Vinogradi u praskozorje

Nova pjesnička knjiga pjesnikinje Ksenije Premur „Vinogradi u praskozorje“ sastoji se od nekoliko dužih poema: Vinogradi, Praskozorje, Zora, Svanuće, Svitanje, Moire i Vjenčanje neba i zore u osvit. Autorica se nadovezuje na prethodnu knjigu „Svjetionik“. Temeljna dihotomija u toj knjizi bila je odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Kao i u „Svjetioniku“, autorica i dalje nastavlja pisati vrlo pročišćenim izrazom u kojem dominiraju ovaj puta, ne toliko filozofemi, već izrazita slikovitost, prozračna metafizika u kojoj je upravo odnos neba i zemlje os oko koje ona stvara cikluse koji se nižu i čitaju u jednom dahu. Već iz samih naslova tih poema, uočljivo je da je autoričina inspiracija upravo zora, svanuće, praskozorje. Nije slučajno da se spominju vinogradi i grožđe, jer su simbolički prikazani kao mjesto koje spaja nebo i zemlju. Tako u pjesmi „Vinogradi“ nalazimo personifikaciju- grožđe pjeva „pjesmu/neba i zemlje/i mora između njih“ ili pak vinogradi narastaju „između neba i zemlje“.U istoj pjesmi spominje se i more koje se nalazi „između“, a nešto kasnije naglašeno je da u nebu „caruju/samo plavetnilo neba/i modrina mora.“ Upravo ta slika vinograda koji se „uspinju iz zemlje u nebo“ priziva ponovo simbol vertikalosti, baš kao što je to bio svjetionik u prethodnoj knjizi. To stanje između ocrtava se i filozofski "između biti i ne biti“. U pjesmi „Praskozorje“ nalazimo opoziciju zore i počinka, početka i kraja dana. Premur dojmljivo opisuje nizom slika, sinestetičkim doživljajem to buđenje prirode, cvjetanje, komešanje vjetrove, sve je ispisano u frenetičom ritmu kojim se želi dočarati čaroban trenutak početka, kao da je riječ o kozmogoniji. Pjesnikinja prati pomicanja u proljeće, u jesen: „...i komešaju blago talasanje/modrine mora iz dubina/tada je sve ukrašeno/bogato isprepletenom ogrlicom/božura nebo što se rascvjetalo“. No u isto vrijeme, praskozorje je i vrijeme za počinak za cvrčke koji su „probdjeli cijelu mračnu noć“. I u tim himnički ispisanih stihovima, autorica maestralno dočarava trenutak kad sve se budi i isprepliće, mjesec i drveće, more i galeb, prije nego se i sam grad prene iz sna. Svjetlost manihejski savladava tamu, „novi dan“ je sve steguo i obujmio, pa tako opet isto, sve do nove zore: „jer svemu jednom dođe dan/u praskozorje/u svanuće/u svitanje/u zoru/u sjaj novog dana.“ U istoj pjesmi koja se isprva čini kao da nije vezana za niti jedno konkretno mjesto, uz grad se spominje bazilika svetog Eufrazija. Ona se nalazi u gradu Poreču, u Istri, tako da dijelovi ove sakralne građevine bivaju poetizirani. Posebno se to odnosi na ranokršćanske mozaike, te na prikaz Krista. Pjesnikinja ovdje uz epitete sakralnosti, božjeg svjetla, tišine stvara posebnu atmosferu uzvišenosti, svečanosti. U toj pjesmi nalazimo i još jedan motiv koji će se kasnije još više poetizirati, a riječ je o vjenčanju. Naime, u praskozorje se odigrava „veliki pir neba i zemlje“, tada će se u piru „ovjenčati“ veličanstvenim prstenom. Posebno je zanimljivo da autorica na ovom mjestu koristi hiperbolički izraz za prikaz vremenitosti („svi satovi ovog svijeta/koji odbrojavaju/trajanje naših života“). Povezuju se zenit sunca i spokoj dana, plima i oseka, rađanje i umiranje. Upravo ovo potonje je temelj, jedini zakon kojem se svi moramo povinovati, zakon izmjene doba koji ide „uokolo i uokrug“. U praskozorje se i rađa biće, pa je metaforički ono označeno i kao početak čovjekova života. Pjesma „Svanuće“ je čista epifanija,opis stvaranja svijeta u jednom danu, veličanstvena metonimija. I u tom himničkom zanosu, obuhvaćeni su i cvijeće, more, sva bića „od majušnog mrava/do lava/kralja svih životinja/i hitre vidre/koja gradi brvna i jezerca/u propupalom nasadu/grančica drva i mulja/i nijedna riječ nije dostatna/da opiše cijeli svijet/ u samo jednom dahu/ u svanuće.“ U opisu tog stvaranja, autorica ponovo uvodi sinesteziju, spajaju se slike, zvukovi (pjev ptica) i mirisi, boje (cvijeće), nalazimo i opoziciju tame („mračne dubine mora“) i svjetla („sunce razdire okove tmine“). Kao što sam već u predogovoru za „Svjetionik“ napisala, Ksenija Premur je autorica koja piše i snažnu ljubavnu poeziju u kojoj se poetizira čežnja prema voljenom biću, žal za izgubljenom ljubavi. I u novoj knjizi nalazimo pjesme koje govore o sjećanju na vremena ljubavi, pjesnikinja bilježi sjetne trenutke kada „još jedna čarolija/ nestaje u prošlosti“. Ljubavnik je metaforički predstavljen kao „mornar moga srca“, ponovo se uvode hiperboličke slike (eskplozija sunca, „kao da obilaziš sve oceane“), nalazimo i čest motiv u poeziji pjesnikinjinoj, a riječ je o labirintu i to konkretno o onom iz grčke mitologije: „jer svanulo je/i velikim koracima/korača minotaur/negdje me čeka/u našem labirintu/u kojem se rascvjetalo/svanuće novog dana“. Zanimljivo je da postoji u pjesmi i refren koji se više puta ponavlja: „da te nema/ trebalo bi te izmisliti“. Njime se opisuje odmak lirske junakinje koja post festum opisuje stanje nakon završetka ljubavi, te ironiju koja se odnosi na nepouzdanost i razočaranje: „vabi te na novo putovanje/o kako su duga tvoja putovanja“ .U pjesmi „ Svitanje“ opjevana je „vječita ljubav neba i zemlje“, a zanimljivo je da je inspiracija autorici u biblijskom stilu, posebno se to odnosi na starodrevnu Pjesmu nad pjesmama. Opet se poetizira ciklus spajaja i razdvajaja ljubavnika u personificiranoj slici, vjenčavanje i rastajanje, kraj jednog i početak drugog praskozorja. Ponovo se, kao i u „Svjetioniku“ aludira na Japan kao na zemlju izlazećeg sunca, a spominju se i stradanje Hirošime, teško povijesno nasljeđe. I upravo kroz sliku progresa u kojoj čovjek „marno gradi novi svijet“ , ta zemlja ponovo se izgrađuje u „zemlju čarobnih miomirisa...“ I dobro pobjeđuje zlo, „izrasta nova pjesma/novo svitanje.“ I bez obzira na tu vječnu mijenu, niti jedan dan nije isti i to je upravo ono što Premur želi istaknuti. Time želi ničeanski naznačiti snagu čovjeka koji svojom kreacijom mijenja svijet, kao marni radnik. Pjesma „Moire“ podsjeća na to da pjesnikinja crpi inspiraciju u grčkoj mitologiji. One se kao tema pojavljuje zato jer je u „Vinogradima u praskozorje“ tema život i smrt, vrijeme i vječnost, tkanje života triju božica sudbine. Ostaje otvorenim pitanje da li zemaljska bića su stvorena da umru i u prah se pretvore ili pak žive vječno. No jedinstvene spoznaje nema: „tko bi to znao/u moirinovom tkanju/života i smrti“. Posljednja pjesma u knjizi „Vjenčanje zemlje i neba u osvit“ predstavlja ujedno i finale. Premur koristi terminologiju vezanu uz dramu kao književni rod. Spominju se kor, tragedija, uvertira, zbor, a sve to kako bi se kroz dramsku strukturu opjevalo vjenčanje neba i zemlje, koje vjenčava sam bog, a tu su i poganska božanstva. Postupkom gradacije autorica opisuje svu uznositost atmosfere svečanosti, buđenje prirode, oživljene, u praskozorje. Vjenčanje je ujedno simbol stvaranja, ali i slavljenje čovjeka, baš kao kreatora, jer i on u sebi nosi božansku iskru, i njegova djela svjedoče o čovjekovoj snazi i moći stvaranja, čiji simbol su u pjesmi spomenute „boticellijeve madone/vječno mlade i vječno lijepe“. Na kraju, Ksenija Premur je u ovom ne-vremenu ispjevala pravu himnu čovjeku, koji u svom biću povezuje zemaljsku i nebesku dimenziju. I zato knjigom „Vinogradi u praskozorje“ ona nastavlja svoj poetski niz i ne odustaje od humanističkih ideala i od estetičke Ljepote.