Recenzija i preporuka knjizi “Zrcalo” Ksenije Premur
ZRCALNI PREOBRAŽAJ POETSKI NEVIDLJIVOG U PROVJERLJIVO I STVARNO
Ksenija Premur: «Zrcalo», Naklada Lara, Zagreb, 2005., str. 121
Na mnogoznačnost simbolike zrcala nailazimo u mnogim riznicama znanja različitih civilizacija, ali je nadasve prijemčiva kao neiscrpna građa za književna odražavanja. Podastrijevši nam muški i ženski princip zrcala, kao odraz uzajamne svijesti, suvremena hrvatska spisateljica Ksenija Premur, u svojoj šestoj knjizi pod naslovom «Zrcalo» upušta se u igru odraza između osobne duše i stvarnosti. No, i jedno i drugo (zrcalo) propitkuje mogućnost prolaza, ne bi li se dosegla neka nova stvarnost, odnosno prolaz ka čudesnosti još čudesnijeg života. Riječ je o pripovijetkama, ali će određenje vrste u ovom slučaju biti posebno književno kritičko poglavlje. Kroničarsko autoricu veže uz rečene pripovijetke, sklonost ka poetskom, onom iznad uhodanog razumijevanja, zatim složeni fabulativni zahvati, za pripovijest. Mrežasto ispreplitanje umjesto uzlazne i naglo silazne krivulje zbivanja približit će je kratkoj priči (posebice se to odnosi na prvi dio knjige), dok će linearnost radnje, što odlikuje novelu, u ovoj knjizi biti manje zastupljena.
Knjiga je dakle strukturalno podijeljena na dva dijela:»Žensko zrcalo» s tri proze i «Muško zrcalo» također s tri zastupljene proze. Princip obrnute slike (likovno to ilustrira i naslovnica) želi proniknuti u svijet prepun lirskog rasterećenja (prvi dio knjige), koji se mjestimice oslanja na asocijativne titraje u sklopovima značenja riječi i jedan opipljiv svijet koji se neprikriveno prikazuje u drugom dijelu knjige. U dva zrcala autorica spretno preobražava nevidljive snage u opipljive slike, to jest, različiti se tijekovi misli suprotstavljaju sabranom pripovijedanju koje hrli svome klimaksu. Prvi ciklus priča «Žensko zrcalo» polazi od vlastitog, singularnog i izoliranog iskustva te su predmet estetičkog užitka, naime, za njih nisu potrebna racionalna mjerila za prosuđivanje i interpretaciju svijeta. U njima nestalne, a lijepe slike (odrazi u zrcalu) očajnički tjeskobnog života (spisateljice Olge, zatim znanstvenice Lidije Sučić) govore o «Ja» životu i stoga o «Ja» pripovijedanju. Trenutci prisjećanja ujedno su i čin pisanja. Posrijedi je višestruka ekspozicija glavnih aktera, pripovijedačice i njihove zajedničke svevremenosti i sveprisutnosti. Priče iz ciklusa «Muško zrcalo» naglašavaju autentičnost građe koja je obrađena na svakidašnje neartificijelan način, a opet zadržavaju literarnu fikciju. I otuda njihov šarm. Ovaj ciklus bježi od dekoracije i osobne šminke i parfema da bi sačuvao vjerodostojnost. Ako su proze iz prvog dijela knjige elitarističke, budući da uvažavaju i poetski diktat nesvjesnog, sadržaj drugog dijela knjige je neposredno provjerljiv i upućuje na aktualna politička i vjerska zbivanja. Impostiravši žensko zrcalo, muško će zrcalo pokazati da se autorica ne povlači iz svakidašnjice, a bome ni iz povjesnice. Ta dvodimenzionalna igra zrcala, u kojoj se konflikt riješava u nekoj krizi i u kojemu nastaju priče, ne odriče se višeznačne dubine (pa i kada su posrijedi egzaktni opisi) i bit će više od vjerskih i svjetovnih problema kao i onih kazivanja o političko represivnim djelatnostima (priče: «Prorok s Crnog mora», i «Staljin je mrtav, živio Staljin»).
Treba svakako napomenuti da je Ksenija Premur od onih književnih pregalaca čija biobibliografija, književna, a posebice ona znanstvena, nadmašuje jedan skromni radni vijek. Uopće ne treba sumnjati u njen općekulturni umjetnički i intertekstualni horizont. Nisu joj strane teorijske i pojmovne odrednice koje je crpila iz dalekoistočnih filozofskih spoznaja. Svoja znanstvena istraživanja objavila je u knjigama te u mnogim stručnim radovima, kongresnim izvješćima, izvornim i stručnim člancima te u radijskim emisijama, recenzijama i prikazima. Pitanje je koliko je to pojmovno (filozofsko-fenomenološko) osmišljavanje mahom književne riječi pripomoglo njenom pripovijedanju?. Hoće se reći da je aksiološka podloga azijske i zapadne filozofije u ovim pripovijetkama dobrodošla, ali nije presudna i na egzaktan način posve vidljiva. Visoku razinu pismenosti duguje talentu koji umije tematizirati i ona mjesta na kojima posustaju konvencionalne zakonitosti književnog izraza, stoga, gotovo ništa od njene tematsko motivske znatiželje neće pridonositi banalizaciji i bizarnosti života, toliko omiljelih u naše doba.
Prva priča «Ženskog zrcala» pod naslovom «Spisateljica obavijena je slatkom izmaglicom snatrenja spisateljice Olge koja se napokon zamislila nad svojim životom u očekivanju drage joj osobe Milana. Preferira se ljubav kao život, a ne bijeg od stvarnosti – to jest ne život. Tekst je impregniran poetskom prozom koja je istaknuta kurzivom i u kojoj se sudaraju mitske i svakodnevne reference, a osmišljen je kao razgovor, ili samogovor. Posebice će biti interesantan osvrt na Pabla Nerudu i njegovu muzu Matildu Urrutiu koju autorica kao da dovodi u simetriju sa svojim životom. Bit će to mali impresionistički esej u kojemu autorica posve slobodno asocira realno i fiktivno, a svojim će asocijativno-meditativnim zalaženjima u jedan segment Nerudinog pjesničkog djela na svoj način preformirati njegovo priznanje da su mu stihovi iz knjige «100 soneta o ljubavi» načinjeni od drveta, od te «opore i čiste tvari». Nadalje, naići ćemo, kao na neku sentencu, na Millerovu eksplikaciju da se djevojčice već zarana mogu raspoznati kao buduće pokorne i revnosne domaćice i vjerne supruge ili, pak, kao razuzdane ljubavnice već po nevještom načinu hoda, prvim krivonogim koracima i zibanju bedara. A o duhu ni riječi – komentirat će autorica.
U pripovijetci «Preobrazbe» uvodi se eksplicitna citatnost s obzirom na doslovni prijepis jedne kineske basne koja upućuje na zamjenu identiteta. Na sceni su zrcalni san i java. Kao i na primjeru Nerude i ovdje se tuđi tekst pojavljuje kao organski dio priče. Autorica, potom, kroz lik Lidije razmatra jedan san i rješenje zagonetke o umorstvu prijateljice Tamare. Zanima je unutrašnji vid neuhvatljivih, ali oštro urezanih slika. Treba još istaći da je vijeme u ovom uratku važno samo kao subjektivno trajanje. Naslov «Najtočniji sat na svijetu» ponudit će bogatu paletu intertekstualne «memljive raskoši». Autorica bi htjela otputovati, ili je već otputovala u Veneciju, no, iz tog htijenja proizlazi niz flash back misli i reminiscencija. U vezu se dovode, oksimoronski rečeno, bliske udaljenosti: Vronski, Salvador Dali (njegove zaustavljene kazaljke na uri), El Greco, Borges, Marques, sam Budha, Dante, Tolstoj i drugi. U izvrnutoj zrcalnoj projekciji, odnosno stvarnosti, Ana Karenjina je zanijeta čitanjem Danteova pakla na izvornome jeziku, pa čak istražuje sklad rime …i priprema se o tome napisati učeni referat. I ne samo to, autorica s Karenjinom stupa u dijalog te će zajedno napisati razglednicu za Nerudinu Matildu Urrutiu. Bez obzira na brzo geografsko premošćivanje u pripovijetci (Francuska, Kijev, Andaluzija, Kina ), priča u svome egzotizmu nesmetano teče kao mrmor s nekim nevidljivim sugovornikom.
«Muško zrcalo» započinje s ponajboljom pripovijetkom «Prorok s Crnog mora» u kojoj se zaista umješno koristi povijesna potka – jedan odlomak iz života klasika perzijske književnosti Omara Hajjama, čije je pjesničko nasljeđe, iako nastaje u jedanaestom stoljeću, izazvalo više polemika nego sveukupno djelo bilo kojeg drugog perzijskog pjesnika. Poznato je da mu je zbog razuzdana i slobodoumna ponašanja neprestance prijetila opasnost od fanatičnih teologa. I upravo će to zanimati autoricu koja će nas smirenom naracijom povesti na hadžiluk zajedno s Hajjamom. Ne možemo se oteti dojmu da je Ksenija Premur na ovoj priči primijenila i neka njoj dobro poznata iskustva zena. Naime, u Hajjamovom snu javlja se Allah koji ga pita hoće li mu se veliki pjesnik i učenjak prikloniti, ili će dalje uživati u vinu i ženama, i u svemu onome što potiče žudnja. Biografizam je odlično korišten u ovoj priči, no autorici je do faktografije stalo sve do onog trenutka kada se imaginacija obuzdano rasplamsa. Hajjam ubrzo pronalazi odgovor na sva pitanja koja ga muče. U tome mu pomaže prorok s «Crnoga mora»: «…Neka ti sumnje ne obuzimaju srce i živi kako te volja. Ako se života ne užiješ kao mirisnog crnog vina, i raskošnih oblika žene i život će ti biti pakao za života, a ne samo nakon smrti…». Pripovijetka, dakle, problematizira nešto što je po mnogo čemu blisko i našemu dobu.
Zadnje dvije pripovijetke odvijaju se iza željezne zavjese u Europi. Prva «Dvoboj u moskovskoj Državnoj biblioteci» polazi od vica, naime, od vica o Katarini Velikoj koji se pretvorio u poziv na dvoboj «kakav se ne pamti od Puškinovog doba». Dvoboj je to pobijanja loših viceva, koji bi trebao završiti znanstvenim i povijesnim činjenicama te dokazima da je ruska povijest nenadmašna riznica slavnih i uvijek dobivenih bitaka i da nije nimalo umjesno o tome pričati viceve. Na kraju, jedan intelektualni dvoboj završit će fizičkim sukobom. Poruku koju nam autorica pritom odašilje zaista nije potrebno komentirati. Ona je gotovo paradigma ponašanja u današnjem kulturnom i subkulturnom svijetu. U pripovijetci «Staljin je mrtav živio Staljin» ostvaruje se direktna komunikacija s čitateljem, a i sam naslov nutka nas na nešto što nalikuje pozivu na polemiku. Autorica je postigla punu izravnost i transparentnost, naprosto nam hoće nešto po svaku cijenu reći. Ženski princip meke svile i ornamentike napokon je zamijenila usmjerena semantika: priča o političkim azilantima iz Gruzije samo je izlika da se progovori o tome kako se sporo mijenja ovaj svijet.
Napokon, i u jednom i u drugom zrcalu autorica pokazuje pripovijedalačko zanatstvo, a na mjestima gdje je to potrebno i dobru osjećajnu iscizeliranost. Pomodnosti (žargonska fraza, prenaglašena seksualnost, posvemašnja indiskrecija, narcisoidnost i tako dalje) spretno zaobilazi za račun iskonskih vrijednosti već provjerenog. Iako vješto koristi neka postmodernistička iskustva, primjerice intertekstualnost, draža su joj neka modernistička iskustva koja upućuju na najbolja iskustva hrvatske pripovjedačke tradicije. I to je već dovoljno da je čitamo i kao spisateljicu zavolimo.
Sead Begović