali dostižne, one dostižu cijele velebne gradove, pa kako neće jednog običnog smrtnika Vronskog i njegovog takmaca, zakonitog i pred cijelim vrlim starim svijetom ozakonjenog supruga. Tako to biva s Vronskima, tako biva s cijelim gradovima koji su pokradeni iz tuđih riznica. "Osveta, osveta", čuju se ditirambički ritmovi ispod venecijanskih mostova, pod venecijanskim deblima i užetima, "Osveta, osveta", čuju se potmuli zaveslaji gondolijerskih kičastih veslača, "Pravda, pravda", odzvanjaju tmasti oblaci što rominjaju slanim kišama...To je taj nepoznati jezik Venecije, nepoznatog kontinenta na kraju kineskog poznatog svijeta, to je ta izložba u izbinastim prostorima spašenog Salvadora Dalija koji govori samo sebi razumljivim jezikom izduženih satova i zaustavljene u padu Kapi Vremena, to je taj jezik čekanja kojeg razumijemo samo ti i ja.) A u velebnim prostorima uzdužno postavljenih i kratkim prolazima kao kratkim vratovima ulančanih dvorana jedne druge galerije, raskošnog ulaza i zamišljenih duždevskih paževa koji jutrima stražare da se ne bi utamničeni pobunili, odjednom ozdravili kao čudo Santa Maria della Salute, tamo je jedna druga izložba koja me vraća u netom opisana vremena, ona kijevska o kojima sam ti pričala. Kako se dogodilo to čudo, pitaš me i ja nastavljam započetu priču, eto, tako, da ti ne budem dosadna, da ti ne dojadim, da me se ne zasitiš, nastavljam galerijsku priču potopljene Venecije u nekim drugim vremenima i prostorima. Ondje me odvode salvadorovske zaustavljene ure, ovdje caruje vječnost, ozbiljno ti kažem, prava pravcata vječnost u kojoj se može na sve strane u jedan te isti tren, istog časa, i u venecijanskim tamničkim izbama biti i uzdisati kao posljednji put na onom znamenitom, po uzdisajima, mostu, i istoga trena preskočiti, baš prema pomaku kazaljke na Dalijevom satu u onoj zaustavljenoj kapi, u kijevske zime, a otuda u prozračnu i jutarnjom svježinom okupane kiše prozračenu Andaluziju, pa onda u Kinu u trenutku njezine carske propasti, pa otuda - tko zna kamo, ali svakako treba posjetiti grob Velog Jože, eno ga tamo, ispod onog jedinog preostalog drveta, korjenje mu se sasvim usjeklo u stijenje i prodrlo u svježe dubine sivkaste zemlje i do podzemnih voda-lutalica i spiljskih izvora. I tako raste to drvo kao granje na Dalijevskim noktima pored kojih je čovjek tek neznatna sitnica, beznačajnost, uzgrednost, mimohodnost, ništa, baš puko ništa. I sa tog drveta noktastih izraslina ili obrnuto, i na toj salvadorovskoj uri zaustavljene Kaplje Vremena ulazim u raskošnu galeriju na onom istom Trgu Svetog Marka koji je sasvim poludio od tolikih nepoznatih i nerazumljivih jezika, pa još samo s duždevskim paževima razgovara, potonuo u neka svoja vremena, utonuo u sidrišta povezanih balvana i još samo očekuje svoju kratkotrajnu i brzu smrt - eto, tu ulazim i zatičem se u sasvim novom svijetu. Svijet se zove Francuski, a ime mu je Impresionizam. Otprilike kao da me pitaš, "Oprosti, kako ti je sada ime?", a ja odgovaram kao na prozivci na kakvom prolazno-staničnom pograničnom kolodvoru, "Prezime - Francuski, ime - Impresionizam" i to još zapisujem na ogromnom, baršun-crvenom plakatu, izvezenim zlatnim slovima na baršunastoj tkanoj podlozi i rasprostirem se nad cijelim ulazom u duždevsko-palačastu palaču u kojoj je sada galerija. Jadni dužd, njegovi su bijeli dvori sasvim iznakaženi točkastim umotvorinama impresionista i kubista, nesrodnih duša. Tamo, u jednoj od dvorana susrećem i jednog impresionistu Francuza koji to nije, nije impresionist, mislim, a na njegovoj slici bijelih boja sa sivim plohastim okruženjima podloge zatičem isti onaj park, isto ono, snijegom prekriveno i obremenjeno parkasto drveće kojeg sam tako pomnjivo promatrala kroz prozore svoje sobe u Kijevu i tako putujem svijetom i gledam svijet kroz prozore impresionističkih slika. Isti park, ista uzvinuća golih krošanja rijetko posađenog drveća, prekrivenog gustim bijelim snijegom. I već sam u Kijevu, zima je 1992.godine i ja obitavam u kijevskim parkovima pred mojim prozorima i naginjem se na trošnom balkonu četvrtog kata i lutam kroz Brest-Letovske ulice nekadašnjeg Kijeva, u ulici Dorogožickoj, što bi značilo "Ulica kojom se prevozi žito", nešto kao "Žitovoznička ulica", nazivi su se još sačuvali i svakako ponešto od duha prošlih, žitovozničkih vremena. A pored te slike, na zapanjujuće malom rastojanju, izdužena i nesrazmjerno velika slika ruske impresionistkinje Gončareve na kojoj se, u strašno izvještačenoj i uštogljenoj pozi, narogušila jedna bezizražajna monahinja strašno izduženog tijela i crnog povjesa nad duguljastim licem. Ali, kako ta uštogljena i sasvim neprirodna izduženost u duguljastosti malo nalikuje izduženim licima El Grecovih dostojanstvenika, to je baš prava izobličena duguljastost, prava izduženost, nepatvorena izvještačenost. Sva je u mračnoj crnini, ali ta crnina kao da nestaje pred njezinim u vis izduženim vratom na kojeg je nasađen vrh glave. Sve stremi u vis na toj pretjerano i nesrazmjerno duguljastoj slici, pravilno pravokutnoj tako da stranice x,z budu barem trostruko duže od stranica y,ž, a okvir tako sablasno neuočljiv da se ćini da slika visi na zidu sama od sebe, onako, obješena u zraku, leluja se u svojoj pravilnoj pravokutastosti i nosi sobom izduljeni duguljasti lik u kojem, gustim potezima kičice nanijeta crnina nestaje pred samom duguljastošću. Draži mi je svakako lukovičasti pejzaž francuskog slikara koji zasigurno nikada nije stanovao u Žitovozničkoj ulici u Kijevu, ali je vjerno naslikao oluk od triju spojenih vertikala nekog slavoluka kroz koji se vidi cijela, uredno kvadratasta stambena zgrada i bijelo, snijegom pokriveno drveće jednog rijetko posađenog parka. Kijev u snijegu, Kijev pod snijegom kojeg onaj francuski impresionist nikada nije vidio, sigurna sam u to. I tako dalijevske ure otkucavaju satove mnogo pravilnije od svih drugih satova i mislim da samo Židovi mogu odgonetnuti taj paradoks, oni će najbolje znati i umjeti procijeniti međusobno rastojanje otkucaja pravilnih i nepravilnih doba starinskih ura. One izduljene, dalijevske, lica su Vremena u obrntuoj proporcionalnosti. Ti satovi nikada ne kasne, ali vrijeme odvode unatrag, lijevo, desno, unaprijed i unazad, kako im se prohtije, ali uvijek točno, uvijek precizno sa svakim otkliznućem svog kliznuća na pravilno ispisanim arapskim brojkama urnjaka. Eto, tako protiće začarano vrijeme kada se u Veneciju, taj nepoznati kontinent, dovuku dalijevske ure, onda vrijeme naprosto stane, a kazaljke se počinju kretati posvuda, po svom nahodenju, lijevo prema Španjolskoj, desno prema Kijevskoj Kneževini, u ulicu Žitovoznu prije Krista, u doba slavenskog poganstva. Pa onda kazaljke krenu naprijed, u potop venecijanskog svijeta i pomahnitali Trg Svetog Marka iznova razgovara sa duždem, a paževi stražare pred ulazom u njegove bijele dvore. Onda kazaljke otkližu unazad i Dali iznova slika kostur živog Don Quiotea bez ljubljene i s tek pokojom vjetrenjačom i tako sve ispočetka, sve ispočetka, pa ukrug, već mi se vrti u glavi, hvata me nesvjestica od tolikih nepoznatih i nerazumljivih jezika mnoštva turista na mojem, tek netom otkrivenom nepoznatom kinesko-venecijanskom kontinentu. I priviđa mi se živa-živcata Ana Karenjina kako sama, kao prava feministkinja, šeće uokrug s fotografskim aparatom u ruci, turističkim vodičem na ruskom jeziku i priručnikom za kratko istraživanje venecijanske povijesti. A Zakoniti i Nezakoniti uzalud pokušavaju da na sebe svrate pažnju, ona im je nimalo ne poklanja, ni uzgred, već je zanijeta u čitanje Danteovog Pakla na izvornom jeziku i istražuje sklad rime i nesklad slobodnog stiha, i priprema se o tome napisati učeni referat, i nimalo ne obraća pažnju ni na Jednog ni na Drugog i baš je briga što ovoga časa može potonuti i cijela jedna Venecija, ona je sretna sama i snuje osvetu kao i svi golijati i giganti u svekolikoj povijesti ruske i ostalih književnosti. Susrećem, dakle, Anu Karenjinu na Trgu Svetog Marka i obraćam joj se smjerno, "Ana, oprostite, zar Vi ovdje, nisam se nadala da ću Vas sresti...", a ona će odvratiti, prepoznavši me i zagrlivši kao staru znanicu, u prolazu, "Baš lijepo, i Vi ovdje, kako ste, molim, kako ste...", pa onda zajedno pišemo jednu šarenu razglednicu s vidom Trga Svetog Marka i njegovih oživjelih paževa i duždeva (sasvim se jasno vide, živi i zdravi, crvenih, zadovoljnih lica i uštogljena držanja) za Matildu Uruttia i nekako je sažaljevamo mi, drske i smjele feministkinje koje bez Vronskih sasvim lijepo i spokojno žive. I napišemo razglednicu jadnoj i usamljenoj Matildi Uruttia i svakako kažemo kako je ipak teško klesati stihove u bijelom mramoru, i to još njegovim ostacima, i kako stvarno nije lako Pablu Nerudi, ali Matilda je važnija, mnogo važnija, zato joj i pišemo šarenu razglednicu. I eto, vidiš, sve je moguće u Veneciji koja je sebi na propast iz Španjolske dovukla Dalijeve satove. Kad vrijeme stane, sve je moguće. I baš sam se lijepo ispričala s Anom Karenjinom, zagriženom ruskom feministkinjom-emigranticom. Jer, vrijeme je da jednom i Sofija napusti Lava Tolstoja, a ne samo on nju, kako je u moskovskom Tolstojevom muzeju tako lijepo skladano: kod ulaza, na samom početku izložbenog prostora, smješteno je, na sasvim vidljivom mjestu i popločano čvrstim ostakljenjem, prvo ljubavno prosilačko pismo Tolstojevo Sofiji. Na kraju dvorane, na starom koncertnom glasoviru, smješteno je jedno takvo, samo Drugo Pismo u kojem znameniti Lav izvještava svoju ljubljenu Sofiju da je kucnuo čas njihova rastanka, da on odlazi i ne vraća se više, i moli da ga ne traži, nitko neće znati kamo je otišao, zato je sve uzalud, svaka potraga, bolje je ni ne tražiti, ona ga više nikada neće naći, a niti on nju tražiti, sve je svršeno, dakle, nema povratka. Pa sad odbjegla emigrantica-feministkinja Ana Karenjina (eto, Tolstoje i njegovi rođeni likovi napuštaju) i ja mislimo kako je stvarno došlo vrijeme da Sofija više ne očajava i ne traži tog muškog izbjeglicu iz vlastite kuće, i kako je stvarno dosta tog Lava Tolstoja i njegovih ubojstava nedužnih likova. I uopće, mislimo Ana i ja izmedu gutljaja ukusne expresso kave moderne turističke Venecije, stvarno je dosta tih tragizama, zar nije tako, i koliko je sati, pogledajmo na najtočniji na svijetu sat Salvadora Dalija, oh, već je prošlo pet, vrijeme je za odlazak. I Ana odlazi, pomalo uzbibanih kukova i zanosne ravnodušnosti prema biblioteci gdje će se, čitajući venecijansku prozu XVII stoljeća, i sama pretvoriti u knjigu, a ja, ja se vraćam sa novootkrivenog kontinenta u usahli Zagreb i mislim na ono jedno drvo koje je tako usamljeno izraslo da se pod njime ne može ni šetati, a kamoli sjesti i valjano odmoriti umorne noge (opet su mi se u kožu utisle zakovičaste kožne pruge neudobnih cipela). I mislim na Podsavlje i Prekosavlje i mislim, koliko li je sati i da li me to opet muči nesanica i pišem li zajedno s Borghesom i je li Borghes umro od dugovječnosti, ni kriv ni dužan, a sa strašnim osjećajem krivice. Osjećaj ravan romanesknom zapletu sredovječnih, ali već oronulih i posustalih pisaca. Umrijeti od dugovječnosti, ta to je ipak previše, biti besan kao Borghes to je ipak drsko. I zato bih ja na počinak, da prespavam još ovu noć, da zaspim kad i posljednja utrnuta svjetiljka na gornjogradskim ulicama, da spavam i ne budim se do prvog dana jeseni. Jer, ne umire mi se još od dugovječne besanice, od starovječne nesanice, ja nisam stari Borghes koji u sljepilu mnije meke polutame Rhonde i izdubljenih avlija. "...ovdje je, u Rhondi/ u mekoj polutami sljepoće/ izdubljenoj tišini avlija,/ dokolici jasmina/ i tihom žuboru vode, koji sprečava/ sjećanja na pustinje", tako piše poluslijepi Borghes svojim intelektualističko-pjesničkim perom u "Rhondi", još jednom od poglavlja bezvremene vječnosti i puste besmrtnosti. A ja se uspavljujem tim jednim stihom i ne želim budna dočekati jutro, nego samo spokojno spavati na uzglavljima od rominjave kiše koja me podsjeća na jutra i buđenja sipljive i astmatične jeseni s napadima sipljivog disanja i bolova u kralješnici. Jer, vidiš, pod okriljima vječnosti čovjek vrlo brzo ostari, tijelo mu se pretvori u pokvareni stroj i vrijeme naprosto stane, ovjekovječeno u jednoj jedinoj sipljivoj i tuberkuloznoj Kapi Vremena. Tom se kapi ne može napiti, njome se može samo zaraziti, okužiti, oboljeti, od dugovječnosti se umire, to je zasigurno najstrašnija bolest koja sigurno završava smrću i nema joj lijeka. Biti dugovječan, to je isto što i nalikovati na onu jednu jedinu kap ocmoljenog i izduženog dalijevskog Sata Vječnosti, Ure Dugovječnosti, Kazaljke Besmrtnosti. Kako se okrećem lijevo ili desno od neke zamišljene osi, tako se pomiču i kazaljke Dalijevog sata, tako klize gore i dolje i ja već izdaleka mogu prepoznati da je minulo stoljeće ili dva, izraženo u dalijevskim nepostojećim sekundaljkama, i da je istekao još jedan život samoubilačkih likova ruskih pisaca (kakav realizam, to je čisto proricanja iz dlana staljinovske sudbine!) kada je netko zaklopio posljednju stranicu pročitane knjige i tako još jednom poništio blijedo-uskrsli lik nekog od junaka koji se tek ponadao da će možda još malo živjeti nakon svog sretno preminulog Stvaratelja, Velikog Pisca. Ali, ništa od toga, pisci-stvoritelji i iza groba nadživljavaju svoje likove, osim ako im oni ne umaknu kao moja Ana Karenjina na Trgu Svetog Marka pod okriljem Dalijeve ure koja svemoćno prekraja vrijeme i ništa joj ne može umaći pod nanovo-oživljenim stvaralačkim perom u udubinama pravednih satnih mehanizama. Jedine su pravedne dalijevske ure, jer one čine kako im se prohtije i pravdu dijele prema svojim vlastitim satnim mehanizmima, iz praha stvaraju donquitovske nakošene kosti vrlo ružnih muških nogu i poništavaju ljubljene i iz noktiju raste granje i sve je baš kako treba i Ana Karenjina će se pretvoriti u knjigu od silnog čitanja kad se njoj prohtije, i bacit će Lava u prah pred svojim nogama. Pravedno vrijeme posljednjih otkucaja moćnog mletačkog duždevstva koje bi se pošto-poto htjelo sroditi s onim kijevskim, ali ne ide to samo tako, zločin je vec počinjen i tu je Veli Jože da se osveti. Njega se ne može mimoići kao ni povijesno pamćenje, kao niti kolektivno sjećanje na pokradena stabla gusto pošumljenih vrleti Velebita. I ono će se jedno preostalo stablo osvetiti za sva ona mnoštva gustih šuma i potopit će Veneciju svojom neotpornošću na slanu morsku vodu, pa venecijanski dužd nikada neće stići do kijevskog kneza koji se, onako posljednji, združio s mojim tatarsko-mongolskim prijateljem Jurijem Prvim i s njime zajedno čita povijesne knjižurine, ali djevojke s njime ne dijeli, to nikako, radije pjeva čeznutljive pjesme-tugaljke. I zato se povijest neće tako odvijati, jer svako zašto ima svoje zato i ja sam ti, evo, pružila sve odgovore na tvoja pitanja. Zato se venecijanski dužd nikada neće sresti s kijevskim knezom i točka. I molim te, ne pitaj me više jer ću te napustiti kao Ana Karenjina Lava Tolstoja. Jer, ti si me stvorio ovakvu za jedno ljeto, a ja ću te napustiti najesen. Jer si me krivo stvorio, jer ne želim Vronskog u svom kratkovječnom životu, jer mi ide na živce astmatična jesenjska kiša i tuberkolozno zijevanje neprolaznog vremena čekanja do tvog povratka. Molim te, ne pitaj me ništa više.
I tako je prošlo još jedno ljeto, Godine Gospodnje 1995. s točkom ili bez nje, niti nije važno, tko za to mari, a ako postavim zarez, možda mi se još dogode kakva takva ljeta, a to ne bi bilo dobro, ne nikako, Borghes bi progledao i opet bi patio od nesanice, a tako je teško biti dva puta dugovječan, dva puta besan, na sto godina prognan iz Marquesove samoće močvarastih halucinatornih prikaza što lelujaju u sparetinastim žegama jednog uskiptjelog ljeta. A sada je već prošla ponoć, otkucali su svi čarobni dalijevski satovi, složno, u isti otkucaj tu čudesnu ponoć kada čarolija prestaje i Pepeljuga je opet samo Pepeljuga, a ja nisam dovršila svoj magistarski rad, opet kasnim, neizlječivo kasnim. Sve je to zbog Dalijevog prokleto pravednog sata: on mi je presudio ovaj dugovječni sat sad toplog, sad kišnog ljeta, on mi je dosudio nesanjane plovidbe svim pustopašnim sanjama, on me je podsjetio na iscurevine tinte iz pera svih Spinoza, on mi je iznova udijelio onaj točkasti crno-bijeli kaput jedne druge zime 1987. s točkom, svakako s točkom, jer kako bi drugačije i moglo biti. Pa ipak, pod tim dalijevskim urama svijet odjednom postaje čudesno bajkovit i sve se može, sve je moguće, kakav usud, kakva kob - sanjati tolike likove, pa ih pomno zapisivati, pisati pisma usamljenoj Matildi Uruttia i družiti se s gigantima jednookih Kiklopa, kakav san, kakav san jedne ljetnje noći. I opet smo ti i ja sporedni likovi u jednoj drami koja se i dan-danas naziva Romeo i Julija i dan-danas njihov hamletovski krik neispunjenog ljubavnog zanosa, imena - nepoznatih, sudbina - zaboravljenih. Ti i ja, ipak, mi ćemo se sresti ove jeseni, sasvim obično, sasvim prozaično i bit će to ovako, svakako ovako, "Zdravo, ja sam", zvrjat će u telefonskoj slušalici srebrnasti glas ocvalih punina.
"O, zdravo", odgovorit ću ja i spremno i hinjeno nespremno, ali svakako sasvim obično, kao, ništa se nije dogodilo, nisam sanjala nijedan neobični san, a i da jesam, bi li ga uopće bilo vrijedno ispričati, "kako si, baš sam se pitala hoćeš li se javiti."
A ti ćeš odgovoriti spremno, kako se od tebe i očekuje, mog prozaičnog Romea koji to niti nije, izuzevši zabranjenost ovakvih razgovora par excellence, "O, kako da ne, pa moram ti vratiti knjige, mnogo je več vremena prošlo, zar ne."
A ja ću spremno-nespremno odgovoriti, "Pa kad, kad ti odgovara, mogli bismo se sresti i kod mene..."
I srest ćemo se kod mene, ali ćemo već sve zaboraviti, sve podsavske nasipe i prekosavske uzapćene divljine neobuzdane prirode i čavrljat ćemo kao stari znanci, pitajući jedno drugo, "A te i te godine, gdje si bila, što si radila?"
A ja ću odgovarati neusiljeno, znajući unaprijed da ti ne mogu lagati baš ništa, da ti ne mogu slagati niti jednu jedinu riječ, "Znaš, te sam zime bila u Kijevu. Zgodno je bilo, bili smo na u pravoj drvenoj dači na kraju grada i bila je strašna zima", a svoje ću tatarsko-kijevske prijatelje prešutjeti, neću moći izdati njihovo porijeklo, odati njihovu plemensku plemenitost i ništa ti neću reći o posljednjem slavnom podvigu prodora Tatara u pitome kijevske žitorodne ravnice i baš ti ništa neću moći reći o čitanju povijesnih zapisa iz tog zlaznog kneževskog doba u kojima se pojavljuju i moji prijatelji-stranci, Jurij Prvi i Jurij Drugi, samo ću usput spomenuti, "Znaš, ti moji prijatelji krajem ovog ljeta dolaze k meni u goste. Da li bi ih htio upoznati?", a onda ću se ispričavati što te uopće i pitam da li bi se htio upoznati s mojim prijateljima, znajući da naše poznanstvo moramo kriti kao i prije osam godina, pred ulazom u pakao zborničkog sastajališta intriganata u kojem su "loša vremena za nas rajske ptice", i reći ću, "Znam, ne bi ti bilo zanimljivo, oni su mlađi od tebe, a i razgovori ti ne bi bili zanimljivi, znaš, oni su povjesničari, nisu ekonomisti" i tako cu prenebregnuti tvoj dobro očekivani i dobro poznati odgovor, "Ne, nikako ne mogu, hvala ti na pozivu, imam puno posla" i tako ćemo dalje pričati o ovome i o onome, a imena naše kišne djece nećemo spominjati, ona neće biti rođena i mi ćemo ostati neporođeni ljubavnici jednog ocvalog ljeta. A onda ću te ipak pitati, ni ne očekujući zapravo valjan odgovor, "Hočeš li doći sutra i sutra i sutra...", a ti ćeš reći "Možda i možda i možda..." i tako ti ništa neću reći o Matildi Uruttia i mramornim stihovima Pabla Nerude i neću ti spominjati Tibet, možda samo Moskovsku Državnu Biblioteku, a i to samo ukratko, nabrzinu, jer ionako nije važno, ne bi te zanimalo, a ti ćeš onda reći, "Imaš li onog pića, ne znam kako se zvalo", a bio je to Chivas moga tate, brižljivo čuvan za posebne prilike i ja ću ti natočiti taj Chivas i neću spominjati nektar i ambroziju, niti Zeusa neću spominjati, ni ljutitu i osvetoljubivu Helenu s kojima smo se družili ovo ljeto i ništa neću spominjati. A na pitanje, "Kako tvoj posao, jesi li sve završila?", odgovorit ću, "Radila sam, ali nisam još gotova" i neću spominjati kako sam cijelo ljeto marljivo gradila naš kišni grad da se u njega preselimo ove jeseni i neću spominjati jesenjske kestene i svakako ti ih neću poklanjati iz kišnih barica na putu, a ti nećeš tražiti niti pečene gornjogradske kestene i tako će sve pasti u zaborav. Zaboravit ćemo se, to znam sigurno, to osječam u kostima, satovi će ići uredno i na vrijeme i ti nećeš zakasniti na ponoćni tramvaj jer, ipak je daleko pješačiti sve preko mosta do Novog Zagreba. I tako nećeš postati moj Jezdimir U Vjetru, tako ćeš biti i ostati samo strastveni šetač koji se nikada neće vinuti u nebesa, put vrhunaca svetih gora, put zanosnih stihova od kojih čovjek može oslijepljeti i naprosto umrijeti, da umrijeti, kao crvotočno ružino drvo i kao suncokreti koji nikako ne mogu preživjeti u močvarinastim tvorevinama potopa kiša. I tako će sve biti kao i obično i dosadit ću ti i dojaditi za nepuna dva sata i ti ćeš otići kao i prije osam godina, napustit ćemo se i zaboraviti. I nije važno što na mom kuhinjskom satu vrijeme stoji i pokazuje baš i samo ponoć onog posljednjeg dana samoće Marquesovih sto godina i jednog dana, i nije važno što se izblijedjele figurice staraca nikada ne sretnu, a sada stoje, svatko na svome mjestu, u ponoć ovog posljednjeg dana ljeta, u ponoć ovog prvog dana jeseni. "I nije važno, nije važno", tako sada grakče Edgarov crni gavran, a da ni sam ne zna zašto tako grakče, sigurno zbog tebe i mene, ali niti to nije važno. I neću ti spominjati svoje putovanje u Veneciju, tebe Salvador Dali nimalo ne oduševljava, a sve je to zbog njegovih izduljenih ura i one jedne jedine, jedincate cijele, okrugle kapi što se ovjesila na izduljenim satovima u čijim je najpravednijim satnim mehanizmima sve moguće. Moguće je i ljeto i jesen i zima, i točkasti kaput i onaj smeđi u čijem se dubokom džepu izbočio jedan obli, nepoklonjeni kesten. I sigurno se neću pretvoriti u čudesno kesten-hrastovo bremenito deblo, jer vec je ponoć i čarolija prestaje, već je zadnji dan ljeta i čudo se nije dogodilo, već je prvi dan jeseni i čudesa se ne događaju. A ja ipak u čuda vjerujem, vjerujem da će uskrsnuti moj Jezdimir U Vjetru i japanski Buddha i da ću ti jednom, kriomice, turnuti u džep ukradeni stih čijeg autora ne znam, ali on pali lampione iz kineskih svjetiljki i opsjenjuje uspomene. Tako ću i ja tebe opsjenuti i sigurno ću učiniti barem to, da ti u džep jesenjskog kaputa (uvijek si nosio iste modre kapute za svako vrijeme i nevrijeme, uvijek iste, pa makar bili i novi) turnem taj ukradeni stih za lampionsko kinesko sjećanje na ovo ljeto sušnih sparina i neispunjenih obećanja, to ću sigurno učiniti, na spomen na kineske mudrace, jer, planine zaista više nisu modre, ni ne vide se u izmaglici kiša, sasvim su posivjele od starosti i od čekanja za koje sigurno nikada nećeš saznati jer ja ti to neću reći, neću odati tu tajnu. I nije važno, za sve su krivi samo dalijevski pravedni satni mehanizmi, a mi ćemo se pozdraviti pod sasvim običnim svjetiljkama, onim neonskim na uglađenom asfaltu u kojeg ne propadaju noge u zakovičastim probušotinama kože od neudobnih cipela i dugog pješačenja moskovskim ulicama bez kraja. I neće biti kineskih lampiona i nijedna se uspomena neće opsjeniti.
Ostat ću samo ja i moje sparušeno, prerano ocvalo ljeto i pamtit ću samo dugo čekanje jeseni, obične zagrebačke jeseni kada studenti jure u svoje dugoočekivane i strasno željene studentske klupe, a ti pišeš ekonomske analize u koje se ne ucrtavam jer narandžaste narandže precvalog ljeta nikako se ne mogu uklopiti u pravilne geometrijske likove. I neboderi će opet biti pravilna kvadratasta tijela betona, čelika i stakla i neće biti socijalne pravde kao niti ikada do sada, ali ni to nije važno. Eto, ostajemo sami moje ljeto i ja, a ti si već daleko, putuješ posljednjim ponoćnim tramvajem čije tračnice znam, čija okretišta poznajem, a moja Kartografija Svijeta smočenih krila sasvim pada u vodu. Jer, ona je moguća samo pod otkucajima dalijevskih, a ne ovih običnih satova, ona je moguća samo kad se udubim u tišinu i posve osamim. Zato ostajemo samo moja tišina i ja, bez tebe, ne dočekavši te. Posljednjeg dana ljeta, prvog dana jeseni, prema pravilnom slijedu izmjene godišnjih doba, prema pravilnim otkucajima zidnih satova, tamo gdje vrijeme nikoga ne čeka i neće se zaustaviti ni na jednu ciglu vječnost, o besmrtnosti da ne govorimo. Eto, izbila je ponoć, čarolija prestaje i Ana Karenjina postaje samo još umoreni lik u djelu davno preminulog pisca. Sve je na svome mjestu i moje će knjige, nakon osam godina izbivanja biti vraćene na svoja prazna mjesta i ja ću opet biti skromni čitać Borghesa i Marquesa i ruskih pisaca-realista. Nije važno, ovo je ljeto minulo, već je daleko za sobom samim i s točkom i bez nje, ostali smo isti, neprepoznatljivi, zaboravljeni nakon osam godina i onog jednog dana devete sa zarezom. Samo, poklonit ću ti ipak tek jedan ukradeni stih, onaj o večeri čije je ime Juda. Jer, ta će nas večer izdati, slutim to, nećemo više prepoznati ljeto, ovo ljeto 1995.godine s točkom, ovo ljeto sa zarezom, ovo ljeto s nizom uskličnika i upitnika. I tako, "Večer se zove Juda/ stiže s lampionima iz kineske slikovnice/ i opsjenjuje uspomene". I nas će opsjeniti prolaznom čarolijom, a izdati nas uvečer, donoseći nam istinu i smrt jednog ljeta. Zato ti pišem ovaj posljednji ljetni redak, da ne zaboraviš izdajnički stih, da me prepoznaš i nakon deset godina samovanja, da budeš moj ispovjednik, moj dušebrižnik, moj sudac. "Bit ću tvoj ispovjednik", tako si rekao, i eto, ispovjedila sam ti svoje ljeto, a jesen cu ispovjediti na jesen, kad mi vratiš knjige, kad sve bude kao i obično, kad me zaboraviš.
***

Dragi A., vidiš, kiša i danas pada. Stala je padati baš nesmiljeno i mislim, nisam je baš toliko željela pa da pada danima. Samo, znaš, kiša od jučer nije ista onoj od danas. Jučer je tek nagoviještala jesen, a danas sipi baš jesenje. Poznojesenje. Nimalo mi se ne sviđaju poznojesenje kiše u središnjici ljeta. (Meni se još iščekuje, meni se još mnije i sanja, sve će se možda dogoditi prebrzo i neočekivano, to nije dobar znak.) Icrtavaju pravolinijske kosnice, jednocrtne sržnice, pravocrtne linijnice, kao da iscrtavaju planove, tlocrte, nacrte, bokocrte i obodnice nekih nepostojećih, nebeskih kišnih gradova. Kako bi bilo nastaniti se u jednom takvom gradu? Da podignemo kuću, sagradimo zgradu od tolikih kišnih cigala, pravocrtnih, bokocrtnih, nacrtnih i tlocrtnih opeka? Građe bi nam bilo sasvim dovoljno, mogli bismo sagraditi još i jednu kuću, jedan kućerak, kućicu za našu nesanjanu kišnu djecu. Igrala bi se kišnim kapima, gradila kule od kišnog pijeska i bila sasvim blatnjava. Gacala bi baricama jesenjske kiše i istraživala močvarne pustopoljine zarasle bršljanima i vodenom travom. Njegovala bi različke u kapi, suncokrete koji bi neprestance venuli i utapali se u doždevima, olujnim noćima prošaranim munjama i gromovima u isticanju povodnja, tutnju svih potopnih povodanja ovoga svijeta. Nestala bi i moja Južna Afrika u kojoj ću sigurno provesti jedno ljeto Sunčane Djece. žao mi je Južne Afrike. Tamo se lavovi više ne pare u sumagličnoj žegi ocvalih trava pod nesmiljenim sunčevim zrakama, britkim noktima sunčevih zraka, razdornom žegom koja ništi sve pred sobom. Ovdje će nastati potop. Zemlja će se sasvim okišiti i otraviti, trave će toliko nabujati da se kroz njih nećemo moći probijati ni najKolosalnijim koracima kojima sam trebala prekoračiti rijeku do tvoga staništa u uzapčenoj, ne divljoj, već pripitomljenoj prirodi. Kako je nesretna pripitomljena priroda! Ona nije pitoma, ona je osakaćena, nagrižena kao moji nokti, neispavana kao moja noćobdijska nesanica, nesmirena kao moje treperave porazbacane posvuda misli, nesmiljena kao moje iščekivanje, napeta kao strune mojih maštanja, izgorjela kao opušak u mojoj pepeljari (baci ga, ne treba ti!), iznakažena kao moja pušaćka pluća. Kako da čovjek divljine živi u takvoj pripitomljenoj prirodi. Priroda nikada ne bi rekla kao lisica Malom Princu: "Pripitomi me i bit ću tvoja!" Ne, priroda bi odbila lisičji zov. Jer, lisice se nikako ne daju pripitomiti i svaki je napor uzaludan. Njih treba prepustiti njihovoj nepripitomljivoj prirodi, kao što i mene treba prepustiti nagrižljelosti izgriženih noktiju, maštanjima, maštarijama jednog probuđenog ljeta pravocrtnim ukosnicama daždevnjačkih kiša. Gušteri sada zasigurno ne uživaju, njima nedostaje osunčanog sunca, ali vodozemci urlaju od sreće, žabe se nadimaju pod mjesečinom i nesmiljeno krekeću, cijeli simfonijski orkestar nadutih, ljigavo-zelenih žaba. U Japanu, kažu, postoje posebne vrste haiku-pjesmica, posvećenih žabljem kreketu, njihovo kreketanje je u Japanu toliko milozvučno da za njih skladaju uskladbljene haiku-tvorevine. Možda zato da bi skladnije kreketale, ili da im se prida zov ispod zvanja, pjevušenje iza pjevuckanja, da bi se čulo što se nije i ne može se čuti, što je neprispodobljivo svakom čuvenju ili baš zato da se čuje, još gromkije, još kreketavije, da se pojača ugođaj mjesečeve noći u kreketu žaba? (Mislim da posebno za mjesečevih noći žabe priređuju takve raskošne, neponovljive i nezaboravne koncerte na kojima obitavaju Japanci-pjesnici, osluškujući pomnjivo orkestralne suite i skladajući njima u čast svoje haikue, one žablje, naravno. Tako o tome piše Lafkadije Hern i ja mu vjerujem, on o Japancima zna više i bolje nego oni sami. Kakva šteta! Što bi tek sami Japanci imali reći o japanskom kreketanju žaba! Ništa razumljivo, svakako, jer i kreketanje žaba u Japanu je sasvim japansko, ničemu nalik, a najmanje našim neuglednim, sićušnim žabicama u zatravljenim močvarama na uleknućima nasipa. Nasip se prostire daleko, koliko li je samo takvih močvarnih carstava niklo preko kišne noći! Cijela jedna žablja Zemlja, Carstvo žaba, Kraljevstvo Vodozemaca! Novi evolutivni podvig prirode: u ljetnim kišama rodit će se jednoga dana novi soj prilagodljivih žabara, onih koji ne čekaju na sunce, već se pare i pod zastrtom mjesečinom, otporni na sve, ne iščekujući ništa. Sasvim nemoralno, posve nećudoredno, povreda samurajskog kodeksa da se koncerti priređuju samo za mjesečevih noći. A šta ako nastane pretplata na svaki dan, onako samurajski odvažno, u bilo koje vrijeme dana i noći, bez obzira na položaj sunčevih i mjesečevih ekliptika? A da pobjegnemo u kišni grad? Kiša ga je za nas već sagradila, treba ga samo nastaniti. Pitat ću te o tome kad se vratiš. Iz divljine. U uzapćenu prirodu. Nemoralni čin povratka, nečudoredno obnašanje nesamurajskih kodeksa. Mislim da u ovoj bitci Mauri pobjeduju uvrijeđene Španjolce. Pobjeda divljine nad čednošću, nadvladavanje podivljalosti pred arabesknim ostacima maurskih građevina. U ovoj igri ćudoredni Španjolci svakako gube bitku.)
I mislim da ću se do jeseni svakako pretvoriti u drvo, tijelo će mi postati hrastovo deblo, ruke krošnje kestena, a koža meka i podatna brestova kora. Pretvorit ću se u čudotvorno drvo, izraslo sasvim samoniklo kao ono drveće o kojem sam ti već pisala, udnu nasipa, samotno, samotničko drveće, izraslo samo od sebe, a pod njim se ni šetati ni odmoriti ne da. Pretvorit ću se u jedno takvo drvo, čudotvorni grm-drvo i bit cu mješavina ukusnog ljekovitog bilja (ono će cvasti i pupati u mojim krošnjama), a onda će mi se prohtjeti da zatrudim sa nekim vjetrom-lutalicom-samozvancem i ni imena mu neću znati i zatrudnit ću s njime u samo jednom čarobnom zanosu vjetrovitog poljupca i začet ću, i stablo će mi se prošiti i zaobliti i bit ću poput stoljetnog hrasta-lužnjaka, onog pitomog a tako ogromnog, i postat ću stasita jela, uperena vršcima u strelovita munjevita nebesa, i povijat ću se otporno na svaki udar ljetne oluje, i gajit ću u sebi željeni plod, sve ga skrivajući udnu stabla, i pustit ću korijenje duboko pod zemlju i natapat ću se njezinim sokovima, porađajući u utrobi posteljicu ploda, i bit ću i stasita i zaobljena poput kestenova pitoma krošnjevita ploda, porodit ću samu sebe u zanosu čeznutljivosti, i onda ću se prigibati ka zemlji, sva ovješena od tustosti bremenitosti, i povijat ću ogromne i nesrazmjerno divovske, prema mojem truplu-stablu krošnje i zavijat ću vjetrovima koji me nisu oplodili u pogibeljnosti svojih zanosa i zanošenja mojih vilovitih krošnji, i prkosit ću nebu i neću mu dati plod utrobe svoje, kao onomad Kronosu Zeusa, baš zato da nikne novo pokoljenje hrastovih potomaka, šumskih božanstava, i još ću, prije poroda, poroditi mnogo ukusnog i mirišljavog ljekovitog bilja na mojim grmolikim završecima krošnji, i još produbiti svoje korijenje u zemlju i još ću zaobliti svoje puteno stablo i koža će mi mirisati, onako nježna i podatna kao u breze, prošarana bijelim prugicama na točkice crnolikih ispresijecanosti, i onda ću se poroditi u mnoštvu oblih, svijetlosmeđih, zaokrugljenih i savršeno okruglastih - kestenova. Bit će toliko mojih plodova da u krošnjama neće biti mjesta za ptičja gnijezda, ptice će samo začuđeno oblijetati u jatima ponad mojih krošnji, ali od siline mnoštva plodova za njih neće biti nimalo mjesta, sve ću kestenaste plodove nježno zibati u zipkama svojeg gordog granja i bit ću tako ponosna na svoje plodove prolaznog zanosa da nikome neću dati nijedan tako ljekoviti i čudotvorni plod. Dat ću ih samo tebi, kad se u jesen prošećemo ispod krošnje nekog zalutalog i samoniklog kestenovog stabla, prignut ću se tik do zemljina uha, prošaputati jednu skrovitu šumsku molitvu i darovati ti jedan svijetlosmeđi, okrugli, savršeno zaobljeni kesten. I reći ću ti - evo ploda našeg ljubavnog zanosa, ti vjetre-lutalico-samozvanče koji si me zaveo na prigradskim pustopoljinama, a onda ostavio, tragajući za sobom u južnim divljinama, na sto godina ljetne samoće, osudio me da robujem svojim snatrenjima, da te sanjam, da osluškujem svaki tvoj zamišljeni korak, da slušam pomnjivo odvzuke tvog srebrnkasto-sjedinastog glasa, raspuknuća nakadašnje dubine, i da porađam milione svjetova maštalačkih sanja, da rađam kestenove koje ću ti najesen pokloniti. Tako će biti. Negdje u hodu, na pola puta šetnje Guliverovskim koracima Zemljom Liliputanaca ili obrnuto, sagnut ću se, napustivši nakratko zagrljaj tvojih prstiju što me ponekad stežu do bola, prignut ću se do ušiju i ustiju zemlje, ali ništa neću prošaputati (jer u cara nisu jareće uši, nema se što kriti, car je stasit i naočit kako to samo dolikuje carevima u carskim zemljama koje još uvijek pamte svoje careviće i njihova sretna i nesretna djetinjstva i njihove kule i palače i njihove nepodopštine i gaje jednu veliku bajkovitu bajku o besmrtnosti careva i carskih pokoljenja, o njihovom sjaju i bogatstvu, neizmjernom blagu, nesagledivim riznicama neprocjenjivih bogatstava, dragocjenosti kakve na svijetu nisu viđene). Šapnut ću samo molitvu za vjetra-lutalicu-samozvanca, da me opet ne ostavi na sto godina samoće nekog drugog ljeta, da ne zaspi u trnoružičastom snu iz kojeg ga više nitko neće probuditi, i još ću moliti šumskom molitvom da čarolija ne prestane u ponoć i da se naše kočije ne pretvore u bundeve, a stasiti sluge-pratioci i čuvari u obične poljske miševe. I zamolit ću krošnje kestenova da svake godine iznova rode plodovima, da ih mogu sanjati, da ti ih mogu pokloniti kao najdragocjeniji dar na dugo iščekivanoj šetnji podno krošanja kakvog zalutalog kesten-hrasta. I molit ću breze da se ne privijaju pod naletima vjetra i tužne vrbe da ne klonu nad brzacima uzbujalih potoka nad kojima tako rado rastu i još ću zamoliti vjetar da više ne odluta u kakve južne divljine, da se ne izgubi na kakvim sjevernim pustopoljinama, nego neka mi svako jutro dođe pod prozore da mogu, onako stasito bremenita, napisati još koji redak dok te nema. A, vidiš, opet kiši, sipi jesenje i ja pomišljam na natapanje crvenkaste ispucale zemlje tom životodavnom kišom, pomišljam kako sada struje zemljini sokovi, kako se natapaju žitorodna polja, kao svaki usjek ispukotine biva naplavljen, kako voda otiče nekim, samo sebi znanim putevima, i kako svo tlo pod nama biva ispunjeno, oplođeno, zaromonjeno, okišeno, i nabujalo. Zamišljam nepregledne zemljine površine u najskrovitijim zakucima njezine utrobe kako se vodne, natapaju, plave, rominjaju, sipe kao suze-nebesnice i kako onda porađaju trave preko noći i kako trave bujaju i zelene i rude rosnim vlatima. I zamišljam sebe, bosonogu i tek ovlaš zakriljenu kakvim vilovitim plaštem, kako koračam kroz bujne trave, probijam sebi puteve i puteljke koji više ne mogu zarasti, pa tako za mnom ostaje duboka usjekotina traga koračaja, kako koračam, ni ne znajući, tebi ususret, ni ne znajući, kažem, jer niti ne želim znati, niti ne želim iščekujući dočekati, nego hoću da me tvoj susret i okovice tvojih vilovito izduženih prstiju čiji zagrljaj ponekad usječe kožu do bola, odjednom zateknu na kakvoj šetnji, da me presretnu, da me opkole iznenada, salete sa svih strana, tako da moja predaja i izručenje bude nešto kao privola zatečenog, pristanak zarobljenog, predavanje uzapćenog, priznanje uhićenog i utamničenog. Tako hoću da me sretneš negdje putem, na mojim samotničkim i maštalačkim šetnjama, da me uzmeš silom, da me objarmiš nikako mi ne dajući da dođem do daha, da mi nametneš svoju željeznu volju, a ja, kao oteta djevica, nečkajući se pristajem na volju snažnijeg, zahtjev jačeg, želju nadmoćnijeg, prisegu najhrabrijeg, zakletvu najsmionijeg. Tako hoću da me sretneš. A sve dotle, bit ću bremenita nepoklonjenim kestenovima, trudna nedarovanim vlatima trave i njihovim uleknućima za kojima ostaje nezarašćeni trag. Tamo ću se skloniti pred povodnjima, zarast ću u travu, zarodit ću se u kestenje, zakrošnjiti u tamnozelenom lišću na kraju ljeta, zaokružiti u plodove kestenja i hrasta, zalužnjiti pod okovima hrastovih debala i tako mniti ponoć da čarolija već jednom prestane, da se pojavi moj princ netom što je izborio još jednu slavnu bitku protiv maurskih Španjolaca pod arabesknim naplavinama stoljetnog pamćenja, pod horizontalama tlocrta predkrščanskih poganskih bazilika i vertikalama brodovlja crkava koji nikamo ne plove, uzapćeni u ornamentici gusto isklesanih kipova svetaca i zavijutaka gotičkog grožda što ih povezuje i sjedinjuje u svoj svijet. Ne želim Muku Kristovu, želim samo dobroćudne svece koji svi odreda nalikuju na Djeda Mrazove i Svete Nikole u čokoladastim i bombonkastim ovijucima, kako se već daruju djeci. I želim da mi daruješ jednog takvog čokoladnog Svetog Nikolu u zlaćasto-crvenkastom ovijutku, šuškavom, svilenkasto-papirnatom da treba jako paziti da se ovijutak ne podere, i da mi ga pokloniš zato da ga mogu čuvati i čuvati i čuvati sve dok mi se ne prohtjedne da ga u slast pojedem, tog čokoladastog i bombonkastog Svetog Nikolu koji je napravljen od čokolade za kuhanje i nimalo nije ukusan. I hoću da mi pokloniš figuricu Djeda Mraza da je objesim na vrh novogodišnjeg bora, da ondje stoluje sve do iza Nove godine, kada treba raspremiti bor i zaboraviti na poklone. I hoću još jednom onu zimu točkastog kaputa i zaboravljenih kaljača i hoću da bude loše vrijeme za rajske ptice i hoću da me dotakneš krišom, u prolazu i hoću da o nama ispredaju priče, o toj opoganjenoj i zabranjenoj vezi, i hoću da ti glas opet bude tenorski dubok, koliko dubok i baršunast može biti, i hoću da pobijediš sve maurske Španjolce i da za mene pošalješ ona pisma što ih je napisala židovka iz Kaira svojim rođacima u Ameriku. I hoću i hoću i hoću, a dotle rađam kestenove, moju ljetnju djecu koju sam zatrudnila s nekim vjetrom-prolaznikom, a nisam ga ni poznavala punih devet godina kao tebe. Poklonit ću ti kesten, obećajem ti, neću zaboraviti, neću ga previdjeti ni na jednoj jesenjoj šetnji u lokvicama jesenje kiše pored puta. Poklonit ću ti kesten, obećajem ti, neću zaboraviti.
(Dodatak 20,15) Ispričat ću ti jednu priču koju sam nedavno pročitala u onim drevnim, mudrim kineskim knjigama u kojima carevi snivaju tako prelijepe snove, a čarobnjaci im u tome zdušno pomažu. čarobnjaci sna, vilenjaci snivanja, vračevi spavanja. (Kako je ugodno spavati kad pada jesenja kiša.) Ispričat ću je tebi, u tvom odsutstvu, tebi koji si mi nakon osam godina nepoznanstva rekao da se nimalo nisam promijenila, izgledam baš isto kao sa dvadest i pet godina, baš isto kao kad je tebi bilo trideset i tri, onda kad smo se sreli, u vrijeme onih proljeća, ljeta, sastanaka i rastanaka, kratkih i dugih kava, tvojih žestokih i mojih nikakvih pića, dakle, nimalo se nisam promijenila, ne, nimalo, izgledam isto (možda i bolje?). A ti, vidiš ti si se promijenio, sazrio si i pomalo ostario, raspoznajem te znakove po sjedinama prošaranoj bradi, po glasu koji je posivio, po tvojim vidicima koji su se izmijenili. I moji su vidici izmijenjeni, prozori zatvoreni, horizonti zakriljeni, prostranstva zaboravljena. I planine više nisu modre, već sive, posivjele od starosti. Moja ulica u predgrađu je sada posvema izgrađena, sagradili su nove zgrade u kojima žive novi stanari, nepoznata lica. Ni tamo te nisam srela, nisam na tebe ni pomišljala punih osam godina, tek bih se ponekad sjetila, smušenih osjećanja i nejasnog pamćenja (ne znam još ni danas tko me je u to vrijeme tako uporno anonimno nazivao u sva moguća doba dana i noći, ti nisi, to zasigurno znam, osjećam to u prokišnjenim kostima i močvarnom tijelu, osjećam to po signalima u slušalici, nikad međugradska, nikad pozivi iz svijeta, nego iz one glupe zborničke stanice tračeva, postaje intriga i podzemnih, podvodnih, podsvjesnih i nesvjesnih tmaroženja u vrtlozima dosade i neiživljenih godina, protraćenih u ništa, eto, otuda signali u slušalici i svakodnevni krivi pozivi - bolesna znatiželja, što li sada radi, bolesni umovi, je li i danas s njim, bolesna zabadanja, nismo ih vidjeli zajedno u školi, oboljela znatiželjnost, mi sve moramo znati, usidjelička pronicljivost, danas je nervozna, opustošena životnost, možda su ipak prekinuli, dosadno probadanje sinusa, dosadno mi je, dosadno mi je, dosadno mi je...odzvanjaju signali u zvrjavoj telefonskoj slušalici.) Ispričat ću priču, tu kinesku lampu obješenu o stropovlje tibetanskih hramova. ("Večer se zove Juda/ stiže s lampionima/ iz kineske slikovnice / i opsjenjuje uspomene./ Svaka je uspomena lampion / svjetlo za proljeće, / svjetlo za ruže, / svjetlo za dan djetinjstva,/ svjetlo za ljubav./ Ali noć nam donosi smrt, / smrt i istinu." Ove sam stihove davno, davno zapisala, a sada ih tebi prepisujem i kradomice kradem, sve se htijući pod njih, prepisane, i potpisati, reći "Ovo su moji stihovi, njemu sam ih posvetila" i ući u modernu povijest pjesništva kao Marina Cvetajeva koja je od svoje junakinje Sonječke ukrala jedan stih. I ja bih voljela ukrasti ovaj, davno sam ga zapisala, ne znam tko ga je napisao, tko je njegov autor, ali taj stih ipak, i unatoč svemu propisanom u povijesti modernog pjesništva, posvećujem tebi, tebi koji toliko nalikuješ na ona bradata lica iz povijesti modernog ruskog pjesništva, na Jevtušenka i Evgenija Onjegina, (kako ga ja zamišljam, a nalikuje neizmjerno na tebe) na ustrijeljenog Puškina, na samoubicu Jesenjina, na progonjenog Majakovskog i sve one likove iz Braće Karamazova u kojima se Dostojevski tako nemilice razapinje na križ između nastupa padavice i shizofrenih iskustava svoje raskoljene svijesti, tako nemilice da ničice pada u svetom zanosu pred svetim ikonama, a da u Boga nimalo ne vjeruje, samo u Ivane Ivanoviče i Pavle Pavloviče i njihove idiotske prijepiske u kojima se ne zna tko kome i o čemu piše, samo da se piše, jer Dostojevski u Boga ne vjeruje, on vjeruje u raskoljnikovsku socijalnu pravdu koja u modernoj poeziji postaje sunovraćeni neboder, raskoljen na pola, pa otuda i moderni Raskoljnikovi pljačkaju ionako opustošene nebodere, krletke malih i nezamjetnih proročanskih ptica socijalne pravde, spavaonice malih Ljermontova koji pišu o tako nepravednom ratovanju kao što je krvna osveta, jer mi se uvijek krvno svetimo, za beskrvne osvete ne znamo jer niti ne bi bile osvete, već papiri ukaljani tintom, a to je ništa, baš ništa, nije tinta krv, a krv voda, tako mi mislimo, zato i nemilice ratujemo, progoni nas povijesno pamćenje kao i Cvetajevina Sonječka mene, taj ukradeni stih, od njega je sve i počelo, s njime je sve i započelo, oprosti, već si poprimio sve crte svih likova svih romatičarskih zanesenjaka kojima život nije ništa u usporedbi sa samo jednim stihom koji ulazi u povijest modernog pjesništva, možda i samo jedan cijeli stih za samo jedan cijeli život, ali da bude zapisan, da ostane u udžbeniku, da ga djeca uče napamet i sriću loše zapamćenog i maloshvaćenog, nije važno, sa stihom je sve počelo, sa stihovima uvijek sve zapocinje i ti si već Raskoljnikov, a ja nesretna Sonja koja te prati u kazamat na Pustom Sjeveru, zvanom Sibir, kolike prognane i umorene duše, pjevaju li u glavama svojih prijekih sudaca, progone li u sjenama sve birokratske bogate izdanke pačetvorinastih umotvorina Staljinovske čistke? Kažu da je i Gorki umoren, natopili su i premazali zidove njegovih soba, posebice pomnjivo radne sobe, takvim otrovom da se polako, sasvim polako, nezamjetno u sjenama isparenja, otapao i trovao zamišljenog Gorkog u čijoj su Materi otjelotovorene sve žene, čija je Majka sva i svaka žena ovoga svijeta. Tako su ga umorili, nezamjetno, činilo se prirodnom smrću, a bio je otrovan otrovnim isparenjima svoje zatrovane radne sobe. Kakva ironija! Zar je svojim spisima trovao narod, zatravljivao mu mudre glave ubojitim idejama, pa da tako skonča, otrovan, presamićenog i izmoždenog tijela, s otrovnim perom u ruci? Kakva pravdoljubivost, kakva zanesenost ubojitim idejama! Drugi su pogibali drugačije, ali ja ne želim da svi izginu bez traga, ja ih u tebi prepoznajem, ja se u cjelovu s njima sjedinjujem, ja ih liječim ljekovitim travama svog pamćenja, ja potkradam njihove stihove i za tebe ih zapisujem. Ne, ja ne želim da izginu bez traga, ja ih pamćenjem uskrsujem, čak sam i svijeću zapalila u Moskvi, pogani čin jer Dostojevski u Boga ne vjeruje, samo razapinje nemilice svoje likove u razderotinama Muka Isusovih, u paljevinama sumnji u spaljenim i prostrijeljenim umovima, on ih opčinja svojom moći uskrsnuća-iz-pera, kao što bih i ja htjela uskrsnuti ukradene lampione iz kineske slikovnice i zapaliti ih za tebe, da ne dođe izdajnik Juda, da ne zapadne posljednja večer, da se ne izjede ta prokleta Posljednja Večera, da Krist ne bude razapet, da Ne Bude Volja Božja, da ne nastane potop pa da te nikada više ne vidim. Eto Noine Arke, to je moja molitva uz kineske lampione iz svih kineskih slikovnica i svih japanskih ždralova, ponovno ću ih izrezuckati samo da ozdravim od ove poznojesenjske kiše u središnjici ljeta, samo da te uskrsnem među razbacanim papirima na nezatrovanom pisaćem stolu. Kažu da je i Svjetlana Staljinova prognana i osuđena već samim svojim rođenjem, kažu da umire u nekom zabačenom engleskom predgrađu, u pansionu prepunom stranaca, izgnana iz Rusije, prognana iz ruske emigracije, prokleta u svojoj obitelji, zaboravljena u svojim pismima, izolirana iz svakog razgovora, ta nesretna Svjetlana Staljinova, tako svi pogibamo od ruku svojih otaca, tjeramo svoje likove na krađe, pljačke, paleže i samoubojstva kao Raskoljeni Raskoljnikov Dostojevskog, kao ti i ja, odijeljeni, osamljeni, nesusretnuti u središnjici ljeta. Pa ipak, ukrast ću za tebe pokoji stih, preobrazit ću se u Marinu Cvetajevu i ući u povijest modernog pjesništva. "Doviđenja, dragi, doviđenja", ali ću ispisati tintom, da se ne preobrazi, da ne postane "Zbogom, i ako zauvijek, tada zauvijek - zbogom", tako je zapisao Puškin u nekom poglavlju Evgenija Onjegina, ne sjećam se više kojem, ali tako neće biti, tako ne smije biti, ljeto će ocvasti i zauvijek umrijeti, ovo ljeto 1995. s točkom, ali će doći jesen, i opet s točkom, i mi ćemo se sresti. Zato samo "Doviđenja", nikako "Zbogom", nikako zauvijek, nikako nikada, nikako ikada. Kćeri sasvim sigurno nećemo nadjenuti ime Svjetlana, mogla bi biti prognana, imena nose to urokljivo znamenje, moć imenovanja prostire se na naše sudbine. Zato ti ne izgovaram ime, zato te ne imenujem. Da ne ureknem, da te ne prepoznaju. Budi radije Evgenij Onjegin, njega su već ionako davno zaboravili, samo ga još sriću u udžbenicima, ponavljaju u povijestima, ispisuju nevještim rukopisima u predgovorima novim izdanjima, pitam se, koliko su ga već puta izdali, kao Jude u svojim umnim predgovorima, kao Iskariotski u svojim učenim referatima u kojima se stihovi ne navode, a romantičarski duh nestaje i iščezava kao isparenja otrova na zidovima radne sobe Gorkog. Samo Staljina ne izdaju, a njegovu Svjetlanu progone. Sušta pravdoljubivost, čisti realizam, nepatvorena socijalna pravda, iskonska istinoljubivost. Mrtvi se izdaju i to ponovljeno i obnovljeno, živi ispaštaju zbog mrtvih. Poravnanje računa, čista računica, prava ekonomika poravnanih života za koje se ne zna gdje im je grob. Zamolit ću te da mi sačiniš ekonomsku analizu ove računice: koliko poubijanih pisaca na koliko mnogoljudstvenih čitatelja koji su ih poubijali kako bi mogli sricati njihove stihove? Molim te, učini mi to, bit će mi lakše pri duši znajući da postoji neka proračunata logika u svemu tome. Dotle, ostani moj Evgenij Onjegin, onakav kakvim ga zamišljam, baš posve nalik tebi.) Ipričat ću ti, dakle, jednu čarobnu priču iz kineske slikovnice, iz jedne od kineskih mudrih knjiga, neću proricati iz Knjige promjena, to radim potajice, o tome ne govorim, kao ni o onoj Ciganki koja je me na jednoj od moskovskih ulica presrela iz nekog prolaza, doslovce niotkuda iskočila pred mene i zacendrala "Očekuju vas velike promjene, stanite, očekuju vas velike promjene." Nisam se, kao nikada do sada, obrazrela na nju, a sada mi je žao, jako žao, i najradije bih se vratila u tu moskovsku ulicu da mi prorekne sudbinu, da mi čita iz dlana, da mi kaže jesi li ti taj Evgenij Onjegin kojeg će ona nesretno zaljubljena Svjetlana konačno sresti na nekom primanju, već udata i ocvale zaljubljenosti, mala provincijalka čiste duše koja čezne za bjelosvjetskim dendijem i piše mu strastveno pismo, očajničko ljubavno pismo "Oprostite što Vam pišem..." na koje se ovaj ni ne obazire, a kasnije žali, da li si ti taj Evgenij Onjegin za kojim čezne ova Svjetlana, hoće li te sresti, jesi li ti njezina velika promjena koja je očekuje? Eto, to bih voljela znati, a nisam na vrijeme pitala Rusku Ciganku, zato je sada sanjam, zato je sada posvuda tražim na moskovskim ulicama, zato pružam dlanove slučajnim prolaznicima i kapima kiše nad Zagrebom, uronjenim u poznojesenjsku ljetnu kišu. Eto, tako je to s Cigankama-gatarama, tako je to s Kairosima - ne uhvatiš ih za čuperak i već ih više nema. A ti čekaj i ovo i sljedeće ljeto. Samo da bude ljeto s točkom i jesen s točkom i točkasti kaput na zimu i uskrnuće dvadeset i petog proljeća, samo da bude s točkom.
Eto, ispričat ću ti konačno tu čarobnu, čudesnu i svakako vrlo tajanstvenu priču. Zamišljam je istrgnutu iz mudre i premudre kineske knjige i nacrtanu u podjednako tako čudesnoj i mudroj, premudroj kineskoj slikovnici u koju dopisujem ukradeni stih nepoznatog pjesnika za kojeg ne znam da li je ušao u povijest modernog pjesništva, ali u moj dnevnik i tvoje pismo svakako jest, neka mu to bude utjeha ako žali za svojom neispisanom poviješću, ako sažalijeva i lije gorke suze nad svojom neupisanošću u povijest, pa makar i modernu, tako prevrtljivu i nikako načisto sa svojim ispisima, upisima, kao niti tvoji studenti čije žalbe gorko prolivenih suza, natopljenih njima, čitaš i upisuješ im ocjene iz srednje škole. Baš kao i na polugodištu zime 1987. s točkom. Proklete točke, postavimo radije zareze iza svake naše godine, samo iza ovog ljeta točku, da zapamtimo, da ne zaboravimo kao ona kojoj su ispjevane Podmoskovnie večera, Podmoskovske večeri, jer taj zaljubljenik strašno zaljubljeno pjeva "Budi dobra, ne zaboravi i ti te podmoskovske ljetne večeri..." A on, je li ih on već zaboravio, zar su tako brzo prošle, zar su već sasvim istekle iz svojih srebrnastih utora na rijeci Moskvi? Onuda sam se šetala, pamtim prave žive, šarene patke kako plivaju na Moskvi-rijeci, pamtim kako se obala strmo spušta na rijeku bez nasipa (ljubavnici se uopće nemaju gdje sakriti, u Moskvi, tom nesagledivo ogromnom gradu sasvim se nemoguće sakriti. A nesretni je Staljin još dao posjeći i sve drveće raskošnih hladovitih krošnji u prstenu uokolo Moskve da se ne bi odmetnici, koji mu stalno rade o glavi, tamo sakrili i snovali i kovali urotu protiv njega. A što bi bila njegova jedna glava naspram svih odrubljenih, prostrijeljenih, iznakaženih vrućicama i kožnim oboljenjima, pjesničkim glavama koje samo stihove snuju i kuju, onako Ahmatovski, kao "živim kao kukavica u uri; Naviju me i kukam..." I još dodaje, vrlo smjelo, sasvim u duhu neutažive i nesalomljive, prkosne i nadasve doslovne pjesničke slobode: "Znaš, takvu bih sudbinu samo zloduhu poželjeti mogla." I ja prevodim, nabrzinu, da ispišem, u duhu pjesničkih sloboda, samo da ne zaboravim, da nitko ne zaboravi, da ostanemo zabilježeni i mi kao kukavice u staroj uri, svaka na svojoj strani, kao oni nesretni starci koji, na otkucaj punog sata, svaki posebno, izlaze iz svojih predviđenih utora i nikada se ne sretnu na svojim zipkim putanjama, u svojim izdjelanim utorima, u svojim zasebitastim kućicama. A tako blizu, nadomak jedno drugome, već ostarjeli, satrtih boja u oličenju svoje davnoiščezle mladosti, već ostarjeli i izblijedjelih boja (ne znam da li ih proizvode tvornički, po kalupima, serijski, u nizu rednih brojeva ili je svako od njih pomnjivo izdjelan nečijom strpljivom rukom - tako bi bilo bolje, više bi nalikovalo ponekim ljudskim sudbinama, nesretnutim, nesretničkim, usamljeničkim, zaboravljenim), sami, posve sami u već dogovorenu uru, u vec otkucani otkucaj sata, sve predviđeno, ujednačeno, skladno, a ipak tako daleko, neujednačeno, neskladno. Nebajkovita bajka, zvjerinjačka basna, sve samo zvjerstvo u zvjerinjaku zvjerinjačkih zamisli nekog duboresca, drvodjeljca, za ukrase našim kuhinjama, za urese našim stanovima, a tako smo sami pored naših ura, tako smo ravnodušni na sudbinu već ostarjelih, izblijedjelih staraca i baš nas briga za njihovu sudbu kletu i ne obaziremo se na njih, samo za ukras služe, samo za ures našim neskladnostima, hrapavostima, izblijedjelostima pod naletima vremena, pod nanosima godina, pod udarima bura i oluja sudbine. Tako se nama sudbina poigrava - dodijeli nam uru, neka po njoj računamo vrijeme, a još k tome doda i usud prolaznosti i zaborava, a još k tome udjelje i proročanski znak naših odjelitosti i dosuđenosti ničemu. Mi smo figurice u staroj kuhinjskoj uri, mi otkucavamo otkucaje sata i mjerimo njihovu prolaznost, odmjeravamo koliko smo postali besmrtni, a koliko se već bližimo vječnosti, naša besmrtnost za našu vječnost, rado bih to mijenjala, tko zna, možda obrnuto zamijenila, možda se ucrtala u neki tvoj obrnuto proporcionalni proračun kojeg ćeš i ovaj puta dovršiti za tri dana, a pred sobom si imao puna tri mjeseca. Kakvo ubrzanje vremena, kakvo stišavanje oluje, kakvo prenebregnuće zakašnjenja. A ja, ja, vidiš, uvijek kasnim, uvijek zakašnjelo kasnim, kao da nemam sata na ruci, onog ručnog sata zgodnog dizajna (da izgleda kao narukvica, nikad nisam pravo uređena, nikad ne izgledam kako treba) ili tog usudnog kuhinjskog, da me podsjeti da bih možda mogla zakasniti, da možda već stoljećima kasnim, da sam zakasnila punih osam godina i još devetu iščekujem u poznojesenjskom zakašnjenju prerano ocvalih, a zatim prekasno probuđenih ovješenih narandži o stropove i podove i parkete i zidove moje samotničke djevojačke sobe, da kasnim s porođajem preuranjenog datuma, da sam zakasnila sakupiti prošlogodišnje kestenove, a sad uranjujem da ih porodim, prerano za tvoj dolazak, prekasno za tvoj odlazak. Kao da se samo vrijeme poigrava samnom, ne da mi mira, neproporcionalno je i nesimetrično, uglasto je i račvasto, okomito postavljeno kao mač nad glavom (moje obaveze još uvijek čekaju da budu ispunjene. "A ja sam već odavno magistrirao", rekao si, "i ispalo je kao doktorat", dodao si. A ja, ja sam prije tebe počela pisati, sjecaš se mojih pisanija, a ti sada imaš dvostruko više od mene zasluga, tvoje analize, napisane za tri dana, sasvim su briljantne, neviđene u svekolikoj povijesti ekonomskih nauka, a ja dotrajavam pozne ure pišući ti pisma koja nikada neću poslati, koja niti nisu pisma, ja dotrajavam vrijeme koje čas kasni, čas rani, kao neugođeni klavir, kao pomućena mjesečina, kao pomračenje sunca, kao zastrti prozori i posivjele planine od starosti, kao izmijenjeni vidici, kao zaboravljena prostranstva, kao osmogodišnja praznina u teškom zagrljaju bez tvoje kratke lakoće jezgrovitih misli, sažetih u narandže kasnog ljeta u središnjici žega, kao lavovi obnimljeni u strastvenom zagrljaju afričkih vrućina (oni ne sanjaju kiše, samo užarene kugle i povješene lopte sunčevih krugova, ulančanih cijelom pustinjom, svako je zrnce jedno malo sunce, žari svojom vrućinom, isijava svojom žegom i tali zrak u neprepoznatljivim oblicima istaljenog, vrućeg željeza. Sipki pijesak je najtvrđe zamislivo tlo, on je užareno ugljevlje na kojem Beduini umiru nauznak od žeđi, a deve se tromo spuštaju na svoje grbe i uvis pružaju žilave vratove, eto takva je pustinja kad te nema ovo ljeto sa zarezom, zarezom za sve propuštene i okašnjele godine). Lavovima nisu potrebni nasipi i brane, skloništa i pribježišta, oni se strastveno pare na svojim kraljevskim tronovima gdje god da se zadese i zato su lavići tako neobuzdano razigrani, kao mali vladari na svojim planetima na kojima nemaju koga pripitomiti i ne varaju Malog Princa obmanjivim obećanjima, već samo iskonski vladaju, to im je u krvi, tu se ništa ne može, samo da ih ne uhvati staljinovski drijemež, da ih ne zahvati hruščovljevska pustopašnost i brežnjevljevsko ništavilo, samo da ne umru u Sibiru, da im ne potkrešu krošnje pokojeg drveta, da im ne unište džungle i laki plijen brzonogih košuta i lakorepih gazela, samo da ne nestanu s lica Zemlje, da ne zaboravim na žirafe što ih je tako slijepo slikao progonjeni Majakovski poslije posljednjeg Hladnog tuša, poslije posljednje uzaludne bitke. Molim te, pobijedi maurske Španjolce i budi vjeran samurajskom kodeksu, nikada se ne pripitomi, ne povjeruj obmanjivom jeziku lisičjeg nagovaranja, molim te, pobijedi samo još u toj jednoj bitci, pa se vrati osnažen i smioniji no ikad, na jesen, na jesen s točkom i poklonit ću ti petstopet s crtom, crvene bombone za socijalnu pravdu. U tvojoj južnoj divljini lavovi moraju preživjeti, oni su jedini soj s kojim se možeš družiti, oni su jedina preživjela vrsta s kojom u južnim divljinama možeš razgovarati očima i vilenasto dugim prstima čije zakovice utiskuju svoje britke tragove na osjetljivim mjestima između prstiju (uvijek si to radio, sjećam se otprije osam godina, uvijek isti zakovičasti zagrljaj vilenjački dugih prstiju, još i danas nosim njihove tragove). Molim te, izvojuj ovu bitku, osvijetli obraz španjolskih vitezova i krunu kineskog cara i riznice beduinskih vladara, pa se vrati u utočište pokraj savskog nasipa, ja ću te tamo čekati svaki dan, svaku večer i bit cu kao djevica u Kosovskoj bitci kad nalijeva ranjenom junaku izvor-svježe vode, svom Kraljeviću Marku, svim kraljevićima i carevićima u junačkim bojevima. Molim te, pobijedi sve smjele ratnike i odvažne junake i nemoj povjerovati lisičjim nagovaranjima i nemoj se predati prvom predahu nakon bitke i nemoj posustati u lovu na lavove, svoje jedine prijatelje, i nemoj zaboraviti na Beduine jer će svi pomrijeti od žedi dok te ne bude, i nemoj napustiti svoju južnu divljinu i daj se već jednom vrati, ja ću ovdje umrijeti, ja ću ovdje sasvim ocvasti, uvenuti kao prezrela narandža, ocvasti kao nezalivena ruža, pogasnuti kao mjesečev trak, srebrno i usahlo kao Borghesovska "Rhonda u mekoj polutami sljepoće". Molim te, nalij mi svježe vode kao Beduinu u pustinji, kao ruži u vazi, kao ljetu na izdahu. Molim te, budi moj Mali Princ i ja ću biti tvoja kijevska princeza koja se nikome nije podala, žrtvujući svoju nevinost za kijevsko kneževstvo u boju sa kletim Švedima, i bit ću tvoja moskovska kraljevna koja je izgorjela na lomači zapaljene drvene Moskve prije osnutka Carstva, i bit ću tvoja gola kupačica, tvoja Gola Maya, tvoja lavica i tvoja košuta, samo se vrati iz te južne divljine, neka ti je već bude dosta i zaželi se tmurnog jesenjeg Zagreba i ukrsti svoje puteve da ih mogu prijeći kao Kolos s Rodosa, u jednom koraku i molim te, sjeti se mog telefonskog broja i nazovi me iz govornice, one javne, s određenim brojem minuta, neka ne čuju oni u studentskim klupama, neka sve bude tajno, krišom, ukradeno na sat ili dva, ugrabljeno na vječnost ili dvije, besmrtnost ili tri. Eto, tako. A sad ću ti ispričati davno obećanu priču.
Priča ide ovako: bio jednom jedan vilenjak, zapravo, nije vilenjak, nego jedan običan mladić iz kineskog puka. Prohtjelo mu se naučiti tajnu vještinu jedrenja na vjetru bez jedara, bez pomagala, samouko, vjetrovito kao vjetar, leteće kao letač - na vjetru. I došao je mudracu, Velikom Učitelju tajnih vještina i molio, neka ga pouči vještini jedrenja vjetrom bez jedara, bez pomagala, samouko, vjetrovito kao vjetar, leteće kao letač - na vjetru. Ovaj mu nato odvrati: "Isuviše to žarko želiš, žarka bi te želja povukla prije na dno nego u visine, ma i metar visoko nad zemljom. Zato radije šuti i motri na mene, kako ja to činim i poučavam." I tako onaj vilenjak, zapravo ne vilenjak, nego obični mladić iz kineskog puka, prosjedi uz noge učitelja i u kuhinji učitelja i u odajama učitelja jednu godinu. I opet ga stane moliti, neka ga poduči vještini jedrenja vjetrom kao letača u vjetru bosonogog. A učitelj mu nato odvrati: "Isuviše je u tebe silovita želja da postaneš letač u zraku bez letala, nalik povjetarcu u uzduhu, lak kao perce, a težak kao teški kamen. Prije bi se ti kao kamen obrušio u dubine nego poletio ma i za dva metra u visine. Nego sjedi do mene i promatraj kako ja poučavam tajnoj vještini letenja." I prosjedio jadni učenik i drugu godinu i ni riječ nije prozborio i sav se u šutnju zavukao, i sav pomodrio od studeni i prožednio od žedi i ogladnio od gladi. Pa se, po isteku druge godine, obratio Učitelju s usrdnom molbom, neka ga poduči vještini letenja uzduhom i jedrenja na vjetru jer je to njegova najveća želja i najusrdnija molba i on neće odustati od svog nauma i ništa ga od njega neće odvratiti, i on će usrdno moliti sve dok ga bude, samo da nauči kako se leti na vjetru i jezdi na vjetru bez ikakvih pomagala, lak kao pero, nošen vjetrom kuda god mu se prohtije. Učitelj mu nato odvrati: "Isuviše me usrdno moliš, ne mogu ti ispuniti molbu jer si još pretežak kao mlinski kamen i sunovratio bi se u dubinu prije nego bi vrške stopala otcijepio od zemlje. Nije za tebe letenje, neću te podučiti." I tako proveo mladič još tri godine uz Učitelja, šuteći, motreći, usrdno moleći, iščekujući barem neki mig, pola savjeta ako već ne cijeli, trunčicu poduke ako već ne i cijelu tajnu. Tako motrio i motrio, sjedio i sjedio, šutio i šutio, sve dok jednoga dana nije poletio u visoke visine, otcijepio se vršcima nožnih prstiju od zemlje i vinuo se u visine - na vjetru. I stao je tako jezditi na vjetru gdje god da mu se prohtjelo, letjeti uzduž i poprijeko uzduha, slobodnim nebom, rastvorenim nebesima, lak kao pero i težak kao mlinski kamen kad se trebalo iz visina spustiti u dubine, nalko otežati let da ne nestane u uzduhu, da se sasvim ne rasprši u vjetru, lak kao pero i težak kao mlinski kamen. Tako je postao mladić, zapravo, ne mladić, nego vilenjak i ovladao vještinom letenja na vjetru. I sad ja mislim, ako sam osam godina na tebe zaboravljala, a devetu te se sjetila, nimalo se ne promijenivši u međuvremenu, kako si sam rekao, i ako sam te deveto ljeto srela ponovno, i ako te iščekujem sve ljetnje poznojesenjske dane, možda prvog dana jeseni poletim na vjetru, možda ovladam tajnom vještinom ljubljenja usuprot svim vjetrovima, možda u tvom zagrljaju postanem besmrtna u vječnosti, u tvom cjelovu vječna do besmrtnosti, možda savladavam sva prostranstva i sve pustinje, možda preživim sve pustinjske oluje i nadživim pomrčinu Sunca. Moja će vjera u nevjericu možda nadvladati sve sumnjičavosti, a moja nepokolebljiva ustrajnost vjerovanja u čudesa istraje još i ovo dugo, vječno-besmrtno ljeto, možda čuda pobijede i sretnem te baš prvog dana jeseni, baš u zoru začetka jesenjeg doba i možda pronađem onaj točkasti, kako ga ti zoveš, kaput i možda proživim još jednu zimu na rubovima grada, u predgrađima Dubrava, na stanicama autobusa, na postajama zborničkih sastajališta. Možda se čudo ostvari, čudesa ozbilje i sretnem te negdje na putu, priklonim se uhu zemlje i odaberem za tebe najobliji kesten što ga je ljeto dozorilo, a jesen ubrala. Možda dočekam to čudo kao i onaj Jezdimir U Vjetru, pa preživim ovo narandžasto ljeto, ovješeno o moje pustinjačke prozore, prezrelu jabuku, ocvalu u mojoj postelji i onu usahlu ružu Imena Ruža na mome jastuku bez mirisa zrelih tijela, bez putenosti u čednoj osamljenosti, u prinudi čednosti, u prisili neimaštine ljubavi, u čudorednoj razbluđenosti porazbacanih maštanja, u nečednom iščekivanju našeg susreta. Možda se dogodi čudo i ja preživim ovo ljeto. Kao Jezdimir U Vjetru onih pet godina šutnje, gladi i žeđi i usrdnih molbi Nesmiljenom Učitelju, tako mu glasi puno ime. Možda postanem laka kao pero, teška kao mlinski kamen, obla kao kesten, šaputljiva kao kiša, dozrela kao narandža, zovna kao jabuka, nevina kao djevica. Možda se dogodi čudo i ja preživim ovo ljeto. Možda se dogodi čudo i dočekam jesen. Sudeći po mojoj ustrajnosti vjerovanja u čuda, deveta će godina biti godina s točkom. S točkom iza koje slijedi zarez, pa još jedan, cijeli niz zareza. Ponavljat ću svoja čudesna zarezivanja kao Jezdimir U Vjetru svoje letačke poduhvate, postat ću tajni bilježnik svojih i mojih i tvojih letova u nepoznata prostranstva i neistražene divljine podsavskih pribježišta za zabranjene ljubavnike, postat ću javni bilježnik svoje čednosti i uvijek ću izlaziti sama i primati te krišom, kad već svi zaspe i pogase se lampioni iz kineskih slikovnica i ja ukradem još pokoji stih i načujem još po koju brežnovljevsku intrigu iz emigrantskih kuloara. I možda postanem židovka izoštrenih čula za sve vrijedne dragocjenosti i bezvrijedne sitnice života našeg nasušnjeg i možda postanem Beduinka i otputim se u zavičajne pustinje i možda postanem vladarka svih Beduina u prijateljevanju s lavovima i možda se preobrazim u trudnu lavicu i porodim Lavica Vladara Na Pustinjskom Tronu i možda postanem Kosovka-Djevojka i napojim Kraljevića Marka i možda poletim kao Jezdimir U Vjetru. A od svega najviše, moja je strastvena čežnja da ti budem priprostom ljubavnicom, da se preobrazim u jednostavnu provincijalku čista srca, u Svjetlanu, u Sonječku, u Marinu Cvetajevu i da onaj ukradeni stih ispišem još jednom i još jednom i još jednom u neokončanom nizu i da pustim da ih ti brojiš i prebrajaš i množiš i dijeliš kako te volja i da ti dopustim sve i ne dozvolim ništa, da se zbude čudo i sretnem te na jesen. Onda ću povjerovati u sva čuda i nikada više neću previdjeti i prečuti Rusku Ciganku na ulicama Moskve i zaboravit ću svaki stih za cijeli život, iako život znace, i bit ću ti ljubavnicom, dosadnom kao Jevtušenkova "nevoljena vjerna žena" i neću ti biti žena i rađat ću samo oble kestenove i neću biti dosadna, obećajem, kao zvrjanje u telefonskoj slušalici hrapavih glasova i neću te napustiti i sasvim ću te zaboraviti. Samo dođi. Čekam te. Cijelo ljeto. I još jedan dan na jesen. A onda ću umrijeti marquesovskom smrću sto i jedne godine samoće, izdahnut ću borghesovskom samoubilačkom zaljubljenošću u brušenje dijamanata, sasvim ću ocvasti i neću imati kome pokloniti kesten, nađen na putu u lokvici jesenje kiše. Samo da se dogodi čudo i da osvaneš prvog dana jeseni na mojim vratima. Vjerujem u čuda. Vjerujem u čudesa. Vjerujem u Jezdimira U Vjetru, vjerujem u jesen. I neću umrijeti, čekat ću još dan, dva, zatim tri i tako u nizu, pravilnom redoslijedu, jednostavnoj linearnoj sukcesiji u narastajućoj progresiji godina sve do vječnosti, do besmrtnosti, do nikada, ikada, svagda, nigda. Zauvijek. Toliko znam. Za drugo me ionako nije nimalo briga.