Svjetionik

NEBESKI SAT
tika-taka
tika-tak
otkucava nebeska ura
koliko smo daleko do vječnosti,
a koliko blizu do smrtnosti?
možda se klizaljke ure poklope
u neki savršeni sklad
i vječnost se prelomi,
smrtnost zatutnji
i u velikom vihoru,
tutnju, grmljavini i munjama –
sve nebeskim prorocima
zasja sunce ništavila.
tika-tika
tika-tak
odzvanja zemaljska ura
sat smrti
a na uri nebeskoj
klize klizaljke u perpetuum mobile
istih stvari, istih ljudi, istih glazbala
koja pjevaju u čast vječnosti.
koliko smo daleko od vječnosti
a koliko blizu smrtnosti
jer na svakom koraku padaju cvjetovi magnolije
i čarolija nikada ne prestaje
tika-tika
tika-tak
sve dok smo u milosti
velike nebeske ure
koja otkucava našu smrt.

ZRIKAVCI
zrikavci zriču u ponoć
usred mračne tmine
pjevaju vječnu pjesmu postanka,
umiranja i smrti
i svaki zrikavac pjeva svoju pjesmu
uglazbljenu u blistavom sjaju zvjezdanog neba
i sve do horizonta modrog izvorišta vode,
potoka, rijeke, mora i oceana
sve što su bosonogi mudraci opjevali
u svojim odama besmrtnosti
koje se ispijaju kao nektar
i objeduju kao ambrozija
zrikavci zriču u ponoć
i snivaju savršenstvo postojanja
nebeskog svoda i morske pjene
kad zapjevaju oluje i zatutnji
iznenadni bljesak sunčeve svjetlosti
tada zrikavci utihnu u svitanje
i povuku se u stražarske kule noći
ondje pjevaju nečujne pjesme
sve do novog sumraka
i vladavine noći
hoće li zauvijek pjevati?
hoće li ozvučiti mrak i tišinu noći?
zrikavci pjevaju svoje pjesme
ukošeno, okomito i vodoravno
koliko traje zvuk mandoline
kada svirač trube obznani kraj pjesme
i cvrčci odlete u beskraj sunčeve svjetlosti
ode su ispjevane, himne se zgušnjavaju
u veliko otkriće sjaja mjeseca i sunca
i ondje savijaju kukuljice kao gnijezda
cvrčci zriču u ponoć
nitko se ne odaziva
samo cvrčci zriču u ponoć

VJEČNI PLAMEN ODE RADOSTI
uvis, uvis
klikću oblaci
podigni pogled prema suncu
i motkom odredi čas na suhom pijesku
odlomit će se sjena i krenuti na put
u dalj, u dalj
zovu daljine
i bosonog ćeš krenuti u Sveti grad
i njegovu svetost, i još dalje i dalje,
preko mora i oceana,
preko pijeska i kamena
preko mravinjaka i saća pčela
preko visine gora i pličine morske oseke
i dalje, dalje,
ne posustaj na putovanju
u raj ružinih vrtova
tu sjedi i skladaj pjesmu:
uvis, uvis,
u dalj, u dalj
i dalje, i dalje
sve dok ne svane zora
i plamičcima svjetlosti ne zažari
vječni plamen ode radosti

ČAROLIJA MJESECA NA ZEMLJI
plima i oseka
jedna nadolazi tiho i sve burnije i burnije
dok ne preplavi beživotno kamenje uz šetalište
gdje čempresi rode češere
i svijet je lijep, o tako lijep
ali u oseci
povlače se morske dubine
sve do horizonta
i prekriva se morska površina
u tutanj svitanja do ogoljelog kamenja
plima i oseka
hoće li se ikada povući i nestati more
ili će zavladati carstvo polubogova
i zajedno zasvirati odu vječnog sklada
plima i oseka
čarolija mjeseca na zemlji

IGRA BILJARA
zemaljska kugla
kao biljarska kugla
na zelenom štofu i sa bezbroj putanja
kruži oko sebe i oko sunca
i oko Giordana Bruna
spoznaja nebeskih zakona
igra je Bruna s biljarskom kuglom
koja opisuje okruglo i ovalno
putanje nasumice na zelenom štofu
u savršenom skladu pritajenih zakona
a zemaljska kugla kruži
i uvijek ponavlja istu vrtnju
biljarskih kugla
jednom pokrenuta,
kreće se nezaustavljivo
od jedne do druge rupe
i svugdje se otkotrlja, a onda
po ostavljenom tragu
vraća nazad
i Giordano Bruno igra biljar
sa Keplerom i Newtonom
u nasumice prozračenoj magli
neznanja
zemaljska kugla
kao biljarska kugla
kada će stati kružiti?

VJEČNOST OVOG DANA
i ovog dana –
ako dane možemo brojati u vječnosti
kada je sve isto i tako u nepomični bezdan
odlaze trenuci sreće i boli –
i ovog dana –
kada su sve ure stale
i više nema vremena,
ne postoji, palo je u bezdan
između jutra i večeri –
i ovog dana –
dana ni noći više nema,
samo tanka crta koja spaja
u ogromno klupko
i nestaje u uzduhu
kao meteor izbačen u zrak
i ovoga dana –
jer dana nema, nema ni noći
i ovoga dana
svršetak pjesme

NEBESKI OVAL
dva dana zaredom
nebeski svod nad primorskom gradiću
bio je savršeno ovalan,
ne okrugao, već nalik čekiću i nakovnju
gore-dolje, uvis-u niz, savršena harmonija
skladbe nepomućenog plavetnila neba
i modro-zelenog mora
na obalama
na obalama krasi se polje algi
sad potopljenih sad isušenih
po tiktakanju velikih naleta
sad mora sad neba
i kada se spoje na udaljenom horizontu
izniče trenutak stvaranja ni iz čega
sve jedno za drugim,
alge i školjke
biseri i koralji,
morski vretenci i nebeski oblaci
ali tog dana u svibanjsko jutro
osvanulo je plavetnilo neba
i modrina mora
u svitanje purpurnog jutra
sve je tiho, sve mirno
ispunjeno sjajem tankih niti
koje vezuju kozmos po nepisanim zakonima
i iznova stvaranje, stvaranje ni iz čega
kada će osvanuti dan poput prva dva
kada na nebu ne bude nijednog oblaka,
ni oblačića ni vjetra da puše morskom pučinom
i kada mornari s udaljenih mora i oceana
uhljebe u vrvež Singapura,
vrate sa Sjevernog mora
i krenuti put Crvenog mora
kada će ponovo osvanuti ovakav dan
jednom, barem još jednom
da se iz grotla vira svjetlosti i tišine
u dubinama vine izjutra na ulice i trgove
i njima zavlada za tren, možda dva
svojom nedokučivom i neopisivom tišinom
koliko naslikanih veduta i mrtvih priroda
koliko skladanih pjesama
iz pera pjesnika i skladatelja
koliko velebnih palača
iz pera marnih graditelja
i sve to u taj dan
procvate nekom novom ljepotom
nekim novim plavetnilom
u parku nedaleko središta grada
rodnog ili nekog drugog
kamo su otplutali brodovi
s kraja svijeta
i ondje se usidrili
kada će svanuti dan
čist kao biserna suza
svet kao sveti Gral
na posljednjoj večeri
kada će svanuti dan
toplog dlana obavijenog
oko djevojčinog nevinog struka
kada, kada, kada
a kad na ljeto procvatu makovi
i zazuje zrikavci
klepećući nevidljivim papučama
arapskim, indijskim, japanskim
sve jedno manje od drugog
i sve jedno zlatnije od drugog
i tako klepeću zrikavci
svojim nevidljivim lepezama
arapskim, indijskim, japanskim
o kada će svanuti taj dan,
dan kada se more i nebo
sastanu na horizontu
i započnu neku novu, još neslušanu pjesmu
vječnom stvaranju
i porode tisuće malih riba
srebrnih trbuha na leđima vala
a galebovi zapjevaju – o kako grakću –
tu kakofoniju jutarnjih zvukova
koja se neprestance prelijeva
u savršenu harmoniju
kada će osvanuti taj dan?
vrč mediteranskog vina
iz dalekih vinograda
na rubu carskog grada
i teglica maslina
iz dalekih maslenika
posvuda izraslih
stabla pogurenih u rastu
prema crvenoj rahloj zemlji
život mornara
i pjev kancona
malo soli na crnom kruhu
tri-četiri masline
i vrč mediteranskog vina
život mornara na kopnu
i život mornara na moru
mornarski galijskih čvorova
teška sidra i nanijete alge
skliske poput površine leda
na kojem plešu zimske balerine
teška jedra prepliću se lijevo-desno
kao kazaljke na navigaciji
velikom satnom mehanizmu
po kojem se određuju dani i noći
mjeseci i mjeseci
do pristanka u luku
život mornara na moru

BOJE ZEMLJE I NEBA
žuto kao maslačak
tamno zeleno kao maslina
tamno zeleno kao morske alge
tamno zeleno kao tratina
žuto kao jaglac
crveno kao mak
crveno kao cvijet božićnjak
crveno kao ruža
žuto kao suncokret
plavo kao različak
plavo kao maćuhice
plavo kao nebo
bijelo kao tratinčica
smeđe kao zemlja
smeđe kao stablo
smeđe kao češeri
bijelo kao ljiljan
sivo kao magla
sivo kao oblačno nebo
sivo kao isprano kamenje morskom soli
bijelo kao orhideja
prozirno kao voda
prozirno kao led
prozirno kao koprena
tako je Bog stvarao svijet kao nebeski slikar
i sve što je stvorio imalo je boju
i kao vrsni slikar oslikao svijet nalik raju
sve u skladu, sve u vječnoj harmoniji
Bog je vrstan slikar godišnjih doba,
paralela i meridijana
sjevernog i južnog pola
hram sebi stvori
i u njemu slika neki novi svijet
kakva će to biti slika,
pitaju se zemaljski slikari
i slažu boje kako znaju i umiju
i tako raj stvaranja u duši cvjeta
žut kao naranča
bijel kao stijena
tamno zelen kao čempres
crven kao oleandar
plav kao đurđica
smeđ kao mrki medvjed
siv kao dudov svilac
proziran kao ispijena čaša vina
jednom davno, davno
Bog je naslikao svijet
bojama godišnjih doba
i sada slika hramove i džamije
i igra vječnu igru stvaranja

DANAS NIJE DAN ZA PISANJE
danas nije dan za pisanje
ne, danas nikako nije dan za pisanje
previše neprospavanih noći
i bdijenja uz kolijevku nerođenog djeteta
i suviše mračnih oblaka
iz kojih će zatutnjati gromovi
i ispresijecati munje
a onda svom silinom
iz samog središta grotla nebeskog
morske valove uzbibati
da prekriju šetalište, park i otvorenu pučinu
i obimno zaliti pločnik tik uz rub
a onda preko njega sve dalje
i sve dublje i uvis u neprozirno
tkanje olujne noći
i sijeva i grmi i tuča se svaljuje
na nasade maslinika i voćki
ne, danas nikako nije dan za pisanje
jer mogla bih opisati samo strah i tugu,
samo umor i besciljnost
samo ono što ne želim reći
a rekla bih, Bog mi je svjedok
rekla bih da te se još uvijek sjećam
i snatrim i čeznem i snivam
tvoje oči plave poput različka,
tvoj topli dlan na mojim grudima
i sat na tvojoj ruci kako marno odbrojava
te dragocjene trenutke kojih više neće biti
slutim to, o kako slutim
i bojim se i pomisliti da bi nekim divnim čudom
mogao stati, zaustaviti se, ukotviti se
u tom nježnom dlanu
kada cvjetaju ruže na tvoj dodir
ne, danas nikako nije dan za pisanje
plave oči, topao dlan i sat na ruci
i otegnuti dalmatinski govor
šapće, šapće dok vodimo ljubav
govori mi lijepe stvari
šapuće nam ljubav
mnije iste snove
ali sat otkucava nezaustavljivo
i navijen je na točnu uru rastanka
ne, danas nikako nije dan za pisanje
previše je gorčine, a premalo peludi
u proljeće da osvanu trešnje u Japanu
o kako je to daleko iza pitomog horizonta
mediteranskih otoka
a kako je blizu čas tvojeg odlaska
bliže od japanskog otočja
i dalje od trešnjinih cvjetova
ne, danas nije dan za pisanje
jednom ću umrijeti
to je nepobitna istina
i vječni zakon iako nisam kriva ni za što
osim plavih očiju, dlana i sata
koje tražim među prolaznicima
od kojih netko žuri za životom
ne bi li umakao smrti
o kako je teško pisati o ljubavi i smrti
uvuklo se to u moje svakidašnje brige,
u moju neopozivu prisutnost u graškama znoja
i mirisu tvojeg tijela
uz moje
miris muškarca
ne, ako tako nastavim,
Bog mi je svjedok da ću reći
te suvišne riječi volim te
i želim te i žudim za tobom
a to neću reći kad se negdje
na pola puta do Japana
susretnemo nekim divnim čudom
i rastvorimo trešnjin cvijet
laticu po laticu
bijel sa svijetlo ružičastim utorima
u kojima pčele traže pelud za med
i tako oplođuju japansko otočje
dok na Mediteranu cvjetaju oleandri
uz šetalište lungo mare u Opatiji
ondje je i miris mirte
ondje sve miomiriše
i pjeva acapella misnu pjesmu
u maloj kapeli podalje od vrta
kao labirint usađenog u rubove pločnika
i sad mislim da će se danas pretočiti u sutra
i jednom davno bilo postat će jednom daleko buduće
i sve će biti isto
jedino ću jednog dana umrijeti
i bezbrojna pisma koja sam ti napisala
i nikada poslala,
sačuvala u drvenoj ukrašenoj kutiji za nakit
ne, ipak mislim da ih neću sačuvati
jer jednostavno
danas nije dan za pisanje

ZAGREB UJUTRO
gužva, larma, vreva, vrvež
škripa kočnica, tandrkanje tramvaja,
huktanje autobusa
svi nekamo žure, jure
kako bi na vrijeme stigli na cilj
na raskršću donjeg vrapča
rasprostire se nepregledno
duga kolona automobila
krećemo metar-dva-tri,
a zatim stanemo kao ukopani
jer se otvorilo zeleno svjetlo
s bočne strane preuske ceste
žene voze djecu u vrtiće,
muškarci važno razgovaraju na mobitelu
sve je uskomešano,
sve negdje juri u svega nekoliko sati
jutarnje gužve iz predgrađa u grad
a onda se minutu-po-minutu
sve usporava, sve staje na svoje mjesto
na ulicama i tračnicama,
autobusnim postajama
sve umiri, smiri, uspokoji
i otkucaji srca ovog grada
postaju brižljivi svjedoci
da smo i još jednom zakasnili
i propustili pogled na labirint
trošnih kućeraka i ogromnih poslovnih zgrada,
koji zajedno tvore tu nenadmašnu kakofoniju
grada koji živi punim plućima
samo u dimu i prašini i zemlji
eto, konačno smo na cilju
zakasnili smo svega minutu-po-minutu
samo metar-po-metar
i grad je čudom ozdravio
od raka pluća
jednom ću umrijeti
to pouzdano znam
i sve što je bilo
neće više biti
i poznanstvo igrom slučaja
neće biti ovjekovječeno
sve će u trenutku nestati bez traga
i kraće od minute na tvom satu
ti nikada ne kasniš
ali istječe ti vrijeme kao i meni
i to je sve što će preostati
parta na ulaznim vratima stambene zgrade
i kraj
nitko neće stati
nitko se zaustaviti
ni tramvaji neće stati
ni tandrkavi autobusi
samo jedna ruža
ocvast će i prije nego procvate
i to je sve
grad nastavlja duboko disati
od maksimira do dubrave
netom prošavši sve jurnjave auta i taksija
i mirno tone u san
bilo otkucava smirenim otkucajima
srce je zdravo, pluća izliječena
samo ćemo ti i ja jednom umrijeti
razdvojeni i osamljeni
u mojoj drvenoj kutiji za pisma
i neću ih poslati
jer poštari možda pronađu
zlatni rudnik visokih cijena poštarine
a ti već odavna ne stanuješ ovdje,
tvog imena nema na mojem poštanskom sandučiću
i nema kasno noćnih poziva mobitelom
s drugog kraja grada
u noći oivičenoj zvijezdama
svijet je vidio i većih čuda
da se raskine ljubav na pola puta
do donjeg vrapča
izgubi metar-po-metar
i minutu-po-minutu
i nekamo nestane
usred gužve, larme, vreve i vrveža
ovog grada
u kojem se nikada nismo smjeli sresti
ali grad živi i dalje
zaboravlja na sve i živi, živi
i tu je kraj

RUŽA
ruža
crvena ruža
raste u rajskim nebesima
i prvo je maleni pupoljak
a potom pod valovima vremena
što zapljuskuju neke daleke obale
i sve čini starijim i starijim
tako ruža procvate preko noći
u vrijeme za cvat
u vrijeme dok se poput djevice
polako, vrlo polako
rastvara latice
i svaka je latica jedno sjećanje
i svaka je latica jedna ljubav
koja od pupoljka do bokora ruža
polako umire
i presahnjuje na tvojim mekim dlanovima
samo još glas,
taj srebrnkasto baršunasti glas
koji govori tako da sve odzvanja
odlazim, ne traži me više
i tako se ruža obavija u svoje trnje
cvate i cvate sve dok ne presahne
i zajedno s umirućom ružom
umire i tvoja ljubav
ruža
crvena ruža
trnjem se brani od nevjernika
onih koji u ljubav ne vjeruju
i poklanjaju ruže usput, uzgred, na pola puta
sa figom u džepu
a ruža će ocvasti
kad za to dođe vrijeme
i spustit će svoje grmoliko stablo
do tamno smeđe zemlje
napustiti ovaj svijet za jedan tren
a zatim iznova buknuti s proljećem
i netko će poslati pismo
pismo rastanka
i uz to bokor ruža
ruža
crvena ruža
vječna si koliko i grumen zemlje
i kada jednom nastupi tišina
i sve se uvije u tajna skrovišta
i izbe podivljale zemlje
ostat će samo neposlano pismo
i ruža
crvena ruža

SVJETIONIK
svjetionik
baca blistavu svjetlost
istkanu kao niti čipke
u tankim strjelicama
s ubojitim oštricama
svjetionik kruži morskom pučinom
i zaziva mornare da razderu
mračne dubine mora
daju im znak
to čudesno znamenje
plovidbi brodova i lađa
i tako prkose crkvenim brodovima
koji nigdje ne plove
i ne čeka ih uzdah olakšanja
kad na horizontu
prošavši mimo svjetionika
ugledaju kopno
ondje će uploviti,
baciti sidro
i ukotviti se
i mornarima će pasti kamen sa srca
što su doplovili tako daleko
da negdje na Mediteranu
među grčkim otočjem
kušaju netom ubrane masline
uz žminj krvavo crvenog vina
i kreću u potragu za poštarima
da im uruče pisma iz daleka,
i plate zlatnicima
koje su iskovali za dugog putovanja
i sad marno posluju oko tereta
koji ne čekaju poštari
nego čuvari luke
koji pokazuju put
kamo odložiti teret
baš kao svjetionik na moru
i svjetlarnik na kopnu
pokazuju smjer samo da se ne zaluta
i kompas stane kružiti
lišen ijednog smjera
i kako je lako zalutati
i pobacati sav teret u more
da nije svjetionika
tih kršnih momaka
izraslih na hridi ili stijeni
usred morske pučine
i svijetli, svijetli
sjaji, sjaji
i bakar pretvara u zlato
zlaćastim strjelicama
usamljenog svjetionika
baca svjetlost,
tu neizmjernu sjajeću svjetlost
na kartama su ucrtane putanje
cijeli put leži u utrobi broda
u kojem kormilar usmjerava
brazde što iza njega ostaju
do prvog svjetionika
a zatim okrene kormilo
točno po karti i kompasu
jer svjetionik svijetli i svijetli
sve dok ne obasja put do kopna
grabeći čvrsto brazde neizmjerne slane vode
jer svijetli svjetionik
a na kopnu svjetlarnik

IZUM VJEČNOSTI
u zemlji MikiTikiPikilatiji
dokučili su trik vječnosti
koji poput zvrka kruži
uokolo osi
i svija putanje na sve strane vrtnje
dok ne izgubi na dah
posljednje sile koje ga pokreću
i u zemlji MikiTikiPikilatiji
izumili su vječnost
jednostavnim trikom
vrtnje oko osi na sve strane
jednim zamahom okružiti
sve postojeće
kakav čarobni dar prirode
kozmosa i logosa
što se stječu u duboki vir
rijeke u koju ne možemo
dva puta stati,
a da ne ostanemo
slijepi i gluhi,
zatvoreni u svoje male čahure
iz kojih se rađaju leptiri
u zemlji MikiTikiPikilatiji
sve je na svom mjestu
stanovnici te zemlje
marno obrađuju plodna polja
i nasade grožđa
iz kojih istaču dragocjenu tekućinu
koja vraća snage i podmlađuje
kada su jednom
u zamku od bjelokosti
u zemlji MikiTikiPikilatiji
vrhunski znalci zakona prirode
dokučili trik zvrka i čigre
da se sve svija, obavija, zakriljuje
po točnim plovidbenim redom
planeta oko sunca
izumili su vječnost
vječnost potječe iz labirinta
u kojem zvrkovi i čigre
putuju u ogromnom,
mračnom i studenom
kozmosu
po točno određenim
dolascima i odlascima vlakova
bez kašnjenja
tako ni planete ne kasne
na svojim putanjama
u zemlji MikiTikiPikilatiji
izumljena je vječnost
i stanovnici su sagradili
palaču od zlata, srebra,
baršuna i svile
i tu prebivaju i dan-danas
ako već nisu umrli
ali smrt u zemlji MikiTikiPikilatiji
samo je kratak korak
iz smrtnog u besmrtno življenje
iz trenutka kada iznova
zasja sjaj zvijezda u očima
i bljesne mač koji presijeca
posljednji udisaj
i oslobođena duša sponama tijela
leprša poput leptira
i sanja čarobne snove
jer vječnost je tu i tamo
i na zemlji i na nebu
i smrti nema
jer je to samo jedan okretaj
zvrka vječnosti

TIKI SLIKA SLIKE
nekoć davno
u daljini, daljini,
sve dok seže pogled
prema visini, visini
i dubini, dubini
živio je patuljak Tiki
među drugim patuljcima
ono što je Tiki bio
može se opisati samo
izdaleka jer Tiki je volio biti sam
i u zagrljaju ruža
skladati pjesme
tako je patuljak Tiki
u osami kuće na kraju sela
tik do šumarka
koji se dalje pružao
i rastao u visine i širine
slikao slike
svaka je slika bila
otkucaj usamljenog srca
koji tik-taka tempom tuge
i pjeva dubokim altom pjesmu čežnje
i klikom trube nadglasava
cijeli orkestar radosti
i slika zmaja
i zmiju otrovnicu
i prokletstvo crvene jabuke u raju
i tako slika
vlastitu besmrtnost
i vječnost je za njega samo jedna slika
slika vječne žudnje
koja pokreće cijeli svijet,
sve stvoreno i nestvoreno
sve postojeće i nepostojeće
i što biva i što ne biva
vječnost je samo jedan okret zvrka i čigre

NEBESKI PAŠNJACI
na dalekim nebeskim pašnjacima
napajaju se na izvoru rijeke
blistavo srebrnkaste ribe
u dubini
i lavovi i tigrovi
na pličini
tu zalaze i slonovi
i dani su dugi i vreli
negdje u Africi
i kiše padaju obimno
i pjevaju pjesmu
na dalekim nebeskim pašnjacima

NA ZELENIM TRATINAMA VJEČNOSTI
na zelenim tratinama
negdje u vječnosti
susreli su se Kepler, Newton i Giordano Bruno
na još jednoj igri biljara
i nikako im nije jasno
kako se vrijeme može odužiti
poput dugog lanca sidra
koje se ukopava među stijenjem
i šljunkom i pijeskom
i tu drži brod koji se netom ukotvio
u luku bezvremenosti
Kepler misli da vrijeme ne postoji
iako je ostario i umro
i kao besmrtnik zasluženi
dospio u vječnost
ako postoji vječnost,
onda nema vremena
sve je u jednom
jednadžba vrijeme-prostor
u cijelosti vrijedi i dolazi
do rezultata – beskrajno –
Newton nije siguran da vječnost postoji
i kucka kredom na vrh biljarskog štapa
i sumnja da će tako potrajati
jer sve što je postalo
mora i nestati
ali sad igra biljar u vječnosti
i pribojava se da ne odnekud
ne sune vrijeme u okomito
vrelo postojanja
jer vječnost je ipak neko postojanje
i bezvremenost i besmrtnost
Giordano Bruno
uspeo se u vječnost
u plamenovima lomače
na stratištu
i sada mirno igra biljar
koji će trajati vječno
jedino on u to ne sumnja
jer je besmrtan
vječnost, vječna igra prostora i vremena
ugošćava besmrtnike
u svoje krilo
i daruje im vječno traganje
za prapočelom
na zelenim tratinama
negdje u vječnosti

POGOVOR
Poezija Ksenije Premur je intimistička, a kritika navodi kako su obilježja njezine poezije jasnoća, zornost, dojmlji-vost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću, te da su pjesme erotskog i refleksivnog karaktera. No zbirka pjesama „Svjetionik“ donosi pjesme koje su okrenute više metafizičkoj tematici, negoli intimizmu i unutrašnjem svijetu lirske junakinje. Moglo bi se čak i reći da je te-meljna dihotomija ona koja propituje odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Nije slučajno i da se kao simbol vertikalnosti spominje svjetionik, koji jest i puto-kaz, ali i poveznica neba i zemlje. Premur sve više pročišćava svoj izraz, odstranjuje suvišne slike, okreće se filozofemima i njene su pjesme kao mali poetski disputi o npr. odnosu vječnosti i smrtnosti, o besmrtnosti duše. Na-kon čitanja rukopisa može se uočiti i da je glavni subjekt knjige zapravo Vrijeme. O tome govori pjesma „Nebeski sat“. Kao temeljna opreka spominju se zemaljska i nebe-ska ura: „tika tak/tika tak/odzvanja zemaljska ura/sat smrti/a na uri nebeskoj/klize klizaljke u perpetuum mobi-le“. Vječnost je čovjeku nedohvatljiva, ona se opjevava, a znak prolaska vremena pokazuje da je smrtnost neumitna, te da postoji stalna svijest o smrti, memento mori. Pjesma „Na zelenim tratinama vječnosti“ također propituje odnos vječnosti i vremena: dokida se vremenitost jer samo tako moguće je objasniti susret Keplera, Newtona i Giordana Bruna. Oni su besmrtnici zbog svojih otkrića, analiziraju odnos vremena i vječnosti, prostora i vremena (važno pitanje u estetici). Vječnost je postojanje, i „bezvremenost i besmrtnost“. No zapravo samo je vječna potraga, odno-sno „vječno traganje za prapočelom“. O vječnosti govori i pjesma „Izum vječnosti“. Riječ je o pjesmi u kojoj se na ludističko-infantilistički način kreira utopija zemlja Miki-TikiPikilatija, u kojoj je kreirana vječnost, u kojoj nema smrti. Koristeći filozofeme (referiranje na Heraklita) koje autorica lomi u stihovlje nastaje odlična pjesma u kojoj se na sjajan način sintetizira fizika, filozofija, metafora, mi-tologija: „kada su jednom/ u zamku od bjelokosti/u zemlji MikiTikiPikilatiji/vrhunski znalci zakona prirode/dokučili trik zvrka i čigre/da se sve svija, obavija, zakriljuje/po točnim plovidbenim redom/planeta oko sunca/izumili su vječnost.“ U pjesmi „Tiki slika slike“ vječnost je „samo jedan okret zvrka i čigre“, samo jedna slika, i to slika žud-nje. A upravo žudnja i jest čest topos poezije Ksenije Pre-mur. Žudnja za estetičkim užitkom, za dodirom voljenog, žudnja za cjelinom i za kozmosom. No s druge strane, pos-toji slika smrti, sata koji curi (kao da je ekfraza Dalijevih slika). Sve se čini neumitnim, prirodnim slijedom, a kao da upravo postojanje nebeskog sata ublažava, usporava kraj koji očekujemo. I kao da se neka nebeska zaštitna kupola nadvila nad naše postojanje, pa ga čuva dok vrije-me leti, curi, kliže se... Pjesma „Zrikavci“ izrazito je eufo-nična, ritam nastaje brojnim aliteracijama, asonancama. I kao da se u toj pjesmi zrikavaca/cvrčaka koja ne prestaje, odvija neka nebeska glazba, pjesma postanka, kozmička melodija koja govori o stvaranju. I ponovo nalazimo slike radosti, himne besmrtnosti, slavljenje života ponad ništa-vila. Pjesma zrikavaca povezuje i sintetizira nebesko i morsko, a spominjanje ambrozije i nektara evocira i mito-loške slike o besmrtnim bogovima i jednom vremenu koje postoji izvan ovog zemaljskog, svetom vremenu. Te se pjesme ponavljaju, sveobuhvatne su: „zrikavci pjevaju svoje pjesme/ukošeno, okomito i vodoravno/koliko traje zvuk mandoline/kada svirač trube obznani kraj pjesme ..“. Pjesme Ksenije Premur kao da su nastajale na putu spoz-naje, traganja za svetim, za suncem i svjetlošću. U njima nalazimo i odjeke filozofije G. Bruna, i biblijske slike, im-presionizam, ali i duhovnost. Pritom se autorica koristi hiperboličkim izrazima, koji još više naglašavaju duhov-nost tog puta: „i bosonog ćeš krenuti u Sveti grad/i njego-vu svetost, i još dalje i dalje,/preko mora i oceana, preko pijeska i kamena“ (pjesma “Vječni plamen ode radosti“). Vrlo važna relacija u „Svjetioniku“ jest ona koja propituje odnos sunca, mjeseca i zemlje. O mjesecu i zemlji govori odlična pjesma „Čarolija mjeseca na zemlji“, a riječ je o poetizaciji plime i oseke, koje kao prirodni fenomeni pos-taju podstrek za propitivanje o nestajanju svjetova, o odnosu svijeta kakvog znamo i svijeta polubogova, o od-nosu svetog i profanog. Poezija Ksenije Premur zapravo želi biti dio jedne melodije koja govori o vjernosti i skladu, o uređenosti i o savršenstvu, simetriji, skladu duše i tijela. U pjesmi „Igra biljara“ metaforički se igra biljara, biljar-ska kugla povezuje s kruženjem zemaljske kugle. Proži-manjem dva plana, denotativnog i konotativnog, iz naiz-gled jednostavne usporedbe, nastaje poetizacija teorema iz fizike koji se odnose na proučavanje Svemira i Zemlje. Ludički moment (igra biljara) je povezan sa znanstvenim otkrićem, pa se i astronom Giordano Bruno spominje u kontekstu igrača biljara. No ne samo on, već i Kepler i Newton. Težište prije svega jest upravo na retoričkim pi-tanjima, konkretno na pitanju kruženja Zemlje: „zemalj-ska kugla/ kao biljarska kugla/kada će stati kružiti?“. Te-ma vječnosti i vremena je također konstanta ove poetske zbirke. U pjesmi „Vječnost ovog dana“ dokida se vreme-nitost, ali se upravo paradoksom, spominjanjem vremena u vječnosti („i ovog dana-/ako dane možemo brojati u vječnosti“), uvodi novi odnos. I sam dan može dobiti oz-nake vječnog i biti izuzet od protjecanja vremena, od pro-laznosti. Upravo o jednom takvom danu u kojem bi sve bilo povezano govori pjesma „Nebeski oval“. Ta pjesma kao da je nastala u dahu, a kroz početne stihove koji se ponavljaju, himnički se ispisuje i oda Mediteranu, moru, oceanima, primorskom gradiću, te danu u kojem se pove-zuju nebo i more, koji je nalik početku kozmogonije, poče-tku novog začaravanja svijeta: „o kada će svanuti taj dan, /dan kad se more i nebo, /sastanu na horizontu/i započnu neku novu, još neslušanu pjesmu/vječnom stvaranju“. Ta je pjesma izrazito koloristična, spominju se zelenilo, pla-vetnilo, a nalazimo i mnoštvo slika iz morskog i oceanskog imaginarija (masline, galebovi, arapsko, indijsko, japan-sko, mediteransko vino, mornari na moru, kancone...). I ponovo kao leit motiv: slika „velikog satnog mehanizma“ koji određuje dane i noći, navigava život mornara na da-lekom moru. Pjesma „Boje zemlje i neba“ je izrazito kolo-ristična, ekspresionistička, a u svim tim slikama prisutna je metafora Boga kao slikara: „Bog je vrstan slikar godiš-njih doba,/paralela i meridijana/sjevernog i južnog pola“. I Bog kao nebeski slikar i zemaljski slikari koji također slažu boje „kako znaju i umiju“, kreatori su novih svjetova, a odlična metafora „raj stvaranja“ govori o snazi kreacije, koja je poistovjećena s blaženstvom. Igra stvaranja je vječna, svojstvena i ljudskom i božanskom, imamenetna svijetu koji se uvijek iznova rađa. Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi „Danas nije dan za pisanje“ možda i po-najviše referira na autoričin prethodni opus, posebno mislim na zbirku pjesama „Krhotine kineskog porculana“ . Umjesto apstrakcije ili pak ekspresionističkih slika, nala-zimo propitivanje lirske junakinje koja poetizira vlastiti nemir, strepnje, a pritom se i vanjsko i unutrašnje pokla-paju: vani su grmljavine, tuča, a u duši snatrenje i čežnja za onim koji nedostaje: „ a rekla bih, Bog mi je svjedok,/ rekla bih da te se još uvijek sjećam/i snatrim i čeznem i snivam“. Upravo ta melankolija, podsjećanje na lijepe trenutke, dodir, ljubav pokazuju kako je riječ o vremenu koje prolazi, metaforički predstavljen kao sat na njegovoj ruci koji odbrojava sretne trenutke, one trenutke koji od-laze i nestaju. Opozicija Zapada i Istoka je često prisutna u poeziji Ksenije Premur, pa se npr. Mediteran i Japansko more povezuju slikama, simbolima, snažnim poetskim sinkretizmom. Nalazimo ponovo i motive koji su i inače prisutni i u autoričinoj poeziji, kao što su labirint ili nepo-slana ljubavna pisma.„Zagreb ujutro“ pjesma je koja evo-cira ugođaj iz knjige „Krhotine kineskog porculana“, knji-gu pjesama iz 2010. godine. Ksenija Premur je, naime, autorica koja piše i snažnu ljubavnu poeziju, u kojoj se poetizira čežnja prema Drugome, žal za izgubljenom lju-bavi. U spomenutoj pjesmi se na početku gomilanjem radnji dočarava ugođaj grada, vreve, užurbanosti, sve je u pokretu, autorica mahnito bilježe sve senzacije, pa se stvara ugođaj kakofonije, a potom utihnuće. Grad je do-življen kao živo biće, dobiva oznake zdravlja i bolesti; živi i „mirno tone u san“. No istovremeno, ponovo se naglašava važnost protjecanja vremena koje neumitno klizi, koje će izbrisati i njih dvoje, ljubavnike: „ali istječe ti vrijeme kao i meni/i to je sve što će preostati/parta na ulaznim vrati-ma stambene zgrade/i kraj“. Ljubavnici su razdvojeni i usamljeni, ali život grada ne prestaje, grad živi dalje, dok je ljubav raskinuta. Ruža se pojavljuje kao simbol ljubavi, a ocvala ruža je znak ugasle ili neostvarene ljubavi. I sto-ga nije niti slučajno da joj autorica posvećuje pjesmu: ruži koja raste, uvene, da bi zatim „buknula iznova s pro-ljećem“. Ponovo se pojavljuje motiv neposlana pisma koje je metafora nedorečenosti, kraja koji se odvija sam bez sebe i donosi neumitni rasap ljubavi. No ruža ostaje vječna, crvena ruža koja raste uvijek iznova. „Svjetionik“ je pjesma koja je pohvala hrabrosti i slobodarstvu. Svjeti-onik nije samo putokaz na moru, on je znak mornarima koji su spremni „razderati mračne dubine mora“. Mornari mogu biti shvaćeni i kao istraživači, ali i svi oni koji svojim spoznajama rastjeruju dogme, otvaraju nove svjetove, znanstvenici, astronomi: „daju im znak/ to čudesno zna-menje/plovidbi brodova i lađa i tako prkose crvenim bro-dovima/koji nigdje ne plove/i ne čeka ih uzdah olakša-nja/kad na horizontu/prošavši mimo svjetionika/ugledaju kopno“. Svjetionici, svjetlarnici oni su koji pokazuju smje-rove, jer „kako je lako zalutati/i pobacati sav teret u mo-re“. Treba istaknuti kako Ksenija Premur iznimno suptilno dočarava slike Mediterana, mora, koje je također stalni topos njezine poezije. U knjizi „Madrigal za ljeto“ autori-ca upravo poetizira svoje ljubovanje s morem kojeg nazi-va „najnježnijim i najvjernijim ljubavnikom“. „Svjetionik“ sublimira meditaranziam i metafiziku, fiziku i poetiku, erotičnost i urbanitet, a posebno je važno da je riječ o odličnoj poeziji o slobodi, antidogmatskoj, antiskolastičkoj poetici koja slavi ljubav i spoznaju.

Darija Žilić