Recenzija romana “Ljubavnici” i “Ispovijest jednog stranca”
Ksenija Premur (Zagreb, 1962.) završila je studij filozofije i ruskog jezika s književnošću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1986. godine, a magistrirala na Filozofskom fakultetu u Ljubljani iz područja filozofije 1997. godine i iste godine obranila magistarsku radnju iz područja filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kolegij Orijentalne filozofije predavala je isprva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu a sada predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Prevodi s engleskog, ruskog i slovenskog jezika i objavljuje tekstove iz područja azijskih filozofija i teorije prevođenja. Objavila je knjige: “Teorija prevođenja”, “Bergson i Buddha”, “Misao Zena” i roman “Ljubavnici”.
Da je Premurova erudit bit će nam jasno i bez uvida u njezinu biobibliografiju i bez čitanja njenih znanstvenih knjiga. Tako iz njezinog prvog objavljenog romana “Ljubavnici” između ostaloga možemo saznati kako u Japanu “postoje posebne vrste haiku-pjesmica, posvećenih žabljem kreketu”, ponešto o Lafcadiju Hernu, autorica će nam prepričati jednu Akutagawinu priču u kojoj se spominje Buddha (sama Premurova ga spominje vrlo često), još ponešto saznati o zenu i “Zemlji Izlazećeg Sunca”. Uočljivo j kako je Premurovoj istočnjačka filozofija te Istočnjačka kultura uopće vrlo bliska.
Ksenija Premur je prevela “Priče iz klasične starine” Gustava Schwaba. Ona je i izvrstan poznavatelj mitologije uopće posebice starogrčke. U ovom romanu se spominje jednooki div Kiklop, Zeus, Olimp… Dakako, tu je i nezaobilazna Biblija.
Bliske su joj i bajke. Primjerice, na jednom mjestu spominje “Pepeljugu”. Često spominje Swiftovog Gulivera, Exuperyjevog Malog princa…
Uočljivo je kako su omiljeni pisci Ksenije Premur Hispanoamerikanci Garcia Marquez (često piše ili aludira na roman “Sto godina samoće”), Borges (česta aluzija na sljepilo velikog argentinskog pisca) i Pablo Neruda (često spominjanje njegovu ljubavnu vezu s Matildom Uruttia). Također su joj bliski ruski pisci posebice Dostojevski (na prvom mjestu spominje Raskoljnikova iz romana “Zločin i kazna”), Lav Tolstoj (u prvom redu “Ana Karenjina”) i Marina Cvetaeva. Kad već spomenuh Cvetaevu podsjetih se i Irene Vrkljan, autorice izvrsnog romana “Marina ili o autobiografiji” za čije je pisanje autoricu nadahnuo život slavne ruske pjesnikinje. U hrvatskoj književnosti Kseniji Premur je najbliskija upravo Irena Vrkljan. Od svjetskih pisaca bliski su joj Proust, Broch i Margeurite Yourcenar.
Roman “Ljubavnici” ipak je namijenjen užem krugu čitatelja. Teško je zamisliti popularnost jednog romana koji počinje rečenicom: “Trebalo bi zamisliti jednu hermenautiku bića u kojoj bi se dale dubinsko-strukturne odrednice onoga što ga na suštinski način čini.”
I Ksenija Premur kao Irena Vrkljan u knjizi “Marina ili autobiogrfiji” pokatkad se želi poistovjetiti s poznatom ruskom spisateljicom – “A od svega najviše, moja je strastvena čežnja da ti budem priprostom ljubavnicom, da se preobrazim u jednostavnu provincijalku čista srca, u Svjetlanu, u Marinu Cvetajevu (…).
U roman su umetnuta i zanimljiva putopisna zapažanja o Moskvi, Kijevu… a najviše o Veneciji.
Istaknuo bih istančanu poetsku dimenziju romana “Ljubavnici”. Ponegdje ona u prozno tkivo svoga romana funkcionalno umeće stihove. Ova poetska proza podsjeća na, primjerice, slovenskog pisca Rudija Šeliga. Ksenija Premur više puta spominje Šeligov kratki roman “Da li da te pospem lišćem?”.
Roman “Ljubavnici” napisan je u epistolarnoj formi. Pred nama je niz mahom dugačkih poetskih pisama namijenjenim jednom A. U svom predgovoru autorica nam kaže kako su “ovi redci napisani u sumagličastim omorinama jednoga ljeta, godine 1995., kao dnevnički zapisi što su nastali uokolo samo jednog spomena vrijednog događaja koji se tog ljeta zbio.”
Ljetu je autorica posvetila niz poetičnih rečenica ali još više jeseni, primjerice o “markesovskoj jeseni, andaluzijskim kišama nad terasasto padinastim grozdnim padinama grozdastih nakupina crvenkaste zemlje.”
Drugi roman, “Ispovijest jednog stranca”, predstavlja u tom pogledu stanoviti odmak. Posrijedi je proza koju bi rado mogao prigrliti širi krug čitatelja iz više razloga. Pred nama je biografija jednog stranca koji stjecajem okolnosti dolazi u Hrvatsku, “zemlju koja je opustošena ratnim stradanjima”. Dakle priča je životna, priča je atraktivna i još uvijek aktualna. Iako se radnja ovog romana događa u vrijeme domovinskog rata priča je ipak univerzalna i svevremena.
Stranac kojem autorica ne otkriva ime ni zemlju njegovog podrijetla “ispreda svoje litanije pred svojim otjelotvorenim Drugim ja”. Riječ je čovjeku koji se “nagazio trnja i kopriva”. Sažeti presjek njegova života i njegov boravak u Zagrebu tijekom Domovinskog rata isprepleće se sa životnom pričom Ane, izbjeglice iz Bosne kojoj su ubili muža i koja je smještena u umobolnici. Ona je sada samo sjena negdašnje normalne žene. Na koncu romana doći će do njihovog susreta u kojoj će se pokazati sva niskost stranca koji sve promatra kroz koristoljublje, kroz novac (dolar ili neki drugi kojemu se klanja) i koji u sebi i nema savjesti posebice prema ženama. Njega samo zanima kako zadovoljiti svoju pohotu, samo Anino tijelo a ne i osjeća li ona nešto prema njemu. O tome kakav je njegov karakter nam govori i upečatljiva slika njegovog promašenog braka. Na kraju će mu Sablasni glas koji sluša njegovu ispovijest i presuditi u finalu koji poprima fantastične obrise.
Ksenija Premur je i u prvom svom romanu pokazala kako njeguje poetičan stil. Dok to u njezinom prvom romanu ponekad zna biti zamorno nezahtjevnom čitatelju ovdje se njezini lirski pasaži takvima ne doimaju.
Roman “Ispovijest jednog stranca” ima zanimljivu strukturu. Ono što govori Stranac napisano je u prvom licu a upadice Sablasnog glasa u trećem. Poglavlja o Ani napisana su u trećem licu. No sve ovo neće zbuniti niti jednog čitatelja i doima se doista funkcionalno.
Ksenija Premur je osim filozofije studirala i ruski jezik i književnost. U njezinom drugom romanu se osjeća utjecaj trojice ruskih klasika – Tolstoja, Dostojevskog i Čehova. od novijih je to ponovno Cvetaeva. Također je zamjetljiv utjecaj pisaca koji su bili skloni fantastici poput, primjerice, Maupassanta, Hoffmana i Poea. Ako tražimo uzore u hrvatskoj književnosti prvo ćemo pomisliti na Matoša, Đalskog i Sudetu. Od suvremenika Kseniji Premur su posebice bliski Irena Vrkljan i Julijana Matanović. Tako se i Premurova uz spomenute i druge hrvatske spisateljice pribrojila kod naših čitatelja vrlo uspješnom trendu ženske ispovjedne proze. Njezina golema erudicija koja je itekako došla do izražaja u romanu “Ljubavnici” ovdje nije došla do izražaja što nikako ne može biti zamjerka ovoj zanimljivoj prozi. Dapače.
Roman “Ispovijest jednog stranca” atraktivno je štivo koje se čita u jednom dahu ali nikako nije plitko već poziva na ponovno čitanje.
Žarko Milenić