ULOMCI IZ ZBIRKE POEZIJE “SVJETIONIK” Naklada Lara, Zagreb, 2018.

NEBESKI SAT
tika-taka
tika-tak
otkucava nebeska ura
koliko smo daleko do vječnosti,
a koliko blizu do smrtnosti?
možda se klizaljke ure poklope
u neki savršeni sklad
i vječnost se prelomi,
smrtnost zatutnji
i u velikom vihoru,
tutnju, grmljavini i munjama –
sve nebeskim prorocima
zasja sunce ništavila.
tika-tika
tika-tak
odzvanja zemaljska ura
sat smrti
a na uri nebeskoj
klize klizaljke u perpetuum mobile
istih stvari, istih ljudi, istih glazbala
koja pjevaju u čast vječnosti.
koliko smo daleko od vječnosti
a koliko blizu smrtnosti
jer na svakom koraku padaju cvjetovi magnolije
i čarolija nikada ne prestaje
tika-tika
tika-tak
sve dok smo u milosti
velike nebeske ure
koja otkucava našu smrt.

ZRIKAVCI
zrikavci zriču u ponoć
usred mračne tmine
pjevaju vječnu pjesmu postanka,
umiranja i smrti
i svaki zrikavac pjeva svoju pjesmu
uglazbljenu u blistavom sjaju zvjezdanog neba
i sve do horizonta modrog izvorišta vode,
potoka, rijeke, mora i oceana
sve što su bosonogi mudraci opjevali
u svojim odama besmrtnosti
koje se ispijaju kao nektar
i objeduju kao ambrozija
zrikavci zriču u ponoć
i snivaju savršenstvo postojanja
nebeskog svoda i morske pjene
kad zapjevaju oluje i zatutnji
iznenadni bljesak sunčeve svjetlosti
tada zrikavci utihnu u svitanje
i povuku se u stražarske kule noći
ondje pjevaju nečujne pjesme
sve do novog sumraka
i vladavine noći
hoće li zauvijek pjevati?
hoće li ozvučiti mrak i tišinu noći?
zrikavci pjevaju svoje pjesme
ukošeno, okomito i vodoravno
koliko traje zvuk mandoline
kada svirač trube obznani kraj pjesme
i cvrčci odlete u beskraj sunčeve svjetlosti
ode su ispjevane, himne se zgušnjavaju
u veliko otkriće sjaja mjeseca i sunca
i ondje savijaju kukuljice kao gnijezda
cvrčci zriču u ponoć
nitko se ne odaziva
samo cvrčci zriču u ponoć

VJEČNI PLAMEN ODE RADOSTI
uvis, uvis
klikću oblaci
podigni pogled prema suncu
i motkom odredi čas na suhom pijesku
odlomit će se sjena i krenuti na put
u dalj, u dalj
zovu daljine
i bosonog ćeš krenuti u Sveti grad
i njegovu svetost, i još dalje i dalje,
preko mora i oceana,
preko pijeska i kamena
preko mravinjaka i saća pčela
preko visine gora i pličine morske oseke
i dalje, dalje,
ne posustaj na putovanju
u raj ružinih vrtova
tu sjedi i skladaj pjesmu:
uvis, uvis,
u dalj, u dalj
i dalje, i dalje
sve dok ne svane zora
i plamičcima svjetlosti ne zažari
vječni plamen ode radosti

ČAROLIJA MJESECA NA ZEMLJI
plima i oseka
jedna nadolazi tiho i sve burnije i burnije
dok ne preplavi beživotno kamenje uz šetalište
gdje čempresi rode češere
i svijet je lijep, o tako lijep
ali u oseci
povlače se morske dubine
sve do horizonta
i prekriva se morska površina
u tutanj svitanja do ogoljelog kamenja
plima i oseka
hoće li se ikada povući i nestati more
ili će zavladati carstvo polubogova
i zajedno zasvirati odu vječnog sklada
plima i oseka
čarolija mjeseca na zemlji

IGRA BILJARA
zemaljska kugla
kao biljarska kugla
na zelenom štofu i sa bezbroj putanja
kruži oko sebe i oko sunca
i oko Giordana Bruna
spoznaja nebeskih zakona
igra je Bruna s biljarskom kuglom
koja opisuje okruglo i ovalno
putanje nasumice na zelenom štofu
u savršenom skladu pritajenih zakona
a zemaljska kugla kruži
i uvijek ponavlja istu vrtnju
biljarskih kugla
jednom pokrenuta,
kreće se nezaustavljivo
od jedne do druge rupe
i svugdje se otkotrlja, a onda
po ostavljenom tragu
vraća nazad
i Giordano Bruno igra biljar
sa Keplerom i Newtonom
u nasumice prozračenoj magli
neznanja
zemaljska kugla
kao biljarska kugla
kada će stati kružiti?

VJEČNOST OVOG DANA
i ovog dana –
ako dane možemo brojati u vječnosti
kada je sve isto i tako u nepomični bezdan
odlaze trenuci sreće i boli –
i ovog dana –
kada su sve ure stale
i više nema vremena,
ne postoji, palo je u bezdan
između jutra i večeri –
i ovog dana –
dana ni noći više nema,
samo tanka crta koja spaja
u ogromno klupko
i nestaje u uzduhu
kao meteor izbačen u zrak
i ovoga dana –
jer dana nema, nema ni noći
i ovoga dana
svršetak pjesme

NEBESKI OVAL
dva dana zaredom
nebeski svod nad primorskom gradiću
bio je savršeno ovalan,
ne okrugao, već nalik čekiću i nakovnju
gore-dolje, uvis-u niz, savršena harmonija
skladbe nepomućenog plavetnila neba
i modro-zelenog mora
na obalama
na obalama krasi se polje algi
sad potopljenih sad isušenih
po tiktakanju velikih naleta
sad mora sad neba
i kada se spoje na udaljenom horizontu
izniče trenutak stvaranja ni iz čega
sve jedno za drugim,
alge i školjke
biseri i koralji,
morski vretenci i nebeski oblaci
ali tog dana u svibanjsko jutro
osvanulo je plavetnilo neba
i modrina mora
u svitanje purpurnog jutra
sve je tiho, sve mirno
ispunjeno sjajem tankih niti
koje vezuju kozmos po nepisanim zakonima
i iznova stvaranje, stvaranje ni iz čega
kada će osvanuti dan poput prva dva
kada na nebu ne bude nijednog oblaka,
ni oblačića ni vjetra da puše morskom pučinom
i kada mornari s udaljenih mora i oceana
uhljebe u vrvež Singapura,
vrate sa Sjevernog mora
i krenuti put Crvenog mora
kada će ponovo osvanuti ovakav dan
jednom, barem još jednom
da se iz grotla vira svjetlosti i tišine
u dubinama vine izjutra na ulice i trgove
i njima zavlada za tren, možda dva
svojom nedokučivom i neopisivom tišinom
koliko naslikanih veduta i mrtvih priroda
koliko skladanih pjesama
iz pera pjesnika i skladatelja
koliko velebnih palača
iz pera marnih graditelja
i sve to u taj dan
procvate nekom novom ljepotom
nekim novim plavetnilom
u parku nedaleko središta grada
rodnog ili nekog drugog
kamo su otplutali brodovi
s kraja svijeta
i ondje se usidrili
kada će svanuti dan
čist kao biserna suza
svet kao sveti Gral
na posljednjoj večeri
kada će svanuti dan
toplog dlana obavijenog
oko djevojčinog nevinog struka
kada, kada, kada
a kad na ljeto procvatu makovi
i zazuje zrikavci
klepećući nevidljivim papučama
arapskim, indijskim, japanskim
sve jedno manje od drugog
i sve jedno zlatnije od drugog
i tako klepeću zrikavci
svojim nevidljivim lepezama
arapskim, indijskim, japanskim
o kada će svanuti taj dan,
dan kada se more i nebo
sastanu na horizontu
i započnu neku novu, još neslušanu pjesmu
vječnom stvaranju
i porode tisuće malih riba
srebrnih trbuha na leđima vala
a galebovi zapjevaju – o kako grakću –
tu kakofoniju jutarnjih zvukova
koja se neprestance prelijeva
u savršenu harmoniju
kada će osvanuti taj dan?
vrč mediteranskog vina
iz dalekih vinograda
na rubu carskog grada
i teglica maslina
iz dalekih maslenika
posvuda izraslih
stabla pogurenih u rastu
prema crvenoj rahloj zemlji
život mornara
i pjev kancona
malo soli na crnom kruhu
tri-četiri masline
i vrč mediteranskog vina
život mornara na kopnu
i život mornara na moru
mornarski galijskih čvorova
teška sidra i nanijete alge
skliske poput površine leda
na kojem plešu zimske balerine
teška jedra prepliću se lijevo-desno
kao kazaljke na navigaciji
velikom satnom mehanizmu
po kojem se određuju dani i noći
mjeseci i mjeseci
do pristanka u luku
život mornara na moru

BOJE ZEMLJE I NEBA
žuto kao maslačak
tamno zeleno kao maslina
tamno zeleno kao morske alge
tamno zeleno kao tratina
žuto kao jaglac
crveno kao mak
crveno kao cvijet božićnjak
crveno kao ruža
žuto kao suncokret
plavo kao različak
plavo kao maćuhice
plavo kao nebo
bijelo kao tratinčica
smeđe kao zemlja
smeđe kao stablo
smeđe kao češeri
bijelo kao ljiljan
sivo kao magla
sivo kao oblačno nebo
sivo kao isprano kamenje morskom soli
bijelo kao orhideja
prozirno kao voda
prozirno kao led
prozirno kao koprena
tako je Bog stvarao svijet kao nebeski slikar
i sve što je stvorio imalo je boju
i kao vrsni slikar oslikao svijet nalik raju
sve u skladu, sve u vječnoj harmoniji
Bog je vrstan slikar godišnjih doba,
paralela i meridijana
sjevernog i južnog pola
hram sebi stvori
i u njemu slika neki novi svijet
kakva će to biti slika,
pitaju se zemaljski slikari
i slažu boje kako znaju i umiju
i tako raj stvaranja u duši cvjeta
žut kao naranča
bijel kao stijena
tamno zelen kao čempres
crven kao oleandar
plav kao đurđica
smeđ kao mrki medvjed
siv kao dudov svilac
proziran kao ispijena čaša vina
jednom davno, davno
Bog je naslikao svijet
bojama godišnjih doba
i sada slika hramove i džamije
i igra vječnu igru stvaranja

DANAS NIJE DAN ZA PISANJE
danas nije dan za pisanje
ne, danas nikako nije dan za pisanje
previše neprospavanih noći
i bdijenja uz kolijevku nerođenog djeteta
i suviše mračnih oblaka
iz kojih će zatutnjati gromovi
i ispresijecati munje
a onda svom silinom
iz samog središta grotla nebeskog
morske valove uzbibati
da prekriju šetalište, park i otvorenu pučinu
i obimno zaliti pločnik tik uz rub
a onda preko njega sve dalje
i sve dublje i uvis u neprozirno
tkanje olujne noći
i sijeva i grmi i tuča se svaljuje
na nasade maslinika i voćki
ne, danas nikako nije dan za pisanje
jer mogla bih opisati samo strah i tugu,
samo umor i besciljnost
samo ono što ne želim reći
a rekla bih, Bog mi je svjedok
rekla bih da te se još uvijek sjećam
i snatrim i čeznem i snivam
tvoje oči plave poput različka,
tvoj topli dlan na mojim grudima
i sat na tvojoj ruci kako marno odbrojava
te dragocjene trenutke kojih više neće biti
slutim to, o kako slutim
i bojim se i pomisliti da bi nekim divnim čudom
mogao stati, zaustaviti se, ukotviti se
u tom nježnom dlanu
kada cvjetaju ruže na tvoj dodir
ne, danas nikako nije dan za pisanje
plave oči, topao dlan i sat na ruci
i otegnuti dalmatinski govor
šapće, šapće dok vodimo ljubav
govori mi lijepe stvari
šapuće nam ljubav
mnije iste snove
ali sat otkucava nezaustavljivo
i navijen je na točnu uru rastanka
ne, danas nikako nije dan za pisanje
previše je gorčine, a premalo peludi
u proljeće da osvanu trešnje u Japanu
o kako je to daleko iza pitomog horizonta
mediteranskih otoka
a kako je blizu čas tvojeg odlaska
bliže od japanskog otočja
i dalje od trešnjinih cvjetova
ne, danas nije dan za pisanje
jednom ću umrijeti
to je nepobitna istina
i vječni zakon iako nisam kriva ni za što
osim plavih očiju, dlana i sata
koje tražim među prolaznicima
od kojih netko žuri za životom
ne bi li umakao smrti
o kako je teško pisati o ljubavi i smrti
uvuklo se to u moje svakidašnje brige,
u moju neopozivu prisutnost u graškama znoja
i mirisu tvojeg tijela
uz moje
miris muškarca
ne, ako tako nastavim,
Bog mi je svjedok da ću reći
te suvišne riječi volim te
i želim te i žudim za tobom
a to neću reći kad se negdje
na pola puta do Japana
susretnemo nekim divnim čudom
i rastvorimo trešnjin cvijet
laticu po laticu
bijel sa svijetlo ružičastim utorima
u kojima pčele traže pelud za med
i tako oplođuju japansko otočje
dok na Mediteranu cvjetaju oleandri
uz šetalište lungo mare u Opatiji
ondje je i miris mirte
ondje sve miomiriše
i pjeva acapella misnu pjesmu
u maloj kapeli podalje od vrta
kao labirint usađenog u rubove pločnika
i sad mislim da će se danas pretočiti u sutra
i jednom davno bilo postat će jednom daleko buduće
i sve će biti isto
jedino ću jednog dana umrijeti
i bezbrojna pisma koja sam ti napisala
i nikada poslala,
sačuvala u drvenoj ukrašenoj kutiji za nakit
ne, ipak mislim da ih neću sačuvati
jer jednostavno
danas nije dan za pisanje

ZAGREB UJUTRO
gužva, larma, vreva, vrvež
škripa kočnica, tandrkanje tramvaja,
huktanje autobusa
svi nekamo žure, jure
kako bi na vrijeme stigli na cilj
na raskršću donjeg vrapča
rasprostire se nepregledno
duga kolona automobila
krećemo metar-dva-tri,
a zatim stanemo kao ukopani
jer se otvorilo zeleno svjetlo
s bočne strane preuske ceste
žene voze djecu u vrtiće,
muškarci važno razgovaraju na mobitelu
sve je uskomešano,
sve negdje juri u svega nekoliko sati
jutarnje gužve iz predgrađa u grad
a onda se minutu-po-minutu
sve usporava, sve staje na svoje mjesto
na ulicama i tračnicama,
autobusnim postajama
sve umiri, smiri, uspokoji
i otkucaji srca ovog grada
postaju brižljivi svjedoci
da smo i još jednom zakasnili
i propustili pogled na labirint
trošnih kućeraka i ogromnih poslovnih zgrada,
koji zajedno tvore tu nenadmašnu kakofoniju
grada koji živi punim plućima
samo u dimu i prašini i zemlji
eto, konačno smo na cilju
zakasnili smo svega minutu-po-minutu
samo metar-po-metar
i grad je čudom ozdravio
od raka pluća
jednom ću umrijeti
to pouzdano znam
i sve što je bilo
neće više biti
i poznanstvo igrom slučaja
neće biti ovjekovječeno
sve će u trenutku nestati bez traga
i kraće od minute na tvom satu
ti nikada ne kasniš
ali istječe ti vrijeme kao i meni
i to je sve što će preostati
parta na ulaznim vratima stambene zgrade
i kraj
nitko neće stati
nitko se zaustaviti
ni tramvaji neće stati
ni tandrkavi autobusi
samo jedna ruža
ocvast će i prije nego procvate
i to je sve
grad nastavlja duboko disati
od maksimira do dubrave
netom prošavši sve jurnjave auta i taksija
i mirno tone u san
bilo otkucava smirenim otkucajima
srce je zdravo, pluća izliječena
samo ćemo ti i ja jednom umrijeti
razdvojeni i osamljeni
u mojoj drvenoj kutiji za pisma
i neću ih poslati
jer poštari možda pronađu
zlatni rudnik visokih cijena poštarine
a ti već odavna ne stanuješ ovdje,
tvog imena nema na mojem poštanskom sandučiću
i nema kasno noćnih poziva mobitelom
s drugog kraja grada
u noći oivičenoj zvijezdama
svijet je vidio i većih čuda
da se raskine ljubav na pola puta
do donjeg vrapča
izgubi metar-po-metar
i minutu-po-minutu
i nekamo nestane
usred gužve, larme, vreve i vrveža
ovog grada
u kojem se nikada nismo smjeli sresti
ali grad živi i dalje
zaboravlja na sve i živi, živi
i tu je kraj

RUŽA
ruža
crvena ruža
raste u rajskim nebesima
i prvo je maleni pupoljak
a potom pod valovima vremena
što zapljuskuju neke daleke obale
i sve čini starijim i starijim
tako ruža procvate preko noći
u vrijeme za cvat
u vrijeme dok se poput djevice
polako, vrlo polako
rastvara latice
i svaka je latica jedno sjećanje
i svaka je latica jedna ljubav
koja od pupoljka do bokora ruža
polako umire
i presahnjuje na tvojim mekim dlanovima
samo još glas,
taj srebrnkasto baršunasti glas
koji govori tako da sve odzvanja
odlazim, ne traži me više
i tako se ruža obavija u svoje trnje
cvate i cvate sve dok ne presahne
i zajedno s umirućom ružom
umire i tvoja ljubav
ruža
crvena ruža
trnjem se brani od nevjernika
onih koji u ljubav ne vjeruju
i poklanjaju ruže usput, uzgred, na pola puta
sa figom u džepu
a ruža će ocvasti
kad za to dođe vrijeme
i spustit će svoje grmoliko stablo
do tamno smeđe zemlje
napustiti ovaj svijet za jedan tren
a zatim iznova buknuti s proljećem
i netko će poslati pismo
pismo rastanka
i uz to bokor ruža
ruža
crvena ruža
vječna si koliko i grumen zemlje
i kada jednom nastupi tišina
i sve se uvije u tajna skrovišta
i izbe podivljale zemlje
ostat će samo neposlano pismo
i ruža
crvena ruža

SVJETIONIK
svjetionik
baca blistavu svjetlost
istkanu kao niti čipke
u tankim strjelicama
s ubojitim oštricama
svjetionik kruži morskom pučinom
i zaziva mornare da razderu
mračne dubine mora
daju im znak
to čudesno znamenje
plovidbi brodova i lađa
i tako prkose crkvenim brodovima
koji nigdje ne plove
i ne čeka ih uzdah olakšanja
kad na horizontu
prošavši mimo svjetionika
ugledaju kopno
ondje će uploviti,
baciti sidro
i ukotviti se
i mornarima će pasti kamen sa srca
što su doplovili tako daleko
da negdje na Mediteranu
među grčkim otočjem
kušaju netom ubrane masline
uz žminj krvavo crvenog vina
i kreću u potragu za poštarima
da im uruče pisma iz daleka,
i plate zlatnicima
koje su iskovali za dugog putovanja
i sad marno posluju oko tereta
koji ne čekaju poštari
nego čuvari luke
koji pokazuju put
kamo odložiti teret
baš kao svjetionik na moru
i svjetlarnik na kopnu
pokazuju smjer samo da se ne zaluta
i kompas stane kružiti
lišen ijednog smjera
i kako je lako zalutati
i pobacati sav teret u more
da nije svjetionika
tih kršnih momaka
izraslih na hridi ili stijeni
usred morske pučine
i svijetli, svijetli
sjaji, sjaji
i bakar pretvara u zlato
zlaćastim strjelicama
usamljenog svjetionika
baca svjetlost,
tu neizmjernu sjajeću svjetlost
na kartama su ucrtane putanje
cijeli put leži u utrobi broda
u kojem kormilar usmjerava
brazde što iza njega ostaju
do prvog svjetionika
a zatim okrene kormilo
točno po karti i kompasu
jer svjetionik svijetli i svijetli
sve dok ne obasja put do kopna
grabeći čvrsto brazde neizmjerne slane vode
jer svijetli svjetionik
a na kopnu svjetlarnik

IZUM VJEČNOSTI
u zemlji MikiTikiPikilatiji
dokučili su trik vječnosti
koji poput zvrka kruži
uokolo osi
i svija putanje na sve strane vrtnje
dok ne izgubi na dah
posljednje sile koje ga pokreću
i u zemlji MikiTikiPikilatiji
izumili su vječnost
jednostavnim trikom
vrtnje oko osi na sve strane
jednim zamahom okružiti
sve postojeće
kakav čarobni dar prirode
kozmosa i logosa
što se stječu u duboki vir
rijeke u koju ne možemo
dva puta stati,
a da ne ostanemo
slijepi i gluhi,
zatvoreni u svoje male čahure
iz kojih se rađaju leptiri
u zemlji MikiTikiPikilatiji
sve je na svom mjestu
stanovnici te zemlje
marno obrađuju plodna polja
i nasade grožđa
iz kojih istaču dragocjenu tekućinu
koja vraća snage i podmlađuje
kada su jednom
u zamku od bjelokosti
u zemlji MikiTikiPikilatiji
vrhunski znalci zakona prirode
dokučili trik zvrka i čigre
da se sve svija, obavija, zakriljuje
po točnim plovidbenim redom
planeta oko sunca
izumili su vječnost
vječnost potječe iz labirinta
u kojem zvrkovi i čigre
putuju u ogromnom,
mračnom i studenom
kozmosu
po točno određenim
dolascima i odlascima vlakova
bez kašnjenja
tako ni planete ne kasne
na svojim putanjama
u zemlji MikiTikiPikilatiji
izumljena je vječnost
i stanovnici su sagradili
palaču od zlata, srebra,
baršuna i svile
i tu prebivaju i dan-danas
ako već nisu umrli
ali smrt u zemlji MikiTikiPikilatiji
samo je kratak korak
iz smrtnog u besmrtno življenje
iz trenutka kada iznova
zasja sjaj zvijezda u očima
i bljesne mač koji presijeca
posljednji udisaj
i oslobođena duša sponama tijela
leprša poput leptira
i sanja čarobne snove
jer vječnost je tu i tamo
i na zemlji i na nebu
i smrti nema
jer je to samo jedan okretaj
zvrka vječnosti

TIKI SLIKA SLIKE
nekoć davno
u daljini, daljini,
sve dok seže pogled
prema visini, visini
i dubini, dubini
živio je patuljak Tiki
među drugim patuljcima
ono što je Tiki bio
može se opisati samo
izdaleka jer Tiki je volio biti sam
i u zagrljaju ruža
skladati pjesme
tako je patuljak Tiki
u osami kuće na kraju sela
tik do šumarka
koji se dalje pružao
i rastao u visine i širine
slikao slike
svaka je slika bila
otkucaj usamljenog srca
koji tik-taka tempom tuge
i pjeva dubokim altom pjesmu čežnje
i klikom trube nadglasava
cijeli orkestar radosti
i slika zmaja
i zmiju otrovnicu
i prokletstvo crvene jabuke u raju
i tako slika
vlastitu besmrtnost
i vječnost je za njega samo jedna slika
slika vječne žudnje
koja pokreće cijeli svijet,
sve stvoreno i nestvoreno
sve postojeće i nepostojeće
i što biva i što ne biva
vječnost je samo jedan okret zvrka i čigre

NEBESKI PAŠNJACI
na dalekim nebeskim pašnjacima
napajaju se na izvoru rijeke
blistavo srebrnkaste ribe
u dubini
i lavovi i tigrovi
na pličini
tu zalaze i slonovi
i dani su dugi i vreli
negdje u Africi
i kiše padaju obimno
i pjevaju pjesmu
na dalekim nebeskim pašnjacima

NA ZELENIM TRATINAMA VJEČNOSTI
na zelenim tratinama
negdje u vječnosti
susreli su se Kepler, Newton i Giordano Bruno
na još jednoj igri biljara
i nikako im nije jasno
kako se vrijeme može odužiti
poput dugog lanca sidra
koje se ukopava među stijenjem
i šljunkom i pijeskom
i tu drži brod koji se netom ukotvio
u luku bezvremenosti
Kepler misli da vrijeme ne postoji
iako je ostario i umro
i kao besmrtnik zasluženi
dospio u vječnost
ako postoji vječnost,
onda nema vremena
sve je u jednom
jednadžba vrijeme-prostor
u cijelosti vrijedi i dolazi
do rezultata – beskrajno –
Newton nije siguran da vječnost postoji
i kucka kredom na vrh biljarskog štapa
i sumnja da će tako potrajati
jer sve što je postalo
mora i nestati
ali sad igra biljar u vječnosti
i pribojava se da ne odnekud
ne sune vrijeme u okomito
vrelo postojanja
jer vječnost je ipak neko postojanje
i bezvremenost i besmrtnost
Giordano Bruno
uspeo se u vječnost
u plamenovima lomače
na stratištu
i sada mirno igra biljar
koji će trajati vječno
jedino on u to ne sumnja
jer je besmrtan
vječnost, vječna igra prostora i vremena
ugošćava besmrtnike
u svoje krilo
i daruje im vječno traganje
za prapočelom
na zelenim tratinama
negdje u vječnosti