TEORIJA PREVOĐENJA
Ladina, Dubrava, 1998.
SAŽETAK

IZVADAK IZ KNJIGE

U suvremenoj razradi teorije prevođenja postalo je očiglednim, iz svih navedenih izvoda, da je temeljni problem situiranja teorijskih pitanja o prirodi prijevodnog procesa i čina na granicama nekoliko dihotomija koje se ponekad čvrsto međusobno isprepliću, ali ponekad vode i do proturječnih postavki u samom kategorijalnom aparatu teorije prevođenja. Sva se takva dihotomijski postavljena pitanja usredsređuju u samo jednom bitnom pitanju o potpunoj samostalnosti teorije prevođenja ili, pak, njezinom položaju kao primijenjene grane jedne od matičnih oblasti uz koju se vezuje: lingvistike ili teorije književnosti, kao i drugih znanosti s kojima stoji u interdisciplinarnom odnosu. Osnovne dihotomije proizlaze iz razlikovanja opće i posebnih teorija prevođenja koje se nadalje razgranavaju u specijalnim teorijama prevođenja, kao i dihotomije između općeteorijski postuliranih načela i konkretnih zahtjeva što ih prevodilačka djelatnost postavlja pred teorijsko razmatranje. I dihotomija pismenog i usmenog prevođenja u posebnim teorijama dovodi do usredsređenja pažnje na prijevod kao proces ili kao čin, na atomizirano lingvističko istraživanje atomarnih odnosa između jedinica prijevoda ili, pak, razmatranja prirode prijevodnog procesa kao stvaralačkog i sutvorbenog u procesu prebolikovanja izvorne poruke. Svaka od dihotomija za sobom povlači i razne modele prevođenja koji nastoje odgovoriti na cjelovitu "situaciju prevođenja" uglavnom se ipak povodeći samo za nekim od njegovih aspekata. Tako se određenje i ograničenje predmeta teorije prevođenja i metodologije istraživanja neprestance nalazi u dihotomičnosti svojih osnova, stremeći kao njihovu dijalektičkom povezivanju u cjelinu jedinstvene koncepcije o prirodi prijevodnog procesa.

U radu se nastojalo ukazati na sve dihotomije, te pružiti jedinstvenu definiciju prevođenja koja podrazumijeva i pozitivno ograničenje predmeta disciplinarnog istraživanja. Budući da je u svim modelima prevođenja uočena konstanta izdjeljivanja jezgrene obavijesti od formalne cjeline poruke, nastojalo se pokazati kako je žanrovsko-stilistička dominanta jedno od mjesta koje ima perspektivu cjelovitosti kao odgovora na posebne zahtjeve posebnih oblika i vrsta prevođenja. Izlučivanje žanrovsko-stilističke dominante teksta može, naime, odgovoriti na zhatjeve i pismenog i usmenog prevođenja, te pružiti jedinstveni model koji bi mogao objediniti tekstualni, funkcionalni i komunikacijski model prevođenja jer podjednako uvažava dihotomičnost jezičkog znaka na planu sadržaja i forme, kao i njegovu semantičku jezgru kao osnov oblikovanja prijevodne cjeline teksta. Pritom se pretpostavlja da je cjelina teksta osnovna prijevodna jedinica, iako se u činu prevođenja uvodi rečenica kao najpogodnija i osnovna njegova jedinica. Dok je za svaki drugi model značajno samo isticanje pojedinih aspekata, žanrovsko-stilistička teorija prevođenja može objediniti i različita razumijevanja temeljnih kategorija adekvatnosti i ekvivalentnosti, kao i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja prirode prijevodnog procesa i čina. Dok je funkcionalni model isticao u prvi plan osnovne funckije i, u skladu s time, tipove adekvatnosti razine ostvarenja ekvivalenosti koje se usredištuju uokolo jedne osnovne funkcije teksta, komunikacijski model ima u vidu uglavnom interdisciplinarni položaj same teorije prevođenja, te tako u prvom redu razmatra njegove socijalne i psihološke komponente, smtrajući da je razmatranje pitanja subjektivnih komponenti prevođenja od prvotne važnosti. Tekstualni model, pak, ne pridaje toliku važnost prevoditelju i njegovom tezaurusnom uvjetovanju i psihološkoj domeni navika i umijeća prevođenja, već težište postavlja na određenje prevođenja kao zamjene tekstualnog materijala iz izvornog na ciljni jezik, razmatrajući i razne lingvističke razine ostvarenja prijevodnog čina, gotovo zanemarujući njegovu dinamičku i procesualnu prirodu. U tom smislu komunikacijski model očigledno pokazuje povezanost sa usmenim prevođenjem, tekstualni model sa pismenim prevođenjem, dok funkcionalni model nastoji objediniti oba ova glavna oblika prevođenja, kao i odgovoriti na neke posebne zahtjeve koji se pred prevođenje postavljaju.

Uvođenje pojmova deziderativne i voluntativne adekvatnosti, međutim, postaje jasnim da i funkcionalni model zadovoljava samo neke vrste prevođenja, dok ostaje nemoćan da objasni više razine ostvarenja adekvatnih prijevoda. Tek uvođenje izlučivanja jezgrene obavijesti na semantičkom planu postaje moguće da se sva tri modela razmotre u svojoj povezanosti i ograničenosti nekim oblicima prevođenja, dok žanrovsko-stilistička teorija jedina može odgovoriti na dihotomijsku prirodu samog prevođenja, kao i podvesti sva tri modela na odgovarajuće razine ostvarenja prijevodnog procesa i čina. @anrovsko-stilistička teorija, valja naglasiti, ne odgovara specijalnim teorijama prevođenja, već stremi iznjedriti osnovna načela i pružiti jedinstvenu koncepciju prevođenja koja je u moći sintetizirati opća načela i pojedinačne zahtjeve na svaki konkretan oblik prevođenja. U tom se smislu dade ustanoviti i dovoljno univerzalan i dovoljno konkretan model prevođenja, kao i ograničiti disciplinarni predmet istraživanja, što je bitno ua zasnivanje teorije prevođenja kao samostalne discipline, podjednako uvažavajući i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja.