PROROK S CRNOG MORA


I.

Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjami zaputio se 15. svibnja 1114. godine iz Nišapura u provinciji Horasan u sjeveroistočnoj Perziji u Meku na hadžiluk. U ljetopisima, kronikama i analima, međutim, nije ostalo zabilježeno ili je namjerno prešućeno – teško je to procijeniti iz ove udaljenosti u prostoru i vremenu – da je Omer ibn Ibrahim Hajjami za pravac svoga putovanja izabrao zaobilazni put, te tako nije odmah stigao u Meku, već je neko vrijeme proboravio na obalama Crnog mora, u gradu Kajeli u Turskoj. Da je Hajjam u Meku krenuo ne iz straha pred Bogom, nego pred ljudima, kad onomad spletke i intrige protiv njega poprimiše, nakon ubojstva vezira Nizamulmuluka i smrti sultana Melihšaha, ubojiti prizvuk ne samo protjerivanja iz Merva, već i izravne prijetnje smrću kao heretiku i neznabošcu koji u svojem nepoštovanju Boga ide toliko daleko da mu neznanje ne može više biti pribježište za otvorena sumnjičenja i kletve na Allaha, ostalo je zabilježeno, možda greškom revnih ljetopisaca, a možda i namjerno, kao opomena njegovih malobrojnim učenicima i štovateljima.
U kronikama je, općenito uzevši, život Hajjamov oskudno opisan, a događaj koji je promijenio Hajjamov život, a o kojem će ovdje biti riječi, ni spomena. Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjami rođen je 18. svibnja 1048. godine u Nišapuru u kojem je u mladosti izučavao humanističke i egzaktne nauke, posebice geometriju, astronomiju i meterologiju za koje je pokazivao osobitu sklonost. Stekavši glas uglednog znanstvenika, povjereno mu je upravljanje opservatorijima u Isfahanu i Mervu. Godine 1079. Hajjami je, na čelu grupe znanstvenika, dovršio rad na reformi staroperzijskog kalendara koji predstavlja početak nove ere, poznate pod nazivom Dželalova era, prema nadimku sultana Melihšaha, Hajjamovo pokrovitelja i zaštitnika. Nakon smrti sultana, Hajjam je bio izložen brojnim spletkama i intrigama, a njegov je znanstveni rad posve onemogućen. Stoga se iz Merva vraća u Nišapur, ali ga ovdje dočekuju još žešći i nesmiljeniji progoni slobodoumnih mislioca. Tako je Hajjam, iako u poodmaklim godinama, odlučio krenuti na hadžiluk kako bi obavio propisanu vjersku dužnost i barem pred ljudima, ako ne i pred samime sobom i Bogom, dokazao svoje ispravne vjerske i duhovne nazore.
Eto, toliko je zapisano u ljetopisima. Kada se iz Meke kao hadžija vratio u rodni Nišapur, Hajjam je mogao voditi mirniji život kao predavač u medresi. Neko je vrijeme iznova proveo u dvorskoj službi u Balhu, Mervu i povremeno i u Nišapuru gdje je i umro 1122. godine. Jedna od verzija njegove biografije kazuje da je svećenstvo zabranilo da se kao heretik pokopa na muslimanskom groblju, te je sahranjen u vrtu.
Ali, događaj koji je preobrazio Hajjamov život ostao je prešućen u ljetopisima. O njemu ni riječi, ni spomena, nijednog navoda. Stoga se ponekad sumnja da je procjep u vremenu, koji dijeli trenutak kada je Hajjam krenuo na hadžiluk u Meku i vrijeme kada se iznova vratio u rodni Nišapur, praznina koja je nastala u bilježenjima biografa Hajjamova života naknadno, da bi se opravdala, «popunjena» burnom raspravom koja se u njegovoj odsutnosti vodila oko reformiranog kalendara, kao i nekih izračuna specifične težine zlata kojima je Hajjam posvetio tri godine izučavanja. Navodno se, kako to kazuju ljetopisi, Hajjam u vrijeme rasprava povukao u osamu kako svojim autoritetom ne bi pomutio nepristranost prosudbe kada je riječ o njegovu znanstvenom djelu. Dakako da su svi takvi navodi samo vješt pokušaj biografa da iz Hajjamova života izbrišu i pred svjetinom opravdaju njegovo izbivanje duže od propisanog, te ga zaklone od suviše znatiželjnih pogleda dvorskih spletkara jer je hajka na Hajjama ionako poprimila toliko razmjere da bi doliti ulje na vatru značilo samo raspiriti ionako žestoko plamteće varnice mržnje koje su gorjele protiv našeg junaka. Ali, vrijeme čini svoje. I stoga Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjamija danas, gotovo puno tisućljeće nakon njegove smrti, pratimo upravo na putu koji je za njegova života bio pomno zatajen, a u ljetopisima prešućen i tako uskraćen kasnijim izučavateljima njegova života i djela. I upravo je zato ostalo nepoznato i toliko glavobolje prouzročilo svima koji su, mnogo stoljeća kasnije, posvećivali pozornost Hajjamovu djelu, kada je i u kojim okolnostima nastalo njegova zbirka stihova Rubaije. Nagađalo se da je Omar Hajjam zapisivao rubaije u predahu između usredotočena znanstvena rada, te se time tumačila i fragmentarnost zbirke i nadomještali njezini izgubljeni dijelovi. Pretpostavljalo se i da je zbirka nastala za vrijeme izgona nakon sultanove smrti ili kao plod zadubljenja nad pitanjima života i smrti, postojanja i nepostojanja koje je Hajjam navodno sebi postavljao u poodmakloj životnoj dobi, kada ga je povlačenje iz svijeta nagnalo na osamu i okrenutost samo samome sebi i Bogu. Sva su ova nagađanja, međutim, kako im i samo ime kazuje – nagađanja, jalov pokušaj rekonstrukcije pjesničkog djela kojim je Hajjam, gotovo devet stoljeća nakon svoje smrti, privukao pozornost znanstvenika i s Istoka i sa Zapada. Istina je, međutim, pomno skrivena u ljetopisima, prešućena u analima i izbrisana iz kronika. Smjer koji je Omar Hajjam izabrao za svoje hodočašće u Meku razotkriva nam, međutim, istinu. I eto, dakle, Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjamija noć prije odlaska na hadžiluk. Ovdje ga zatičemo i odavde s njime krećemo na tegoban hodočasnički put na kojem će otkriti sebi i namrijeti drugima sve što zna o sebi samome i Bogu, svome Stvoritelju.

* * *

Četrnaestog dana mjeseca svibnja godine 1114. Omaru Hajjamu prisnio se neobičan san. Cijeloga je dana besciljno tumarao ulicama rodnoga grada Nišapura. Obišao je dva puta cijeli pazar, približavao se i udaljavao od džamije oklijevajući u nju kročiti, a kada bi se začuo glas hodže kako doziva na namaz, okretao bi se i gotovo trčeći udaljavao u obližnje ulice. U tri je zgode za takva lutanja naišao na svoje gorljive protivnike i tada bi se skrivao u dveri kakve avlije ili zaokretao za ugao i žurnim korakom, zakrivajući se haljom, bježao pred svojim duhovnim krvnicima.
Omar Hajjam bijaše skroman, tih i povučen čovjek. Izuzev svoga znanstvenoga rada, izbjegavao je svaku otvorenu raspravu o pitanjima vjere i Boga. Bijaše on učen u tim pitanjima i s lakoćom bi mogao tumačiti i ispravno čitati riječi Kur'ana, ali nikada za to nije osjetio poziv u dubini svoga srca ili mu jednostavno povučena narav nije dopuštala da o tome javno progovori. U svakom slučaju, i one nehotične primjedbe koje bi upućivao kada bi se o takvim pitanjima povela riječ, dovele su ga u nezavidan položaj u kojem je proglašen heretikom, rušiteljem svetih zakona i opovrgavateljem Božje riječi. I stoga je sada, u rodnom gradu, bio proganjan, javno vrijeđan i ponižavan, a njegovo se ime u žučljivim raspravama spominjalo s prezirom, gnušanjem, osudom, pa čak i otvorenim prijetnjama. Omar Hajjam s tugom je u srcu pomišljao na zlatno doba sultanove vladavine, kada je njegov duh mogao slobodno i nesmetano tragati za odgovorom na vječna pitanja kozmosa što su se zrcalila u fizikalnim bitima kojima je Omar posvećivao najviše pozornosti. Da je volio vino, pjesmu i lijepe žene, nije moglo biti spora, ali zar je to grijeh zbog kojeg ga treba vječito kažnjavati i progoniti? Zar osjetljivo srce i napregnuta čula tragatelja za vječnim istinama ne mogu sebi pronaći predaha u slatkom gutljaju, opojnim lelujanjima djevojačkih skuta ili zovnom pjevu pjesama što se tako skladno pretaču s usana i ispunjavaju uzduh zamamnim zvucima? Sve mu je to sultan mile volje dopuštao, a sada, nakon njegove smrti… Izgubljen luta ulicama grada, razapinjan između zova svoga srca i progona koji su mu za vratu kao zalutalom psu. U kavane ne smije zaći, vina ispiti sa svojim prijateljima jer ih više gotovo niti nema. Da utjehu potraži u crnim, žarnim očima Melise smatrao bi neoprostivim grijehom jer ne samo što je već star, pogrbljen i spora koraka, već mu žar u njegovu srcu nikada ne bi dopustio da i nju izloži sumnjičenjima i pogrdama. Stoga je odlučio da se skrije u samoga sebe, najsigurnije i jedino preostalo pribježište i da se tako skloni od sviju.
I tako se Omar Hajjam, prolutavši gotovo cijelim gradom, uvečer četrnaestog dana mjeseca svibnja godine 1114., vrati u svoju kuću nedaleko džamije. Prikrao se poput lopova, ušuljao kroz avliju, pomno i vrlo tiho zatvarajući dveri za sobom kao da bi ga netko svakoga trena mogao zaskočiti i optužiti za provalu i krađu. Prikrao se Hajjam svome domu i zavukao u radnu sobu. Ondje si dade oduška. Natoči pun pehar crnog vina i, zureći u prazno, stade ispijati gutljaj po gutljaj. Glavom mu se vrzmaše misli poput vrzinog kola: sjećanja na minule dane zanosa i divljenja savršeno skladno uređenom kozmosu u kojem on, Omar Hajjam, motri na zvijezde i po njihovim putanjama širokim, modrim nebom, kroji novi kalendar koji će vjerno opisivati mjesečeve mijene i pratiti njegove cikluse od uštapa do punog, zaobljenog poput naranče, svijetlog, srebrnog mjeseca. Prisjećao se i pokojnog sultana i vjernog vezira; njihovu smrt nikako nije mogao prežaliti. Sretni, mirni dani nestali su, čini se, kao kada trepneš okom. I sada pred njime zjapi nepremostiva provalija, pravi bezdan očajanja i straha. Prisjeti se i Melise i njezine zanosne ljepote i kako s njezinih mednih usana ponekad sklizne po koja riječ, njemu upućena i kako on sav zatreperi na njezin milozvučni glas i kako ga znoj oblije svakog puta kada prolazi ispod njezinih prozora i kako zastane gotovo klečući koljenima i zatim s uzdahom nastavi put. Ali o Melisi razmišljati bilo je ovoga trena suviše bolno, stoga Hajjam ispije još jednu čašu i zagleda se kroz prozor. Na nebu je sjalo nebrojeno mnogo zvijezda, Hajjam ih je poznavao u dušu, znao im je putanje, cikluse i ekliptike, ali se nikada nije prestajao diviti tom čudesnom sjaju koji su sjale i prosijavale na duboko modrom, gotovo poput čađi crnom večernjem nebu. I mjesec je ondje stajao gord i uzvišen, nepokolebljivo vladajući cijelim nebeskim svodom. Koliko li je samo noći Omar Hajjam proveo u opservatoriju motreći na mjesec i zvijezde i kako bi mu samo srce poskočilo kada bi iznenada zapazio kakvu zvijezdu repaticu kako se obrušava iz dubina svemira u kratkotrajnom bljeskovitom letu niz nebeski svod! Kako je samo Gijasudin Abulfath Omer ibn Ibrahim Hajjami volio nebeski svod! Kao bisernu ogrlicu koju je onomad, u Mervu, dok sultan i vezir još bijahu živi, poklonio djevi, lijepoj poput samog nebeskog svoda, za koju je u njegovu srcu plamtio isti žar kakvog danas osjeća za Melisu. «Barem srce ne stari, ako se i sve oko njega stubokom mijenja», pomišljao je Hajjam u sebi, pletući misli u roj koji se, natopljen mirisnim vinom što ga je neprestance dolijevao iz pehara, sve više mrsio i mrsio u klupko kojeg ni sam njegov tvorac više ne bi mogao odmrsiti. I tako se Omar Hajjam te večeri, četrnaestog dana mjeseca svibnja 1114. godine, opijao i sve se više saplitao o vlastite misli. I tako sve dok ne utone u san i ne prisne mu se sanje koje smo već spomenuli.
Bijaše to iza ponoći. Hajjam je zaspao u naslonjaču, oslonjen laktovima na rezbareni stol. Ni sam nije primijetio kada je i kako zaspao, samo mu je glava klonula na prsa, a tijelo se izvalilo na drveni stol i tako je promijenio svijetom iz budnoga u san. Mjesec je dozorio na nebu i zvijezde su se splele u titravi, svjetlucajući roj. Omaru Hajjamu iznenada se pričini kao da ga netko doziva. Ustade, priđe prozoru i nagne se kroza nj. U avliji stajaše Melisa i dozivaše ga svojim grlenim glasom golubice. Hajjam se nemilo iznenadi. Kako i otkuda ova djevojka sama u avliji, ispod njegova prozora i doziva ga nimalo ne obraćajući pažnju da bi je netko mogao i primijetiti, a takvo što moglo bi je stajati i doživotnog uzapćenja, a možda i smrti? Hajjam stoga na brzinu dade znak djevojci da uđe kroz avliju u njegov dom, ali ona odbije. Samo je stajala, zaogrnuta bijelom haljom i ispod feredže stala dozivati sve glasnije: «Omare Hajjame, ljubav je vječna jer nas Bog voli, Omare Hajjame, ljubiš li me poput Boga, Omare Hajjame…». I uto nestade. Hajjam ostade presamićen na otvorenom prozoru i ne mine nijedan cigli tren kada se iznenada obre u pustinji. Stajao je posve sam na pješčanom pustinjskom tlu dok su se nad njega nadvijale pustinjske stijene predjela kojeg nikada dotada u životu nije vidio niti za njega čuo. Stajao je tako sam, ali, začudo, nimalo se nije bojao, samo se okretao oko sebe na sve strane ne bi li dokučio kako se na ovom pustom mjestu našao posve sam. I tako se ogledajući, iznenada začuje dubok glas kako mu se obraća. Glas je tutnjio cijelom pustinjom i odjekivao njezinim praznim prostranstvom. Govorio mu je: «Omare Hajjame, eto, dozvah te konačno k sebi da doznam štuješ li me ili kriješ neku zebnju, strah i sumnju u svome srcu. Ako me štuješ, nakon smrti odvest ću te u pakao jer ne znaš zašto me štuješ. A ako me ne štuješ, dveri su ti pakla već otvorene jer i to činiš iz neznanja. Stoga dobro promisli o meni i otvori mi svoje srce.»
Glas je tutnjio prostranstvom pustinje i u odjecima nestajao negdje iza sumračnog obzorja. A onda je zavladala posvemašnja tišina, tako neprobojna i gusta, tmasta i nujna tišina da se ispod svodova mračnih nebesa nije čuo nijedan jedini zvuk, ni šapat, ni romon, ni povik ni jauk, ni cviljenje ni režanje, samo tišina ispod oblog nebeskog svoda koji se povija ponad zemlje i svija na rubovima horizonta. Samo su zvijezde odsutno svjetlucale negdje u neznanim daljinama i dubinama pustinjskog obzorja.
Omar Hajjam prenuo se iz košmarnog sna i rukom čvrsto dohvatio ruba izrezbarenog stola. Srce mu je stalo bjesomučno lupati, znoj ga je oblijevao i kapi su se slijevale niz čelo. Omara obuze neobičan strah. Usnio je san u kojem mu se sam Allah obratio usred pustinje, samo njemu samome i prijeteći mu nastrašnijom onozemaljskom sudbinom zario božanski mač ravno u uznemireno srce koje je poput usamljenog i izgubljenog broda usred pučine bez kompasa i usred posvemašnje mračne tmine u kojoj se nisu razaznavale ni zvijezde na nebu po kojima bi se dao uperiti pramac prema sigurnoj drugoj obali bez cilja i pravca damaralo u grudima. «Štujem li Allaha» upita se Omar u košmaru misli koje su ga salijetale poput roja pobješnjelih pčela koje svojim žaokama grizu svaki dio tijela i u smrtonosnom ujedu na smrt ranjavaju svojeg gospodara košnice, nezaštićenog i bespomoćnog pčelara. Jer Omar Hajjam više nije bio revnosni pčelar koji je sakupljao slatki med iz košnica, već čovjek koji je izgubio i milost ljudi i Boga, izgnan i prognan i izložen nemilosti roja ljudi i jednog jedinog, Svemogućeg i Svevišnjeg koji ga je sada izložio nemilosrdnoj kušnji.
«Što ja znam, bijedni čovjek sazdan od krhkih tetiva, mišića i kostiju i uzavrele krvi, što ja mogu znati o Bogu?» pomisli Omar i ta misao zakuje se čvrsto i neumoljivo u samu srž njegova bića kao da ga krvni neprijatelj probada noževima i mačevima i kamama sve dublje i dublje u nemoćno i slabo tijelo iz kojeg samo kulja krv i smrtni hropac izvija se do neba. «Ako o Allahu ne znam ništa, a u duši mi caruje samo sumnja i strah, gdje mogu potražiti odgovor što mi ga je On sam zadao». Misli su kuljale poput mlaza krvi iz probodenog noževima smrtnog tijela. Noć je nad Nišapurom okovala zemlju mračnim bezdanom i ni zvijezda, tih uzdanica Omarovih i stalnih i vjernih pratiteljica njegova života i vječnog izvora njegova nadahnuća i pregalaštva, ni njih na nebeskom svodu te uklete noći nije bilo. Mrak je zavladao nebom i zemljom, a glas Allahov tutnjao je iz pustinje, koju je usnio, negdje u dubinama kozmosa.

***


Jutro je osvanulo magličasto nad Nišapurom i kao da je oklijevalo dozoriti poput zrelog i sočnog ploda novog dana. Ali Omar je osvanuo u to jutro odlučniji no ikada, smjeliji no za sva života, hrabriji od svih moreplovaca ovoga svijeta koji po zvijezdama mjere nepregledne udaljenosti na bespućima pučine do dalekih obala kamo smjeraju. Iz košmarne i tegobne i mučne noći, što ju je probdio sve do rane zore, Omar je osvanuo u nov dan ozaren čvrstom namjerom da poravna računicu i s ljudima i s samim Bogom kao da se da na samom božanskom izvoru napojio čistom i blistavom u kapima vodom nadahnuća i kao da se nadojio majčinim mlijekom iz nabrekle dojke poput novorođena djeteta. Jutro je pametnije od večeri, tako kažu stari ljudi i ta je mudrost zazorila ovo jutro petnaestog dana mjeseca svibnja nadojivši Omara hrabrošću, drskošću i smjelošću da se suoči sa samim Jednim i Jedinim i ne bješe u njegovu srcu više ni straha ni sumnje ni nedoumice ni gorkog kolebanja, već se sav ustremio poput kopca u visinama na plijen što ga je oštrim okom zapazio daleko u dolini. I taj mu plijen neće umaći i neće uteći ni u koju skrivenu jazbinu, ma ni ispod same crne zemlje, već će ga ugrabiti i dohvatiti oštrim pandžama i iskljucati mu oči iz očnih duplji i napojiti se njegovom vrelom krvlju kao što je minule noći i sam iskrvario na smrt od silne zebnje i straha pred nepoznatim zovom u snu.
Omar je poslovao oko stvari koje su mu bile potrebne za daleki, mukotrpni i tegobni put na hadžiluk. U Meki će doznati odgovor na pitanje što mu ga je san donio, a jutro sazrijelo u čvrstu i nepokolebljivu odluku da na najsvetijem mjestu odgovori samom Bogu na kušnju i osovi se na čvrsto tlo na kojem će istim onim grlenim i gromovitim glasom odgovoriti samom Allahu. U Omarovom srcu više nije bilo kolebanja, nije bilo straha i sumnje i ni misli mu se nisu košmarno rojile, već se čvrst u odluci u pouzdan u namjeri žustro spremao za hodočašće. Suho ovčje meso, čuture sa svježom izvorskom vodom, najpotrebnije ruho za hladne noći i vrele dane – sve se to slagalo pomnjivo u kožne bisage koje će natovariti što na konja, što na magarca, a što na mulu, već kako putem naiđe na otpornog i tvrdokornog na sve nedaće suputnika. I konačno je sve bilo spremno za put. Omar se nije želio potajice iskrasti iz grada u okrilju noći i pod sigurnim plaštem noćnog mraka, već je odlučio usred bijela dana projahati kroz samo središte grada i svima obznaniti kamo je krenuo i gdje se zaputio. I tako je i bilo. Bazar je već vrvio povicima trgovaca, što su vabili i mamili kupce, na trgovima se komešala svjetina, a ulice su bile ispunjene užurbanom vrevom ljudi koji su hrlili za svojim poslovima. Hajjam je smjelo, visoka čela i uznosita držanja jahao kroz središte grada. Ljudi su se za njime okretali i zurili u njega čudom se čudeći kako se Omar sada više ne prikrada ulicama i ne izbjegava svjetinu i susrete, već bahato jezdi kao da prkoseći svima visoko uzdiže nevidljivi barjak svoje i samo svoje istine i pravde. Poneki bi mu se obratili povicima: «Hej, Omare Hajjame, a kamo si se zaputio?» a on bi na to drsko odvraćao šturim odgovorom: «U Meku na hadžiluk!» i ne osvrćući se više, grabio naprijed. A za njim su dovikivali «Pa nek' ti je sa srećom!» dok bi se potom okupljali i gorljivo negodovali govoreći: «Taj neznabožac i klevetnik usuđuje se u samu Meku krenuti na hadžiluk! Kakva drskost! Neka ga Bog kazni najstrašnijom kaznom, nek' je proklet!» Ali Omar nije čuo ove riječi, a i da jest, ne bi se na njih obazirao jer gusta koprena noćnog sna i kušnja koju je namjerio pobijediti lavovskim rikom usred pustinje kao u noćašnjem snu davala mu je snagu kakvu ni za najsvjetlijih i najblistavijih dana svoga života dok je promatrao zvijezde i nastojao dokučiti njihove skrovite putanje nije osjetio i doživio. Krv mu je u žilama damarala poput ratnih bubnjeva pred bitku, žile na vratu bijesno su pulsirale i sav je bio ustremljen poput jastreba i uspravnog držanja u sedlu poput kakvog okamenjenog kipa najslavnijeg ratnika, što je izvojevao sve bitke i sada se gordo ustobočio u mramoru i kamenu usred gradskog trga na vječni spomen svoje slave.
Omar je projahao kroz grad i obreo se na otvorenom putu. Znao je dobro da ga očekuje dugo, mukotrpno i tegobno putovanje ali nije oklijevao ni trena, bio je spreman iskusiti svaku bol tijela ne bi li odagnao bol duše. I vrući dani smjenjivali su hladne noći i Omar je napredovao prema svome cilju – Meki, najsvetijem i najuzvišenijem svetištu u kojem će se suočiti sa samim Jednim i Jedinim. Ali, kako u kronikama i ljetopisima nije ostala zabilježena ni prekretnička noć ni proročanski san Hajjamov, koji ga je nagnao na put u Meku, tako nije ostalo posvjedočeno ni da se Hajjam, već prešavši podugački put, susreo s karavanom koja je presijecala njegov put na raskrižju na kojem su se putovi razdvajali južno prema Meki i zapadno prema Turskoj. Karavana trgovaca sporo je odmicala putom prenoseći svilu, mirise i začine s dalekog Istoka u Tursku. I zgodilo se da su se putovi Hajjamovi i karavane ukrstili baš ondje gdje je trebalo skrenuti i uputiti se prema obalama Perzijskog zaljeva ili krenuti dalje na zapad preko kamenite pustinje i kroz klance visokih planina. Kako je red, Hajjam se poklonio vođi karavane i ovaj mu odvrati naklonom i obrati riječima: «Kamo si krenuo, putniče namjerniče?» Hajjam odvrati: «U Meku na hadžiluk.» «Lijepo je to i valjano, ali zasigurno te je nešto sudbinsko nagnalo na tako dalek put kada si krenuo posve sam i izložen tolikim opasnostima i tegobama.» Hajjam se zamisli na trenutak oklijevajući, ali zatim odluči povjeriti ovom slučajnom namjerniku svoj san. Ispripovjedi ga vjerno, od riječi do riječi kako ga je usnio i uz to doda: «Krenuo sam u Meku posve sam i izložen svim opasnostima i tegobama ne bih li se suočio sa samim Allahom i potražio odgovor na pitanje što mi ga je zadao.» Vođa karavane, visok i stasit muškarac tamne puti i očiju što su sjajile poput crnih bisera, ovako reče Omaru Hajjamu: «Stranče, na krivi put si se zaputio. U Meki nećeš pronaći odgovore, već samo pokajanje i stid. Nego ti kreni sa mnom u Kajeli na obalama Crnog mora jer ondje je prorok koji zna sve tajne ovoga i onoga svijeta i koji je glasovit po svojoj mudrosti i znanju što nadmašuje svako krhko i kolebljivo znanje smrtnika. Njemu povjeri svoj san i pitanje što ti ga je Bog zadao i ako ti ne odgovori i ne uputi te, neće nitko, a najmanje posipanje pepelom po glavi u svetištu.»
Hajjam se nemalo začudi strančevim riječima i stade oklijevati. Da li nastavi put u Meku kako je smjelo odlučio ili da iskuša sudbinu koja mu je na put dovela ovog stranca i njegovo nagovaranje da odloži smjerano hodočašće i potraži odgovore u nepoznatog mudraca? Jesu li smrtni mudraci dovoljno mudri da pruže odgovore na pitanja što ih sam Bog postavlja? Je li smrtno biće ikada u stanju dokučiti i prozrijeti Božje namjere i Njegovu volju? Ali pogled u oči tog stranca, što su blistale poput crnih bisera, a put mu se sjajila na sunčevoj svjetlosti poput dragulja, odagnao je Hajjamove sumnje i on reče: «Hvala ti, stranče, na savjetu. Rado ću se pridružiti tvojoj karavani i zaputiti kamo si me posavjetovao u najboljoj namjeri, samo ako me primaš kao gosta u svojoj pratnji.» Stranac kimne glavom i Hajjam mu se pridruži u sporom kretanju karavane u smjeru suprotnom od onoga kamo je namjerio, u nepoznati grad Kajeli i nepoznatom mudracu koji će odagnati sva njegova kolebanja i pružiti mu konačne i neopozive odgovore na sva njegova pitanja. I tako krenuše.
Minulo je punih tri mjeseca putovanja dok ne dospješe na obale Crnog obala, u grad Kajeli u Turskoj. Kada dospješe onamo, stranac reče Omaru Hajjamu: «Eto nas ovdje, u gradu u kojem živi prorok s Crnog mora. Naći ćeš ga u svitanje kako sjedi na usamljenom mjestu izvan grada, na kamenoj obali i promatra kako se sunce pomalja na obzorju.» I vođa karavane uputi Hajjama kako da pronađe proroka s Crnog mora.
Hajjam od sveg srca zahvali vođi karavane i uputi se pronaći konačište za tu noć do svitanja, kada će potražiti mudraca i proroka. Jer bijaše već sumrak kada su dospjeli u Kajeli i valjalo je otpočinuti i nastojati usnuti duboki, okrepljujući san do svitanja. I Hajjam pronađe konačište, ispije crnog vina i nahrani se ovčjim mesom i pođe na počinak. Zaspao je poput novorođena djeteta ne usnuvši ni tračak sna.
Pred svitanje Hajjam se prene iz sna i mislima mu mine u tren oka sav dugi put koji je prevalio s karavanom, proleti mu ispred očiju obzorje koje se smjenjivalo iz dana u noć i prisjeti se svojeg sna zbog kojeg je i dospio ovamo nakon što mu je igra sudbine na put dovela tamnoputog stranca očiju boje crnog bisera. Ali Omar brzo odagna iz misli sve te slike, što su promicale u hipu pred njegovim unutarnjim vidom i žustro se stane odijevati i spremati za susret s mudracom. Već je svitalo kada je Hajjam pronašao skrovito mjesto izvan grada na obali Crnog mora. Izdaleka je ugledao priliku kako nepomično sjedi na kamenoj obali i promatra uzdizanje sunca iza sumračnog obzorja na putu ovalom nebeskog svoda. Za trenutak se zadubio u promatranje tog udaljenog lika i razmišljao kakav to čovjek mora biti kada je nadaleko na glasu kao mudrac i čak i prorok. No, pribere se i polaganim korakom krene prema nepomičnoj prilici. Kada se proroku približio na dohvat ruke, pokloni se i stane kao ukopan. Nije se usuđivao ni riječ progovoriti, ni riječcu zaustiti, već je kao skamenjen stajao do proroka i čekao neće li se taj tajanstveni čovjek njemu prvome obratiti. Prorok je promatrao uzdizanje sunca i blago prosipanje njegove rumene svjetlosti nad mirnu površinu mora, a tada se okrene prema Hajjamu, promotri ga od glave do pete i reče: «Bog te je uputio meni, zar ne?» Hajjam na te riječi ostane kao ukopan u kamenito tlo, kao da propada u bezdan i kao da će istog trena nestati s kamenog tla koje su u blagim valovima oplakivale biserne kapi vode, što su se prelijevale u sunčanom sjaju. «Kako ovaj čovjek može znati zašto sam mu pristupio, zašto sam ga potražio i što me je nagnalo da mu se obratim u potrazi za odgovorima na Božja pitanja?» mislio je Hajjam napregnuto i riječi nije mogao izustiti i prevaliti preko usana. Samo je nijemo kimnuo glavom. «Bog je od tebe zatražio da mu otvoriš srce i zaprijetio ti najstrašnijom kaznom ako tako ne postupiš, zar ne? Znam sve, ne moraš mi ništa reći, Božji su putovi skroviti i kušnje su Njegove teške i tegobne.» Prorok s Crnog mora govorio je polagano, tiho i kao da govori nekome udaljenom tisućama svjetlosnih godina daleko od ovog mjesta, od ove zemlje, od ovog kozmosa. Odsutnim je pogledom odmjerio Hajjama i rekao: «Povjeri mi svoju tajnu.»
Hajjamovo je tijelo postalo otežalo kao da ga pritišće sve kameno tlo na ovoj obali, sve planine kroz čije je klance prošao i zebnja mu se iznova uvukla u srce. Ako ovome čovjeku povjeri svoj tajanstveni san, neće li mu se Allah osvetiti jer ga je izdao, jer je izdao Njegovo ukazanje u snu i tešku i sudbinsku kušnju što mu je zadao? Omar je u tren pomislio da se to grotlo pakla otvara pred njime i da će u tren u njemu nestati, proždrijet ognjem i vatrom božanskog bijesa. Prorok se nasmiješi, kimne glavom i reče: «Strah te božji progoni, riječi ne možeš izustiti, grotlo pakla otvara se pred tobom i misliš da ćeš u njemu ovoga trena nestati, nije li tako? Uspokoji se, stranče, svi smo mi smrtna bića i strah i radost i tuga i jad prirođena je našem srcu kako je to sam Svevišnji htio ne bismo li ga štovali i pred njime u strahu posipali glave prahom. Ali, umiri se, ispripovjedit ću ti jednu priču koja će uspokojiti tvoje srce i raskovati okove koje ti pritišću i duh i tijelo. Sjedi ovdje pokraj mene i odat ću ti tajnu koja će sve tvoje kušnje odagnati poput nestvarnog sna.»
Hajjam nije mogao učiniti ništa drugo nego poslušati proroka i tako sjede pokraj njega podvivši noge i zagledavši se duboko u prorokove oči. A ovaj načne pripovijedati: «Bijaše jednom jedan čovjek, Mehmet mu je bilo ime, koji je bio u silnom strahu od smrti. Pomisao na smrt i okončanje ovozemaljskog života u tolikoj ga je mjeri proganjala da nigdje nije mogao naći mira i spokoja. I tako je putovao svijetom ne bi li izbjegao i umakao smrti. Zatekao se u jednom gradu i vidio ljude kako kopaju grob. Mehmet ih upita: «Za koga to kopate grob?», a ovi mu odvratiše: «Za Mehmeta». Mehmet se zgrozi do dna duše i dade se iznova u bijeg. I dospije u drugi grad i tamo su ljudi kopali grob. On ih, kao i onomad, upita isto, a ovi mu odvratiše: «Kopamo grob za Mehmeta, uskoro će umrijeti.» Nakon sveg bijega i lutanja svijetom u kojem su svi kopali grob za njega, Mehmet odluči da će život provesti na splavi plutajući rijekom jer barem ondje nitko za njega neće kopati grob i smrt ga se neće dokopati. Ali, čovjek snuje, a Bog određuje. I tako Bog pošalje zmiju otrovnicu na Mehmetov splav, ova ga ugrize smrtonosnim ujedom i Mehmet umre.»
Nakon ovih riječi, prorok zašuti na tren, a zatim reče: «Stranče, Bog je milostiv i nemilosrdan u isti mah. Ako se Boga bojiš, samo ćeš u strahu provesti život i nimalo ti radosti neće donijeti ni ljubav, ni vino, ni žena ni prijatelj. Ako Boga voliš i stalno mu se klanjaš, život će ti proći u smjernosti i pokornosti i nećeš se nadojiti slastima i užicima ovoga svijeta. Bog će te na kraju ionako usmrtiti, kao i Mehmeta iz priče koju sam ti ispripovjedio, pa stoga ni raj ni pakao ne mogu biti ni kazna ni nagrada za bijedan život koji si proveo. Stoga neka ti sumnje ne obuzimaju srce i živi kako te volja. Smrt je vjerna pratiteljica života, a ako se života ne naužiješ kao mirisnog crnog vina i raskošnih oblina žene, i život će ti biti pakao za života, a ne samo nakon smrti. Zato idi svojim putom i živi kako te je volja, Bog će ti, kada to odluči, već poslati zmiju otrovnicu na splav koji si izgradio ne bi li umakao i Njemu i ljudima i smrti.» I prorok nakon ovih riječi ustade i nestane iza kamene stijene, što se uzdizala onkraj obale.
Praskozorje se svilo u zoru, a zora zarudjela i obasjala blistavim sunčevim sjajem mirno obzorje. Svanuo je nov dan. Valovi su zapljuskivali obalu u nizu poput biserne ogrlice što se rasipala u blještavim kapima. Hajjam je promatrao kako sunce plovi svojom putanjom oblinom nebeskog svoda i jutro se pretočilo u dan, a dan survao u noć i zvijezde su zaigrale svoj blistavi ples na nedokučivom nebu. Hajjam je prosjedio na kamenoj obali izvan grada Kajelija cijeli taj dan i cijelu noć, a u praskozorje idućeg dana krenuo kamo je i namjerio – u Meku na hadžiluk. Za tog jednog dana i jedne zvjezdane noći Hajjam je dokučio bit i preobrazba koju je doživio promijenila je cijelo njegovo biće. Tog dana i te noći sazrio je poput mladog, tek dozrelog ploda s drva života i napojio se njegovim sokovima tako da se život rasprostro pred njime poput istog onog zvjezdanog nebeskog svoda koji je s tolikim oduševljenjem promatrao noćima i noćima i mjerio njegove putanje.
I kako rekoh, kronike bilježe da je, kada se iz Meke kao hadžija vratio u rodni Nišapur, Hajjam mogao voditi mirniji život kao predavač u medresi. Neko je vrijeme iznova proveo u dvorskoj službi u Balhu, Mervu i povremeno i u Nišapuru gdje je i umro 1122. godine. Jedna od verzija njegove biografije kazuje da je svećenstvo zabranilo da se kao heretik pokopa na muslimanskom groblju, te je sahranjen u vrtu. U njegovoj ostavštini blistaju Rubaije, biseri punokrvnog i bujnog života koji se ne boji Boga i uzdignute glave i uzavrele krvi kroči životom i napaja se njegovim obiljima. Hajjam je dokučio odgovore na pitanja života i smrti, dokučio je putanje zvijezda i nauk Božji, ali glavu nije priklanjao ni pred Njime, Jednim i Jedinim, ni pred ljudima.

DVOBOJ U MOSKOVSKOJ DRŽAVNOJ BIBLIOTECI

Postoji jedan stari vic, u kojem nema ništa šaljivo, već je sve sušta istina, pa tim više djeluje na posebni organ za smijeh, što je smješten negdje skrovito u moždanim vijugama građana, vic koji govori o vladavini jednoga cara. Car je imao doušnike, koje je slao među narod ne bi li iz prve ruke, među svjetinom, doznao kakvo raspoloženje vlada među pukom i je li njegova vladavina po volji ili nevolji naroda. Doušnici se vratiše iz pohoda svjetini. Car ih upita: «I, kakvo je raspoloženje mojih podanika prema mojoj vladavini?» Doušnici odvratiše: «Narod galami, prosvjeduje, buni se, larma posvuda!» Car mirno odvrati: «Dobro, povisite poreze». I u carevini porezi nenadano poskočiše u visine. Nakon izvjesnog vremena, car ponovno uputi svoje doušnike među narod ne bi li ustanovio učinak novih mjera na njegovo raspoloženje. Doušnici se vratiše i ovako rekoše caru: «Narod više ne prosvjeduje bučno i ne larma, ali gunđa i stišće šake u praznim džepovima.» Ni ovaj put car ni obrvom ne uzvine, već mirno reče: «Još povisite poreze!» I tako porezi stadoše daviti narod i stiskati ga za vrat preko svake mjere. Ovom zgodom doušnici se po carevoj naredbi vratiše iz svjetine i rekoše caru: «Narod šuti, ni riječ da zucne!» A car se na te riječi silno uznemiri i reče: «Skinite sve poreze, ukinite dadžbine smjesta!» Jer kad narod šuti, caru se ne piše dobro i oko vrata mu se već namiče uže.
Vic je, kako rekoh, star i nije nimalo šaljiv, a vjerojatno se i pitate kakve veze ima s dvobojem i Moskovskoj Državnoj biblioteci. Eh, ta je priča poduža i započinje godine 1992. kada sam se usred perestrojke i glasnosti zatekla u Moskvi. Berlinski je zid srušen, majice s likom Gorbačova nose svi odreda u Americi, slama se velika carevina Sovjetskog Saveza i rađa se novi svijet. Vicevi se sada pričaju posvuda i to javno, a ne kao onomad kada je jedna studentica na čajanki kod prijatelja u Staljinovo doba o istome ispričala vic i odmah sljedećeg dana bila uhićena, odvedena ponajprije u zatvor, a zatim ravno u Sibir. O ne, sada je nastupilo doba glasnosti i vicevi se pričaju glasno i uz gromoglasni smijeh bez potajnog straha da bi se za takvo nedjelo moglo završiti u kazamatu.
Na svojem proputovanju novim svijetom najprije sam neko vrijeme proboravila kod svojeg prijatelja Jurija u Kijevu. Ukrajinski zanos novim dobom preporoda i izgledima za odcjepljenjem iz novonastale Ruske Federacije bio je neizmjeran. U Kijevu se u to vrijeme okupljala mladež na tulumima i žestoko okomljavala na staro doba kazamata i progona. Ali vicevi, kao i u stara vremena, nisu bili politički, već oni koji su već prešli u dio nacionalnog folklora i narodne baštine, a njihov je glavni lik bio poručnik Rževski, čija je glavna karakterna crta bila ta da je bio veliki zavodnik i slamatelj ženskih srdaca. O tom su fantastičnom liku kružile domišljate šale, koje su uvijek bile začinjene erotskim nabojem nevjerojatnog ljubavnika kojem ni sam Casanova bio ni do pete.
Nakon boravka u Kijevu u kojem je i mene opčinio zavodnički žar fantastičnog poručnika Rževskog, obrela sam se u Moskvi. U Moskvi sam odsjela kod jednog drugog prijatelja, Ivana Ivanoviča, koji je bio student povijesti i politologije. Bio je on žustar i pomalo fanatičan mladić, koji je bio sav zagrezao u izučavanje ruske i sovjetske povijesti. Od ranog jutra do kasne noći lutao je nepreglednim labirintima Moskovske Državne biblioteke i ondje tragao za dokumentima, ispravama, izvješćima i svim raspoloživim povijesnim svjedočanstvima koja bi mogla potvrditi njegovu omiljenu tezu o nadmoći i svemoći ruske povijesti među tolikim narodima svijeta. Ivan Ivanovič bio je gorljivi zagovornik povijesnog napretka ruskog naroda bez premca u svekolikoj svjetskoj povijesti. I bio je jako ljut kada je na jednom od tuluma s prijateljima sa studija čuo vic o Staljinu, Lenjinu i Brežnjevu. Vic je smjestio dotičnu trojicu na oblake u rajskim nebesima odakle su promatrali što se to u doba perestrojke zbiva u Rusiji. Lenjin je upitao Staljina: «Reci, jesi li ti štogod gradio?» Staljin odvrati: «Ne, ni na kraj pameti mi nije bilo.» Lenjin se istim pitanjem obratio Brežnjevu: «Jesi li ti štogod gradio». Ovaj bez okolišanja odvrati: «Ma kakvi. Rušio možda, ali gradio nikako.» Na to Lenjin reče: «Ako mi nismo gradili, što onda oni sada rekonstruiraju?» Vic je teško prevesti na hrvatski zbog igre riječi s «graditi» i «ponovno graditi» ili «rekonstruirati», ali bit je u tome da ako se ništa ne gradi, onda se nema što ni pregrađivati, preuređivati ili rekonstruirati. No, vic je u ruskom originalu bez sumnje pobudio žestoki bijes mojeg prijatelja Ivana Ivanoviča, a kada se načela pripovijest o tome da je Katarina Velika svojim ženskim čarima i zavođenjem uspjela odvratiti turskog sultana da ne navali na Rusiju već spremnom na bitku vojskom, te da je samo nenadmašnim ljubavničkim vještinama, kao onima u poručnika Rževskog samo u ženskom liku, uspjela poštedjeti nepripravnu na ratovanje, bijednu i jadnu Rusiju neizbježnog poraza, mojem je prijatelju prekipjelo.
«Želite li vi reći da cijela ruska povijest počiva na lošim vicevima?» bijesno je upitao Ivan.
Njegov prisni prijatelj, Simon Simonovič, koji je bio posve suprotnih uvjerenja od Ivana Ivanoviča i koji je držao da je Rusija prokockala sve svoje izglede da odigra iole spomena vrijednu ulogu u svjetskim vrenjima povijesti, odvratio je posve nonšalantno: «A što je drugo ruska povijest nego obični vic, reci ti meni?»
«Ne samo što su tvoji vicevi neumjesni i nimalo smiješni, nego vrijeđaju srce svakog pravog Rusa, patriota i domoljuba» prekipjelo je Ivanu Ivanoviču. «I otkuda ti smjelosti da Katarinu Veliku proglašavaš prilježnicom turskog sultana kada su za rusko-turskog rata Turci netragom nestali i bili protjerani s Kavkaza?»
«Tvrdim ti da šala o Katarini Velikoj nije vic, nego povijesna činjenica» odvrati mirno Simon Simonovič.
«S kojim pravom to tvrdiš» okomio se Ivan Ivanovič na Simona Simonoviča.
«Ne samo što je tako posvjedočeno predajom i tajnim ispravama, koje nisu dostupne javnosti, nego o tome svjedoče i turski izvori» reče Simon.
«Turski izvori samo blate i kaljaju ruske pobjede i čine sve ne bi li ocrnili sve ruske velikodostojnike i tvorce naše povijesti» zapadao je u sve žešću vatru Ivan.
«Postoje vjerodostojni izvori, a postoji i prekrajanje povijesti» s dosadom odvrati Simon.
«Pa dobro, ako je tako, pozivam te na dvoboj u Moskovsku Državnu biblioteku u kojoj ćemo odmjeriti snage i istjerati na vidjelo svetu istinu» dobacio je rukavicu Ivan Ivanovič
Simonu Simonoviču.
«Pristajem. Sutra u pet poslijepodne u Državnoj biblioteci» reče Simon Simonovič.
«Bit ću ondje na minutu točno» prihvati Ivan Ivanovič.
I tako se jedan od viceva o Katarini Velikoj pretvorio u poziv na dvoboj kakav se ne pamti od Puškinovog doba. Čini se da i u vrijeme glasnosti biti odveć glasan baš i nije uputno.
A na vrhu svijeta, na njegovoj najgornjoj kupoli, na najvišem vrhuncu meni poznatog svijeta, u Državnoj biblioteci koja se i danas naziva Lenjinkom, a koje ime svi s iskrenim poštovanjem i nekim štovalačkim zazorom u pola glasa izgovaraju, s dubokim, naočigled, razumijevanjem za tragalačke pothvate znanstveničkih, povjesničarskih i inih umova, za sve tragatelje koji za nečime tragaju na policama biblioteka (i Lenjinka je, uzgred, pokradena, fond joj je osakaćen, tragatelji su uskraćeni za mnogokoju dragocjenost, toliki je štovalački samoprijegor neizumrlog soja štovatelja Nacionalnog Blaga), na tom vrhu svijeta pucaju sasvim neobični vidici. Do vrha je sasvim teško, doslovce vrlo teško uspeti se. Uz malo sreće, ponajprije treba izabrati baš onu knjigu koja se krije u tim odajama, smještenim na vrhu meni poznatog svijeta. (Ja sam bila te sreće, tražila sam Blavatsku i njezina "Tajanstvena plemena na plavim gorama", eto, tako sam, uz pomoć omražene i nevoljene Blavatske dospjela do vrha svijeta. Sad neka se netko usudi reći da Blavatska ne vrijedi ni pola pišljivog boba i da su teozofi uzalud tragali za vrhuncima. U Državnoj Moskovskoj biblioteci nalaze se upravo tamo, na samim vrhuncima izbi koje se nazivaju čitateljskim dvoranama.) Kada se ta Knjiga Vrhunaca srećom pronađe, kao zagubljeni Aristotelov spis "Metafizika" koji je bibliotekar, našavši je konačno, smjestio po nekom svom bibliotekarskom redu, iza Fizike, pa tako mi mislimo da je Aristotel neka preteča teozofske Blavatske, pa tako mislimo da s onu stranu prirode postoji nešto nešto o čemu Aristotel nije imao pojma, ali to niti nije važno, dakle, kada se pronađe srećom pogođena knjiga (potraga je nalik omiljenoj igri ruskog ruleta, samo što metak daruje vrhunce u arhitektonskom, a ne posmrtnom smislu), tada nastaje cijelo pomamno lutanje za njom. Prije svega, uredno ispisati čitateljski listić s potražnjom, onda potražiti kome da se potražnja uruči, onda čekati da se tragatelj, koji zamjenjuje lik potražioca, uputi na označeno mjesto gdje se traži ono što se traži, onda tako prebivati u ustajalom zraku crvotočnih ladica i bibliotekarskih listića, onda lunjati nesagledivim labirintom velikih i malo manjih dvorana, trčati kao pas za svojim repom, tražeći ulaze i izlaze, prolaze od jednog kraja na drugi, tako prolaziti jedno stotinu i jedan put kroz dvorane koje se uopće ne daju zapamtiti, a jedini raspoloživi trag su šaputljivi prolaznici koji se valjda snalaze po opipu i njuhu, izoštrenom kao u lovačkih pasa za plijenom zvanim Knjiga (svakako s velikim slovom, nije greška, jer Knjiga nije obična knjiga nego svetinja, moderni svetac ženskog roda, svetica, svetolika tvorevina koju se Knjigoštuje u pobožnim ritualima ispisivanja bibliotekarskih listića i traganja za njom u bespućima svijeta, zvanog Državna Moskovska Biblioteka), pa se onda nakon bespućastog traganja ipak sretno vratiti znalcu-bibliotekaru koji sasvim nalikuje na aleksandrijskog bibliotekara koji zabunom domeće Aristotelu još i Meta-, nije mu dovoljna samo Fizika, i tako se domoći oznake puta prema vrhuncu meni poznatog svijeta. Kad se domognete tog čudesnog papirića zbog kojeg ste još i prostajali u redu, cijelom dugozavijastom repu ogromnog zmaja koji stalno iskrsava u redovima koji izlaze iz čitateljskih dvorana i dvoranica, izbi za čitanje sa starinskim svjetiljkama i neograđeni predviđenim pregradama, tako da svatko može čitati sve od svih svojih susjeda, kada, dakle, sve to uredno prođete kao u labirintima Kafkinog "Josefa K.", kad on ono luta labirintima Posljednjeg Suda birokratske manije ispisivanja nikome potrebnih, a ubilačkih papira, kad sve to prođete i dokopate se čarobnog listića, tada potraga počinje ispočetka. Ovaj puta, drugim smjernicama koje će vas svakako konačno iznijeti na vrh. Kada se u Lenjinku uđe velebnim stepenicama koje počinju još sa ulice, a nastavljaju se na veličanstvenom stepeništu u unutrašnjosti zgrade, tada dospijevate do prvog počivališta bibliotekarskih polica sa uredno ispisanim listićima i signaturama. Otuda krećete na podvig pronalaženja mjesta na kojima će se ozbiljiti vaše dugoočekivano čitanje Knjige S Velikim K. Na desnoj se strani počinju prostirati čitaonice, prvo jedna dvoranica u kojoj čekate na izdavanje knjiga, a onda ogromna dvorana s pretincima za čitanje, osvijetljenim starinskim svjetiljkama, koja je prolazom povezana uz nešto manju dvoranu iste svrhe. Slijeva se nalazi posvećeno mjesto Velikog Bibliotekara, jer, oni su prethodni bili mali i pomoćni bibliotekari, a ovaj Veliki za vas naručuje Knjige i upućuje vas u kojem smjeru da se dalje krećete kako biste Knjigu konačno i pročitali. Ravno od tog mjesta prostire se cijeli niz, u visinu i u dubinu, niz drvenih stepenica sa izdjeljanim dohvacima i malim drvenim četvrtastim kuglama na svakom zavijutku. Tim se stepenicama, koje su ispresijecane nizom hodnika i prolaza koji vode u desne labirinte čitateljskih dvorana i u lijeve labirinte birokratskih postaja signatura i tome slično, kao i drugih malih dvoranica za Obred Posvećenog Čitanja Posebnih Knjiga i časopisa (ovo malim slovom) uspinjete na vrh ili spuštate u neznane dubine kraja podzemnog svijeta koji završava prljavim restoranom u kojem se kava dobiva u instant obliku tako da se na dno prosipaju zrnca smeđeg praha, a na to se dolijeva kipuća voda iz pokvarenog, prljavog i napola odvaljenog lavaboa. Ali, niti do tog restorana nije lako doći. Jer, stepenice se ne spuštaju izravno u grotlo pakla zvanog Vruća Voda Iz Prljavog Lavaboa, nego za to postoji poseban niz stepenica čiji je strop jedan hodnik, a one se nastavljaju prema dnu posebnim prolazom kojeg svakako nećete zapamtiti na povratku. Cijelo se traganje odvija u strašno ustajalom i zapareno vrućem zraku, ispunjenom isparenjima i vonjevima kuhinje koji, na sreću, ne dospijevaju dalje od nadstropnog hodnika kojim, uz malo sreće i istančanog njuha, možete dospjeti izravno na podnožje, ispod onih raskošnih i velebnih stepenica kojima ste se tako odvažno i puni nade isprva uspjeli popeti na prvi kat ili postaju Malih Bibliotekara. Kada se, međutim, uspinjete na vrh, ako ste dovoljno spretno zaobišli odmah sam izlaz i uspjeli se dokopati prvog kata na stepeništu, tada slijedi uspinjanje na vrh. Ono je lako nizom drvenih stepenica, ali postaje vrlo zamršeno kada se dospije na toliko žuđeni Vrhunac. Ondje postoji odvojište za one koji ostaju na posljednjem katu i one koji se penju dalje, u smjelom pothvatu nalaženja tavanskih izbi za čitanje Posvećenih Knjiga. (Na samom su vrhu, naime, smještene Knjige Ruskih Emigranata i samo njih, u posebnim izdanjima, objavljenim po bijelom svijetu.) Na odvojištu treba biti posebno spretan jer očekuje nas ne samo jedan, već tucet hodnika do kojih se stiže nizom rijetkih stepenica, a put do čitaonice je zavinut u slijedu hodnika ovog reda: idite ravno, zatim skrenite lijevo, pa opet lijevo, produžite ravno i na zadnjem desnom okretištu pronaći ćete što tražite. Kada naiđete, u nesuvislom i slučaju preopuštenom traganju, čitalačku izbu Knjiga Ruskih Emigranata, zateći ćete se isprva u maloj dvoranici, više nalik hodniku, u kojoj ćete predate svoj čitateljski listić. Nakon toga slijedi čekanje, kao i obično. Ovdje se, na tom mjestu i u tom trenutku, možete spokojno odvojiti od svih izbi, hodnika, prolaza, Velikih i Malih Bibliotekara, jer već ste na cilju, može se malo predahnuti. Tada iziđete na onaj prvi plato, nakon niza hodnika desno-lijevo, lijevo-desno i odahnite, na otvorenom prozoru udahnite svjež zrak i osjećat ćete se kao na Tibetu, Krovu Svijeta, kao netko tko je savladao najteži ispit i najstrašniju kušnju, ne nekog običnog alpinističkog podviga, već strasnog i na sve spremnog Duhovnog Traganja, praćenog tjelesnim kušnjama i probom kvaliteta cipela kožnih zakovica, takvog Pregalačkog Duhovnog Puta koji se može opisati samo izrazom "Duša traži izlaz iz sputavajućeg tijela" (kroz nos, recimo, premda Tibetanci govore o otvoru na tjemenu kroz kojeg duh izlazi, savladavši naposljetku sva smrtna iskušenja i krećući ususret Buddhi i ostalim oslobođenim i prosvijetljenim bićima). Na Vrhu Meni Poznatog Svijeta poigrava se zrakom i otvorenim prozorom tako svjež uzduh da svaki udisaj predstavlja pravu malu reinkarnaciju nakon ustajalog, sparnog, nezdravo toplog i teškog zraka svih onih putanja koje ste maločas prošli. Na Vrhuncima vlada tako miomirisni zrak i pucaju tako skromno osjenčani vidici slabim rominjanjima kiše da vam se pričinja kako ovdje obitavaju sve uskrsle utvare Pokradenih Knjiga koje, i nakon svoje ukradene smrti, traže svoja trajna počivališta na policama Državne Moskovske Biblioteke. Čini vam se da ovdje obitavaju oživjeli demoni iz Tibetanskih knjiga mrtvih i ovaploćeni Buddhe u zanesljivim, oskudno vidljivim krajolicima, i čini vam se da je Blavatska taman netom ovuda prošla, zamišljena i držeći u ruci komad bjelokosti sa Vrha Plavih Gora i njezinih tajanstvenih obitavaoca. Ovdje lutaju sjene neshvaćenih i slavnih, ali ustrijeljenih pjesnika, ovdje pisci kuju nacrte samoubojstava svojih likova, ovdje su pohranjena živa sveta žitija svetaca-romanopisaca, ovdje obitavaju Muze na svom Olimpu, ovdje se povijaju oblaci u tako raskošnim obličjima da ih mogu opisati samo Ljermontovi gorski pašnjaci u ratu sa Tatarima i Čerkezima, ovdje trajno obitavaju sve duše umorenih pisaca povijesnih romana, sve spisateljice koje su svoje živote završavale u sasvim neromantičnim kazamatima i ondje recitirale Evgenije Onjegine i pjevušile arije iz Pikovih dama samo da ne polude, da ne siđu s uma, da od njih ostanu samo mrtva tijela, ali nikako ne i slomljeni duh, romantične duše zaljubljenih školarki, napuštenih majki i zaboravljenih i prežaljenih supruga. Na ovom Vrhu Svijeta obitavaju samo takve duše, lelujaju u prolazu samo takvi duhovi i uz malo se sreće može sresti i Puškin glavom i bradom, pa onda u žurbi ispisati stihovi u rimi, svakako u rimi, jer poznanstva čine čuda i Muze možda baš nas posjete, presamićene nad uglastim plohama prosto djeljanih stolova za Čitanje Posvećenih Knjiga. Eto, tako je na Vrhu Meni Poznatog Svijeta.
A upravo ovdje, u posvećenom raju za sve štovatelje mudrosti i znanja, u Moskovskoj Državnoj biblioteci danas se imao odigrati dvoboj bez premca, dvoboj znanstvenog pobijanja loših viceva, koji je trebao završiti, kako je o tome gorljivo i u bujici riječi cijeloga jutra lamentirao moj prijatelj Ivan Ivanovič, ne progonom najprije u kazamat, a potom u Sibir, jer to je zastarjela metoda koja se nije pokazala dovoljno uspješnom, već znanstvenim, povijesnim činjenicama dokazanim i nepobitno utvrđenim i uglavljenim u glave svekolikog roda štovatelja istinske mudrosti dokazom da je ruska povijest nenadmašna riznica slavnih i uvijek dobivenih bitaka i da nije nimalo umjesno o tome pričati loše viceve. Dvosobni stan Ivana Ivanoviča, kao i u svih intelektualaca koji su obitavali u ovom nerazmjerno ogromnom gradu koji se ulančavao u prstene i širio cijelom stepskom ravnicom, bio je ispunjen, napunjen i prepunjen knjigama od stropa do poda. Knjige su u sovjetskoj Rusiji bile vrlo jeftine i svakome na dohvat ruke ili džepa, kako već hoćete i iako je perestrojka malo-pomalo s kliktanjem slobode donosila i paprenije cijene knjiga, Ivan Ivanovič radije ne bi pojeo pošten obrok nego da propusti kupiti najnovije izdanje povijesnih studija ili štogod slično, što se već nagomilavalo na policama knjižara, a bujalo poput gljiva nakon kiše u doba nove prosvjećenosti i novih obzorja ruske povijesti.
«Ma, pokazat ću ja toj ništici, toj protuhi, tom izrodu što je značila, što znači i što će uvijek u budućnosti značiti sila ruske povijesti i njezinog napretka» mumljao je sebi u bradu Ivan Ivanovič dok se cijelog bogovetnog jutra motao stanom ne bi li prikupio svu raspoloživu dokaznu građu koja će svjedočiti u prilog njegovoj tezi. Nisam se usuđivala uplesti se nijednom jedinom riječju u taj beskrajni monolog, već sam potajice promatrala kako bijes pulsira vratnim žilama Ivana Ivanoviča i kako ga obuzimaju sve furije ovoga svijeta, koje su u jednoj od predstava u ITD-u stajale glave glavnog junaka kazališnog komada jer su ga opsjedale i progonile svetom idejom o neminovnoj pobjedi Atene i vrlih joj građana Atenjana u ratu protiv neprijatelja. Opsjednuti je glavni junak bio pokoren od strane jačeg i nadmoćnijeg anti-junaka koji je, pak, bio progonjen bogohulnom i klevetničkom idejom o neminovnoj propasti Atene i rađanju novoga svijeta. Prisjetila sam se tog kazališnog komada, kojem više ne znam ni imena ni tko mu je autor, dok sam promatrala Ivana Ivanoviča kako se vrzma stanom i postaje sve bjesomučniji i pomahnitao, baš kao junak u toj zaboravljenoj predstavi, a koji je bio opsjednut furijama. I gle, od antičke Atene do perestrojke čini se da se ništa nije promijenilo, iste furije progone i štovatelje i zagovornike i protivnike i mrske neprijatelje svetih i nedodirljivih ideja. Ah, ideje, ideje, koliko su samo glava stajale ideje, te paučinaste opsjene uma koje se pretaču u stvarnost i onda za gušu hvataju svoje protivnike.
No, starinski je sat u predsoblju otkucao dubokim zvonom četiri sata tog poslijepodneva i Ivan Ivanovič je pohrlio ne bi li stigao na autobus koji će ga odvesti do najbliže stanice metroa, a zatim će pojuriti na okršaj s tim poganim Simonom Simonovičem i jednom zauvijek dokazati svekoliku prevlast napretka ruske povijesti kroz stoljeća do konačne slobode. Poželjela sam opsjednutom Ivanu Ivanoviču mnogo sreće u dvoboju i neka ne bude na smrt ranjen protivničkim idejama jer one su pogubne za tijelo, duh i dušu i tako smo se oprostili na vratima na kojima mi je još dobacio: «Neka započne sveti rat!» a meni su iznova pred očima zatitrale furije kako u bjesomučnom plesu progone onoga tko je za njihovo sjemenje plodno tlo.
Ivan Ivanovič stanovao je u četvrti u kojoj se gordo ustobočilo Moskovsko Državno sveučilište, bahata zgrada građena u staljinovskom stilu, a koja je nalikovala hramu, a ne sveučilištu. S prednje je strane likovala glavna zgrada, a s obje su se strane pružali njezini izdanci – sive zgradurine nešto niže od one pompozne, glavne. S njezine stražnje strane pružalo se golemo šetalište s vodoskocima i uređenim stazama, dok je s lijeve strane, kada biste se spustili niz mali brežuljak, lijeno protjecala rijeka. Simon Simonovič, pak, živio je na drugom kraju Moskve s kojeg se do Moskovske Državne biblioteke išlo drugim moskovskim prstenom, tako da je Simon izišao iz metroa na drugoj stanici, bližoj biblioteci, dok je Ivan Ivanovič izišao na Crvenom trgu, te ga morao zaobići u velikom krugu i prostajati cijelu vječnost na semaforu ne bi li se izlila rijeka automobila, što su poput lavine nadirali odasvud, i on mogao sigurno prijeći široku ulicu i dospjeti podno velebnih stepenica koje su vodile u utrobu biblioteke. I tako se dogodilo da su se prijatelji ugledali na pristojnoj udaljenosti već prije biblioteke. I dok je Ivan Ivanovič požurio korak i jurnuo prema svojem neprijatelju i omraženom ideološkom protivniku, Simon Simonovič je nehajno protezao noge u koracima koji su odavali dodijalost i dosadu.
I dok je jedan gotovo u trku, a drugi nogu pred nogu koračao dugom ulicom, Moskovska Državna biblioteka gordo se uzvinula u samo nebo i prijetila da će, ne bude li pokorno i poslušno, i njemu stajati glave kozmičkim letovima u nepoznata prostranstva svemira. Netom prijatelji, a sada mrski neprijatelji, Ivan Ivanovič i Simon Simonovič naposljetku su se susreli pred bibliotekom i stali jedan nasuprot drugome.
«Dvoboj počinje?» upitao je nemarnim i nehajnim glasom Simon Simonovič.
«Dakako i to u čitaonici s knjigama ruskih emigranata» odvratio je žučljivo Ivan Ivanovič. «Ondje nas nitko neće ometati dok vodimo sveti dvoboj. Nadam se da znaš barem gdje je ta prostorija» dometnuo je zajedljivo Ivan Ivanovič.
«Dakako da znam, na samom vrhu, gotovo tavanu biblioteke» odvratio je šupljim glasom Simon Simonovič. «Ruski emigranti ponajbolje su opisali rusku povijest» nastavio je podbadajućim tonom Simon Simonovič.
Ivan Ivanovič odlučio je prešutjeti ovu zajedljivu primjedbu, te je krenuo odlučnim stopama uspinjati se velebnim stubama Državne biblioteke. «Točno u pet» još je dobacio omraženom neprijatelju Simonu, koji je polako koračao iza njega.
Kada su kročili u prostrano predvorje Državne biblioteke, nekoć bliski prijatelji, a sada neprijatelji u dvoboju na život i smrt, Ivan Ivanovič i Simon Simonovič krenuli su svatko na svoju stranu. Simon Simonovič nehajno je skrenuo desno niz stube i kroz labirint se probio do malog restorana, kupio instant prah kave za dvadeset kopjejki i natočio u čašu vruću vodu iz prljavog lavaboa. Povukao se u kut i promatrao čitateljsku publiku koja je posjećivala biblioteku. Bilo je to šareno društvo sastavljeno uglavnom od studenata, ali i njihovih profesora, pa zatim raznoraznih sumnjivih lica, koji su mogli nalikovati uhodama, ali i namjernicima koji su bili u potrazi za kakvim dobrim štivom. Bilo je petnaest do pet i Simon Simonovič odlučio je ispiti kavu, a zatim krenuti prema tavanskim izbama posvećenih odaja za čitanje knjiga ruskih emigranata.
Ivan Ivanovič, pak, uspio se progurati, na sveopće negodovanje čitatelja, kroz red i tutnuti ispisani bibliotekarski papirić jednom poznaniku koji je već bio blizu Velikom Bibliotekaru. I tako se domogao još jednog od svjedočanstava o vladavini Katarine Velike, koje će s velikim i neskrivenim užitkom turnuti pod nos Simonu Simonoviču. Bližilo se pet sati i Ivan Ivanovič pohrlio je uz niz stepenica do naznačenog mjesta dvoboja.
I našli su se u toj posvećenoj izbi, daleko od očiju nepozvanih i neželjenih svjedoka. Čitaonica je bila pusta, a obje njezine uzdužne strane nizali su se redovi ostakljenih polica s knjigama ruskih emigranata na stranim jezicima i u prijevodima na ruski. Ivan Ivanovič izvukao je ispod ruke netom posuđenu knjigu, a Simon Simonovič u kožu uvezani svezak, koji je morao pokazati na ulazu redarstveniku, koji je nadzirao protok knjiga u i iz biblioteke, ne bi li ga uvjerio da je dotično blago njegova i samo njegova, a ne svojina Državne biblioteke.
Ivan Ivanovič s treskom je bacio knjigu na stol ispred Simona Simonoviča, na što je ovaj, stojeći preko puta čitateljskog stola, ravno nasuprot Ivanu Ivanoviču, dobacio svoj kožni svezak. Bilo je to oružje u ovom svetom dvoboju koje, barem se tako činilo, neće nauditi tijelu kao u Puškinovo doba, ali će itekako nauditi duhu i zamršenom spletu ideja u glavama ovih nadobudnih mladića.
«Katarina Velika bila je jedna od prosvijećenih carica Ruskog carstva. Za njezine su vladavine uvedeni strogi zakoni i po njihovoj mjeri uređeno carstvo. Katarina Velika bila je željezna carica, odlučna i stroga i nije dopuštala da se zakoni olako krše. U njezino je vrijeme nastupio procvat Ruskog carstva» čitao je naglas, naglašavajući svaku riječ, Ivan Ivanovič.
«Katarina Velika bila je neodlučna i popustljiva, uvijek razapeta između interesa Ruskog carstva i svojih njemačkih interesa. Rusiju je povinovala utjecajima Njemačke carevine i tako je u njezino vrijeme Rusko carstvo nazadovalo. Bila je uz to i prevrtljive ćudi, nepostojanih raspoloženja i pod utjecajem svakog poslanika s drugih europskih dvorova. Sklona kompromisima i odlaganjima u donošenju sudova, bila je uz to i priležnica mnogih vladara s kojima je tako sklapala sporazume» odvratio je Simon Simonovič, čitajući odlomak iz svoje u kožu uvezane knjige.
«Laž, laž i sama laž» podivljao je Ivan Ivanovič.
«Istina koju prenose turski izvori» sada je stao bjesnjeti i Simon Simonovič. «Katarina Velika je bila nespremna za rat s turskim sultanom i njegovom nadmoćnom vojskom jer je Rusiju dovela u takvo siromaštvo, jad i bijedu da ne bi uspjela prikupiti ni jedan bataljun, a kamoli cijelu vojsku. I zato je turskog sultana pozvala na diplomatske razgovore koji su potrajali jednu noć. Svjedoci kazuju da je sultan nakon te noći vedar i oraspoložen napustio caričine odaje, a zatim opozvao vojsku koja je već bila spremna za napad» čitao je sve glasnije i glasnije Simon Simonovič.
«Laž, turska propaganda, potajni ideološki rat protiv Rusije izmišljanjem laži» urliknuo je Ivan Ivanovič, posegao rukom za kožnim sveskom, dohvatio ga iz ruku Simona Simonoviča i hitnuo u kut prostorije.
«A što ti misliš, čime je Katarina «diplomatski» uvjerila sultana da ne napadne Rusiju?» upitao je gnjevno Simon Simonovič dok je bijesno pojurio pronaći svoj kožni svezak u kutu prostorije. «I sada se čudiš turskim vicevima?» dodao je uz to, saginjući se ne bi li dohvatio poprilično uništenu knjigu.
Ivanu Ivanoviču je prekipjelo. Dok se Simon Simonovič naginjao s njegove strane čitateljskog stola, Ivan Ivanovič se svom silinom obrušio na njega. Dohvatio ga je za ruku, savio je iza Simonovih leđa, a zatim ga stao bjesomučno udarati nogom. Simonu Simonoviču pošlo je za rukom da se izmigolji iz ovog klinča, pa je uzvratio Ivanu Ivanoviču žestokim udarcem šakom u trbuh. Svili su se u neraspletivo klupko u kojem su samo padali udarci šakama i nogama. I tako su se u kovitlacu tučnjave sjurili na jedan od ostakljenih ormara s knjigama. Staklo je s treskom prasnulo i razbilo se u tisuće komadića, dok su knjige stale letjeti posvuda s polica. Ivan Ivanovič i Simon Simonovič nisu obratili pažnju na štetu, koju su počinili, već su sopćući nastavili dvoboj. Gurali su jedno drugo uza zid, zadavali žestoke udarce i krv je već procurila iz nosa Ivana Ivanoviča, sve dok istu sudbinu nije doživio i drugi ostakljeni ormar u koji su se dvojica smrtnih neprijatelja zaletjeli svom snagom. I tko zna tko bi izvukao kraći, a tko deblji kraj u ovom dvoboju da se na vratima nije ukazalo strogo i bespogovorno lice upraviteljice u pratnji čuvara.
«Prekinite smjesta» viknula je upraviteljica, a čuvar pohrlio razdvojiti ovu dvojicu pobješnjelih usijanih glava. Pritekli su mu u pomoć i čitatelji iz obližnjih čitaonica i naposljetku razmrsili to klupko nogu, ruku i glava mrskih neprijatelja. Prizor, koji se sada ukazao, bio je zaista smiješan. Ivanu Ivanoviču krv je i dalje curila iz nosa, kaput mu je bio poderan i visio je u dronjcima, stajao je oslanjajući se na jednu nogu, dok je drugu ispružio ispred sebe. Simoni Simonoviču kosa je stršila na sve strane, rukama se držao za trbuh, a na lijevom obrazu crvenjela se obla modrica. Nahrupili su i drugi čitatelji i stali zuriti u ovu dvojicu sramno poniženih neprijatelja, koji su sada izvrgnuti ruglu ne postigavši svoj sveti cilj – iznijeti na svjetlost dana pravu istinu o ruskoj povijesti. Ali nisu niti slutili da će sada upravo oni postati dijelom povijesti izgona iz Moskovske Državne biblioteke.
Upraviteljica je strogim pokretom ruke pokazala dvojici buntovnika neka iziđu iz uništene prostorije i naredila: «U moju sobu na razgovor!» Dvojica su mladića poniknuli glavama i zureći u pod prošli mimo znatiželjnika koji su ih radoznalo promatrali, a neki se podrugljivo smijali. Znali su što ih čeka. Upraviteljica je bila na glasu kao stroga i neprikosnovena vladarica ruskog carstva zvanog Moskovska Državna biblioteka i kazna, koja ih je očekivala, morala je biti posve u skladu s upraviteljičinom naravi. I tako je i bilo. Nakon ispitivanja upraviteljice na čija su se sva pitanja omraženi neprijatelji branili šutnjom, uslijedio je pravomoćni izrijek presude: zabranjeno im je pristupiti biblioteci punih deset mjeseci, oduzete su im iskaznice, a upraviteljica je jamčila da će o incidentu obavijestiti fakultet koji su pohađali mladići. Štetu, počinjenu u čitaonici, namirit će iz stipendija mladića, što je značilo da sljedećih deset mjeseci neće imati ni kopjejke u džepu.
I fakultetsko vijeće donijelo je odluku da se mladićima zabrani prisustvovati predavanjima idućih šest mjeseci, a incident će biti upisan u rubriku «primjedbe» u njihovim indeksima.
Nakon razgovora s upraviteljicom biblioteke, mladići su, zureći svatko na svoju stranu, krenuli u suprotnim pravcima od biblioteke prema stanicama metroa. Šutke su koračali svatko na svoju stranu i u hodu nastojali popraviti štetu na svojim odijelima. I tako je okončan dvoboj u Moskovskoj Državnoj biblioteci.
Sjećate li se vica s početka ove pripovijesti? Vica o caru koji je poslao svoje doušnike među svjetinu ne bi li doznao je li po volji ili nevolji naroda? E, vicevi se ne pripovijedaju bez razloga jer kada u Moskovskoj Državnoj biblioteci zavlada nered, upraviteljica, baš kao i car iz vica, priteže uzde buntovnicima i nameće im poreze u obliku ustezanja stipendije. Ali, što će se dogoditi kada narod zašuti i prestane zbijati viceve?