Poezija Ksenije Premur je intimistička, a kritika navodi kako su obilježja njezine poezije jasnoća, zornost, dojmlji-vost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću, te da su pjesme erotskog i refleksivnog karaktera. No zbirka pjesama „Svjetionik“ donosi pjesme koje su okrenute više metafizičkoj tematici, negoli intimizmu i unutrašnjem svijetu lirske junakinje. Moglo bi se čak i reći da je te-meljna dihotomija ona koja propituje odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Nije slučajno i da se kao simbol vertikalnosti spominje svjetionik, koji jest i puto-kaz, ali i poveznica neba i zemlje. Premur sve više pročišćava svoj izraz, odstranjuje suvišne slike, okreće se filozofemima i njene su pjesme kao mali poetski disputi o npr. odnosu vječnosti i smrtnosti, o besmrtnosti duše. Na-kon čitanja rukopisa može se uočiti i da je glavni subjekt knjige zapravo Vrijeme. O tome govori pjesma „Nebeski sat“. Kao temeljna opreka spominju se zemaljska i nebe-ska ura: „tika tak/tika tak/odzvanja zemaljska ura/sat smrti/a na uri nebeskoj/klize klizaljke u perpetuum mobi-le“. Vječnost je čovjeku nedohvatljiva, ona se opjevava, a znak prolaska vremena pokazuje da je smrtnost neumitna, te da postoji stalna svijest o smrti, memento mori. Pjesma „Na zelenim tratinama vječnosti“ također propituje odnos vječnosti i vremena: dokida se vremenitost jer samo tako moguće je objasniti susret Keplera, Newtona i Giordana Bruna. Oni su besmrtnici zbog svojih otkrića, analiziraju odnos vremena i vječnosti, prostora i vremena (važno pitanje u estetici). Vječnost je postojanje, i „bezvremenost i besmrtnost“. No zapravo samo je vječna potraga, odno-sno „vječno traganje za prapočelom“. O vječnosti govori i pjesma „Izum vječnosti“. Riječ je o pjesmi u kojoj se na ludističko-infantilistički način kreira utopija zemlja Miki-TikiPikilatija, u kojoj je kreirana vječnost, u kojoj nema smrti. Koristeći filozofeme (referiranje na Heraklita) koje autorica lomi u stihovlje nastaje odlična pjesma u kojoj se na sjajan način sintetizira fizika, filozofija, metafora, mi-tologija: „kada su jednom/ u zamku od bjelokosti/u zemlji MikiTikiPikilatiji/vrhunski znalci zakona prirode/dokučili trik zvrka i čigre/da se sve svija, obavija, zakriljuje/po točnim plovidbenim redom/planeta oko sunca/izumili su vječnost.“ U pjesmi „Tiki slika slike“ vječnost je „samo jedan okret zvrka i čigre“, samo jedna slika, i to slika žud-nje. A upravo žudnja i jest čest topos poezije Ksenije Pre-mur. Žudnja za estetičkim užitkom, za dodirom voljenog, žudnja za cjelinom i za kozmosom. No s druge strane, pos-toji slika smrti, sata koji curi (kao da je ekfraza Dalijevih slika). Sve se čini neumitnim, prirodnim slijedom, a kao da upravo postojanje nebeskog sata ublažava, usporava kraj koji očekujemo. I kao da se neka nebeska zaštitna kupola nadvila nad naše postojanje, pa ga čuva dok vrije-me leti, curi, kliže se… Pjesma „Zrikavci“ izrazito je eufo-nična, ritam nastaje brojnim aliteracijama, asonancama. I kao da se u toj pjesmi zrikavaca/cvrčaka koja ne prestaje, odvija neka nebeska glazba, pjesma postanka, kozmička melodija koja govori o stvaranju. I ponovo nalazimo slike radosti, himne besmrtnosti, slavljenje života ponad ništa-vila. Pjesma zrikavaca povezuje i sintetizira nebesko i morsko, a spominjanje ambrozije i nektara evocira i mito-loške slike o besmrtnim bogovima i jednom vremenu koje postoji izvan ovog zemaljskog, svetom vremenu. Te se pjesme ponavljaju, sveobuhvatne su: „zrikavci pjevaju svoje pjesme/ukošeno, okomito i vodoravno/koliko traje zvuk mandoline/kada svirač trube obznani kraj pjesme ..“. Pjesme Ksenije Premur kao da su nastajale na putu spoz-naje, traganja za svetim, za suncem i svjetlošću. U njima nalazimo i odjeke filozofije G. Bruna, i biblijske slike, im-presionizam, ali i duhovnost. Pritom se autorica koristi hiperboličkim izrazima, koji još više naglašavaju duhov-nost tog puta: „i bosonog ćeš krenuti u Sveti grad/i njego-vu svetost, i još dalje i dalje,/preko mora i oceana, preko pijeska i kamena“ (pjesma “Vječni plamen ode radosti“). Vrlo važna relacija u „Svjetioniku“ jest ona koja propituje odnos sunca, mjeseca i zemlje. O mjesecu i zemlji govori odlična pjesma „Čarolija mjeseca na zemlji“, a riječ je o poetizaciji plime i oseke, koje kao prirodni fenomeni pos-taju podstrek za propitivanje o nestajanju svjetova, o odnosu svijeta kakvog znamo i svijeta polubogova, o od-nosu svetog i profanog. Poezija Ksenije Premur zapravo želi biti dio jedne melodije koja govori o vjernosti i skladu, o uređenosti i o savršenstvu, simetriji, skladu duše i tijela. U pjesmi „Igra biljara“ metaforički se igra biljara, biljar-ska kugla povezuje s kruženjem zemaljske kugle. Proži-manjem dva plana, denotativnog i konotativnog, iz naiz-gled jednostavne usporedbe, nastaje poetizacija teorema iz fizike koji se odnose na proučavanje Svemira i Zemlje. Ludički moment (igra biljara) je povezan sa znanstvenim otkrićem, pa se i astronom Giordano Bruno spominje u kontekstu igrača biljara. No ne samo on, već i Kepler i Newton. Težište prije svega jest upravo na retoričkim pi-tanjima, konkretno na pitanju kruženja Zemlje: „zemalj-ska kugla/ kao biljarska kugla/kada će stati kružiti?“. Te-ma vječnosti i vremena je također konstanta ove poetske zbirke. U pjesmi „Vječnost ovog dana“ dokida se vreme-nitost, ali se upravo paradoksom, spominjanjem vremena u vječnosti („i ovog dana-/ako dane možemo brojati u vječnosti“), uvodi novi odnos. I sam dan može dobiti oz-nake vječnog i biti izuzet od protjecanja vremena, od pro-laznosti. Upravo o jednom takvom danu u kojem bi sve bilo povezano govori pjesma „Nebeski oval“. Ta pjesma kao da je nastala u dahu, a kroz početne stihove koji se ponavljaju, himnički se ispisuje i oda Mediteranu, moru, oceanima, primorskom gradiću, te danu u kojem se pove-zuju nebo i more, koji je nalik početku kozmogonije, poče-tku novog začaravanja svijeta: „o kada će svanuti taj dan, /dan kad se more i nebo, /sastanu na horizontu/i započnu neku novu, još neslušanu pjesmu/vječnom stvaranju“. Ta je pjesma izrazito koloristična, spominju se zelenilo, pla-vetnilo, a nalazimo i mnoštvo slika iz morskog i oceanskog imaginarija (masline, galebovi, arapsko, indijsko, japan-sko, mediteransko vino, mornari na moru, kancone…). I ponovo kao leit motiv: slika „velikog satnog mehanizma“ koji određuje dane i noći, navigava život mornara na da-lekom moru. Pjesma „Boje zemlje i neba“ je izrazito kolo-ristična, ekspresionistička, a u svim tim slikama prisutna je metafora Boga kao slikara: „Bog je vrstan slikar godiš-njih doba,/paralela i meridijana/sjevernog i južnog pola“. I Bog kao nebeski slikar i zemaljski slikari koji također slažu boje „kako znaju i umiju“, kreatori su novih svjetova, a odlična metafora „raj stvaranja“ govori o snazi kreacije, koja je poistovjećena s blaženstvom. Igra stvaranja je vječna, svojstvena i ljudskom i božanskom, imamenetna svijetu koji se uvijek iznova rađa. Jedna od ponajboljih pjesama u knjizi „Danas nije dan za pisanje“ možda i po-najviše referira na autoričin prethodni opus, posebno mislim na zbirku pjesama „Krhotine kineskog porculana“ . Umjesto apstrakcije ili pak ekspresionističkih slika, nala-zimo propitivanje lirske junakinje koja poetizira vlastiti nemir, strepnje, a pritom se i vanjsko i unutrašnje pokla-paju: vani su grmljavine, tuča, a u duši snatrenje i čežnja za onim koji nedostaje: „ a rekla bih, Bog mi je svjedok,/ rekla bih da te se još uvijek sjećam/i snatrim i čeznem i snivam“. Upravo ta melankolija, podsjećanje na lijepe trenutke, dodir, ljubav pokazuju kako je riječ o vremenu koje prolazi, metaforički predstavljen kao sat na njegovoj ruci koji odbrojava sretne trenutke, one trenutke koji od-laze i nestaju. Opozicija Zapada i Istoka je često prisutna u poeziji Ksenije Premur, pa se npr. Mediteran i Japansko more povezuju slikama, simbolima, snažnim poetskim sinkretizmom. Nalazimo ponovo i motive koji su i inače prisutni i u autoričinoj poeziji, kao što su labirint ili nepo-slana ljubavna pisma.„Zagreb ujutro“ pjesma je koja evo-cira ugođaj iz knjige „Krhotine kineskog porculana“, knji-gu pjesama iz 2010. godine. Ksenija Premur je, naime, autorica koja piše i snažnu ljubavnu poeziju, u kojoj se poetizira čežnja prema Drugome, žal za izgubljenom lju-bavi. U spomenutoj pjesmi se na početku gomilanjem radnji dočarava ugođaj grada, vreve, užurbanosti, sve je u pokretu, autorica mahnito bilježe sve senzacije, pa se stvara ugođaj kakofonije, a potom utihnuće. Grad je do-življen kao živo biće, dobiva oznake zdravlja i bolesti; živi i „mirno tone u san“. No istovremeno, ponovo se naglašava važnost protjecanja vremena koje neumitno klizi, koje će izbrisati i njih dvoje, ljubavnike: „ali istječe ti vrijeme kao i meni/i to je sve što će preostati/parta na ulaznim vrati-ma stambene zgrade/i kraj“. Ljubavnici su razdvojeni i usamljeni, ali život grada ne prestaje, grad živi dalje, dok je ljubav raskinuta. Ruža se pojavljuje kao simbol ljubavi, a ocvala ruža je znak ugasle ili neostvarene ljubavi. I sto-ga nije niti slučajno da joj autorica posvećuje pjesmu: ruži koja raste, uvene, da bi zatim „buknula iznova s pro-ljećem“. Ponovo se pojavljuje motiv neposlana pisma koje je metafora nedorečenosti, kraja koji se odvija sam bez sebe i donosi neumitni rasap ljubavi. No ruža ostaje vječna, crvena ruža koja raste uvijek iznova. „Svjetionik“ je pjesma koja je pohvala hrabrosti i slobodarstvu. Svjeti-onik nije samo putokaz na moru, on je znak mornarima koji su spremni „razderati mračne dubine mora“. Mornari mogu biti shvaćeni i kao istraživači, ali i svi oni koji svojim spoznajama rastjeruju dogme, otvaraju nove svjetove, znanstvenici, astronomi: „daju im znak/ to čudesno zna-menje/plovidbi brodova i lađa i tako prkose crvenim bro-dovima/koji nigdje ne plove/i ne čeka ih uzdah olakša-nja/kad na horizontu/prošavši mimo svjetionika/ugledaju kopno“. Svjetionici, svjetlarnici oni su koji pokazuju smje-rove, jer „kako je lako zalutati/i pobacati sav teret u mo-re“. Treba istaknuti kako Ksenija Premur iznimno suptilno dočarava slike Mediterana, mora, koje je također stalni topos njezine poezije. U knjizi „Madrigal za ljeto“ autori-ca upravo poetizira svoje ljubovanje s morem kojeg nazi-va „najnježnijim i najvjernijim ljubavnikom“. „Svjetionik“ sublimira meditaranziam i metafiziku, fiziku i poetiku, erotičnost i urbanitet, a posebno je važno da je riječ o odličnoj poeziji o slobodi, antidogmatskoj, antiskolastičkoj poetici koja slavi ljubav i spoznaju.
Darija Žilić