I. DINAMIČKA STRUKTURA SVIJESTI U BERGSONOVOJ FILOZOFIJI
Filozofsko je mišljenje europskoga kulturnoga kruga na prijelazu stoljeća na prekretnici. Njegovo je temeljno obi-lježje sraz oprečnih principa zasnivanja filozofije kako ona zahvača potrebe za novim i obuhvatnijim viđenjem svijeta, a u kojem oblik svijesti i stanoviti duh vremena oblikuju i Bergsonovo postuliranje “životnog poleta” kao agensa stvaralačke evolucije što zahvača (ili ima namjeru zahvatiti) cjelinu iz uvida u prirodu stvari. U mnogo kojem pogledu Bergsonovo filozofsko mišljenje stoji na razmeđima aktualnih misaonih tokova i vrenja u zbivanjima epohe na raskrižjima stoljeća. Riječ je i o nadilaženju (ili nastojanju za nadilaženjem) opreka temeljnih smjernica idealizma i materijalizma kao duhovnih orijentira u sagledavanju cjeline svijeta i kao zbiljske, nosive osnove sveg zbiljskog “za čovjeka”. Riječ je i o ustanovljavanju metodičkih polazišta za razrješenje spoznajnoteorijskih pitanja. Ta pitanja na suštinski način imaju namjeru razriješiti temeljne uvide u prirodu bića i pokretačke osnove njegova postojanja u svijetu. Riječ je o aktualnoj kritici prirodoznanstvenih i metafizičkih polazišta i metoda što se vezuju uz postav pitanja o dubinskim odrednicama psihološkog i, uz to povezanom, pitanju o samoj prirodi bića. Riječ je i o nadilaženju (ili ponovnom navračanju) kartezijanskoga dualizma duha i tvari, kao i kantovskomu problemu slobode i onoga izvorišta u prirodi bića što samu slobodu iz sebe samoga iznjedruje u, heideggerovski receno, autentičnome “načinu” postojanja. Riječ je i o, naposljetku, zamisli o stvaralačkoj evoluciji kao teoriji koja bi imala sve opreke i proturječja u zasnivanju samoga filozofskoga mišljenja nadići i objediniti. Objedinjavanje se u Bergsonovoj filozofiji zbiva u sintetičkome momentu “životnoga poleta” kao agensa neprekidne obnovljivosti neprekinutoga procesa stvaranja i neobustavljenoga stvaralačkog akta kao bitnoga sadržaja sveobuhvatne stvaralačke evolucije. Bergsonova bi se filozofska misao, dakle, dala sagledati i pregledno prikazati, iznjedrujući one nezaobilazne i suštinske momente koji je čine autentičnom i uistinu filozofski nadahnutom, posredstvom upravo tih momenata: nadilaženje opreke idealizma i materijalizma; pitanja ustanovljenja metodičkih uporišta za sazdanje mišljenja ili pitanja filozofske metode; razrada dubinsko-strukturnih odrednica prirode bića u povezanosti psihologije i metafizike-za-biće; odnosa sebstva i tijela ili duha i tvari; i, naposljetku, sveobuhvatno sazdanje teorije stvaralačke evolucije. Svi se ti momenti međusobno vezuju. Zato je njihovo analitičko razdvajanje tek pogodan način da se, analitičkim procedeom razradbe zasebnih pitanja, uokviri jedna jedinstvena slika Bergsonova mišljenja na prekretnicama epohe, raskrižjima filozofskoga mišljenja, srazovima njegova oprečna zasnivanja i proturječjima što su već upisana na naličjima samih postavljanja filozofskih pitanja kao takvih.
Zahtjev koji Bergson ispostavlja filozofskom mišljenju jest temeljni zahtjev za objedinjenjem u cjelinu same misli i mišljenja. Takvo objedinjavanje će proizaci iz izvorišnoga, korjenitoga i istinskoga uvida u prirodu bića, postojanja i agensa njegova stvaralaštva što se uvijek iznova obnavlja. Iznicanje takve cjeline ili njezino nedostatno zahvačanje u onome što Bergson naziva “nesavladivim poteškočama koje stvaraju izvjesni filozofski problemi” dopada u oblast one “nerješivosti” što se ispostavlja u samome korijenu metodičkoga polazišta, a koje je obilježeno zamjenjivanjem temeljnih kategorija samih u tkivu filozofskoga mišljenja. Ono se, u tome smislu, dade predstaviti tek kao puki niz “grubih slika”, lišenih svake sušastvenosti. Njima bi se tek imala sazdati njihova istinska izvorišnost i autentična prispodobivost zbiljskome. Njihovo je “lice”, takvih kakvi jesu, “kontradikcija u samoj biti postavljenog pitanja”, a naličje u “kontradikciji…u odgovorima”.
Takvo je postavljanje temeljnoga filozofskog pitanja o prirodi samih stvari kojima se, prema utemeljujučem Bergsonovom zahtjevu za sve filozofsko mišljenje, ima zbiti “povratak”. “Povratak” temeljnim pitanjima filozofije zbiva se u smislu razrješenja kontradikcija koje se uz njih i u njima vezuju u nerazlikovnom pristupu samoj njihovoj biti i suštini što podrazumijeva uspostavljanje novoga metodičkoga polazišta za i u samoj filozofiji, kao i, prije svega, “novog stava svijesti” podjednako u zdravorazumskome kao i u znanstvenome mišljenju. Tim mišljenjem bi se otklonila “nerješivost problema” u srži kontradikcija, a “grubost slika” zamijenila dinamičkom predstavom o, vremenitošću prožetoj i u njoj unjedrenoj, stvaralački usmjerenoj prirodi stvari u stalnoj mijeni kojoj je pravac usredišten u životnom poletu, a ostvarenje i objedinjenje u stvaralačkoj evoluciji.
“Povratak samim stvarima” ili “novi kopernikanski obrat” zbiva se za Bergsona u neposrednom uvidu u datost činjenica svijesti i onom presudnom mjestu na kojem se za njihovo valjano zahvačanje ispostavlja nužnost dinamičke predstave koja bi bila u moči proniknuti u njihovu vremenitu prirodu stalne protočnosti i međusobne prožetosti. Uvodeči tako središnju predstavu o vremenitosti i trajanju kao prirodi samoga postojanja stvari, neopravdano zamjenjivanje unutrašnjeg za izvanjsko, kvaliteta za kvantitet, “…brkanje trajanja i protežnosti, uzastopnosti i istovremenosti…” biva razriješeno u korijenu samog postavljanja filozofskog problema koji se u svom temeljnom i odlučujućem smislu ispostavlja kao problem slobode, “…zajednički metafizici i psihologiji.” Razrješenje kontradikcije koja je sadržana več u samome postavljanju središnjega filozofskoga problema dana je u razrješenju kontradikcije mišljenja samoga kao “mišljenja u prostoru” ili svojoj projekciji u diskontinuitet kao sam karakter prostora i odnosa predmeta u njemu. Ono protočno, a ne protežno, vremenito, a ne prostorno, u kvalitativnom pomaku, a ne kvantitativnim prijelazima od jednoga ka drugome u pogrješnoj je projekciji koja nalaže da “…u prostoru stavljamo jedne do drugih pojave koje uopče ne zauzimaju prostor…” Zahtjev koji otuda proizlazi jest “…da izmedu naših misli utvrdimo iste čiste i jasne distinkcije, isti diskontinuitet kao između materijalnih predmeta.” Valjano postavljanje filozofskoga problema u valjanome je stavu svijesti, u postavu “nove svijesti” koja u svojoj izravnoj datosti i biva spoznajno dana u svojoj valjano zahvačenoj prirodi. Samo tako i središnji problem slobode može, u Bergsonovu “obratu”, biti “zahvačen u korijenu”, krečući od psihologije ka metafizici.
Zahtjev za valjanim postavljanjem filozofskoga problema podrazumijeva i njegovo valjano iskazivanje, artikulaciju u kategorijama i jeziku. Njegova unutarnja struktura i karakter, međutim, traži upravo diskontinuitet, odjelitost i supostavljenost nalik onoj koja se uspostavlja među protežnim stvarima, materijalnim predmetima u prostoru. Sam jezik, dakle, zahtijeva od mišljenja “geometriziranost” i projekciju u prostor. Njegova su obilježja protežnost i diskontinuitet, dok su neposredne činjenice svijesti, na koje se usredotočuje analiza u oblasti subjektivnoga nutarnjega života kao svoga polazišta od psihologije ka metafizici, upravo nediskontinuitetne pojave, stanja svijesti/psihe. Naputak o karakteru i strukturi jezika značajan je u mnogokojem pogledu, ali je za Bergsona svakako presudno da ukazivanjem na ograničenja u jeziku, u njegovoj strukturi i uzrocima i uvjetima njegova samoga strukturiranja kao “izričaja u diskontinuitetu” sa svojim izričitim zahtjevom na mišljenje koje i samo ima biti “u diskontinuitetu” ukaže na neopravdanost zamjenjivanja toga što pripada, tako ospoljenom, izvanjskom onime što se u ograničenjima jezika samo tako i može izraziti. Prava priroda unutarnjeg u trajnom, vremenitom kontinuitetu ostaje prikrivena i nezahvačena. Nezahvačenost dubinskih previranja u vremenitim tokovima nutarnjega, subjektivnoga života biva tako nadomještena neprikladnim simbolima koji ne iskazuju, več tek reprezentiraju ono što se ispostavlja na površini svijesti kao ideja, a ne kakvosno nesvodivi doživljaj u kojemu se nadaje punina bića. “Diskontinuitetni jezik” i “geometrizirano mišljenje” razlog su postojanja filozofskih pseudoproblema jer valjano nalaženje i, pogodna samoj stvari, postavljanje problema ujedno znači i njihovo rješavanje, posebice kada je riječ o metafizici i “nerješivosti metafizičkih pitanja”.
Temeljni je zahtjev “povratka samim stvarima”, kako ga Bergson ispostavlja filozofskomu mišljenju, da se usredišti i razudi u raznim pravcima s obzirom na samo postavljanje, valjano, filozofskoga problema u njegovu središnjem interesu, u onoj srčiki smisla na čije razotkrivanje smjera prije svega. Kretanje Bergsonova raspravljanja o temeljnome problemu slobode od psihologije ka metafizici upučuje da se zahtjev “povratka” odnosi na prirodu unutarnjih subjektivnih stanja. U tom se smislu razrješavanje osnovne kontradikcije u postavljanju pitanja o subjektu odnosi na neopravdano zamjenjivanje protežnosti za trajanje, mjerljivosti i geometriziranosti”…čak i kada je pronosimo u oblast subjektivnih činjenica i neprotežnih predmeta.” U postavu pitanja o prirodi subjektivnih stanja, nutarnjega duševnog/psihičkog života utkana je, u podjednakoj mjeri i s podjednakom opravdanošću, kritika psihofizike sa svojim fizikalističkim i mehanicističkim tumačenjem pojava duševnog života za koje se temeljno pretpostavlja da su protežne kao i materijalni predmeti. Postavljanje središnjega pojma vremenitosti i dinamike u introspektivnu analizu psihičkih stanja, te, nadalje, intuitivni uvid u prirodu subjekta ili, drugim riječima, intuitivno samorazaznavanje ili samopostav ili evidencija subjekta u svojoj navlastitosti. Od introspekcije u oblasti psihičkog-za-subjekt do intuicije u oblasti (samo)svijesti-za-subjekt kreče se Bergsonovo valjano postavljanje filozofskoga problema namjesto svih dotadašnjih “pseudoproblema”, onoga koji je “…zajednički metafizici i psihologiji…”, problema slobode.
“Povratak samim stvarima” smjera tako na usredištenost u razrješenju problema slobode. Njegovo je polazište u onome što bi se moglo nazvati “obratu ka subjektu” u svemu onome što subjektivnosti “pripada” u uvidu u njegovu dinamičku strukturu koja se vezuje uz ideju trajanja, a svoju organizaciju postiže u činu slobodne volje. Pritom duševnim/psihičkim stanjima introspektivno datog subjekta “pripada” konglomeratna, međusobno prožeta protočnost stanja psihe/svijesti koja se ne mogu, u tako datom samouvidu, promatrati “…nezavisno jedna od drugih, več u njihovoj konkretnoj mnogostrukosti, ukoliko se razvijaju u čistom trajanju”; intuitivno dat, aktivni upliv duha kao obuhvačanje stanja svijesti “…jedinstvenom apercepcijom… duh koji vrši tu sintezu… to jest vid pod kojim se našoj svijesti pokazuje sinteza elementarnih dijelova…”, “…djelatnost duha koji u formi protežne homogenosti uočava ono što mu je dato kao kvalitativna heterogenost…”; i, naposljetku, “površinsko” i “dubinsko ja” od kojih jedno “…dodiruje spoljnji svijet svojom površinom…”, dok dubinsko samorazaznavanje “…u samom krilu suštinskog ja… iz čitave duše…” samim sobom donosi slobodu tako što iz njega “…dolazi slobodna odluka; a čin če biti toliko slobodniji što dinamicki niz za koji se on vezuje bude više težio da se poistovjeti sa suštinskim ja.”
Subjekt se, dakle, u Bergsonovu “povratku samim stvarima” kao “obratu ka zbiljskom subjektu” u njegovoj dina- mičkoj prirodi vremenitih stanja stvari, ispostavlja ponajprije kao introspektivno razaznat psihički/duševni tok mnogostruko povezanih i medusobno prožetih stanja svijesti. U njima je odjelitost zasebnih psihićkih činjenica privid, nametnut “geometrizacijom mišljenja” i “diskontinuitetnim karakterom jezika”, dok je ono što se naziva “zbiljom i životnošću” duševnog života u stalnoj mijeni prirode njegovih stanja. Intuitivno dan subjekt razaznat je, idejom trajanja kao svojom nutarnjom biti, u dimenziji svog suštinskog bića kao slobodnog i stvaralačkog, u razaznavanju “ja” koje nije samo površinska projekcija u izvanjsko, vec “dubinsko” slobodno činjenje “…čitave naše ličnosti”.
U Bergsonovu se mišljenju zahtjev za “povratkom samim stvarima” ispostavlja kao račvište promišljanja i potrebe da se, kritikom preuveličanog pola prirodoznanstvenog i empirijskog u oblasti nutarnjeg duševnog života, te, podjednako tako, zapostavljanja posebnog unutar fizikalističkih evolucionizama, na razmedi ovih orijentacija ispostavi obuhvatno viđenje prirode i razvoja bića u cjelini, za njega samoga “iznutra” iz razumijevanja nutarnje dinamike duševnih pojava, te “izvana”, u cjelini stvaralačke evolucije. Bergson
se tako nalazi na razmeđi shvačanja “…opče zakonitosti svega zbiljskoga…” koja se očituje u “…traženju najjednostavnijih elemenata i oblika zbivanja, uvida u stalnu nužnost koja leži u osnovama svake promjene…” i osnovne misli da je “…sve to što je tako spoznato, samo pojavni oblik i sredstvo jednoga nutarnjeg svijeta, koji se razvija svrsishodno, i da istinito poimanje pojedinačnoga ima odrediti značenje, koje mu pripada u svrsishodnome životnom sklopu.”
U takvu je Bergsonovu misaonom traganju izravno dan i zahtjev za takvom metodom koja bi u sebi na bitan način sadržavala “…udubljenje u nutarnju bit, taj neposredni dodir sa samom stvari bez posredstva gotovih shema…” One se podjednako zatiću u spoznajnom aktu “iz uma” i “iz čula” i na podjednak način suodređuju postanak “grubih slika”, spor oko kojih bi se, kako Bergson upučuje, “…katkada okončao ako se na njih ne bismo obazirali.” Neposredno promatranje dinamičke biti pojava zahtijeva, dakle, novu metodu, nov pristup onome što je zahvačeno u njihovoj, za Bergsona, “zbiljskoj prirodi”.
Nova metoda podrazumijeva taj novi “stav svijesti”, “obrat” k “novoj svijesti” kao osnovu spoznajnoga akta u kojem se neče hipertrofirati njegovi konstitutivni elementi, te tako dovoditi do “izobličene” ili “grube” slike stvarnosti. Izmedu idealizma i realizma, uvjerenja spoznajnoga subjekta da “predmet koji on ima pred sobom…postoji samo u njegovoj svijesti i za njegovu svijest…” i onoga da “objekat postoji nezavisno od svesti u kojoj se ovaj ogleda…”, te su njegove zapažene osobine “…u samom objektu: to ne bi bilo stanje naše svijesti…vec konstitutivni elementi jedne egzistencije nezavisne od naše” valja, za Bergsona, uspostaviti “stvarno” metodičko polazište. S takvoga metodičkoga polazišta moči će se sazdati “zbiljska slika svijeta” i “stvarni zaokret ka povratku samim stvarima” tako da se najprije ispuni zahtjev za ograničenjem “…domašaja naših čula i našeg razuma”, postavljajući ih na njihovo pravo mjesto i pridajući im odgovarajuci značaj. Dinamičkom viđenju svijeta upravljena je u Bergsonovoj filozofiji spoznajna moč intuicije, izravnoga zahvačanja biti stvari u kojem nikakvog, izlišnog i hipertrofirajučeg posredovanja ne bi bilo i koja bi uvijek bila u stanju “…da se priljubljuje naravi dotičnih pojava”, tako da može “…na svakom području iznova počimati, na svakom polju stvarati nove pojmove, nova mjerila, koja će biti adekvatna posebnoj naravi toga područja pojava… jer največe se nasilje počinja upravo na pojavama neposredne svijesti i to time što se metodičke šablone i radne metode realnih znanosti jednostavno prenose na duševni svijet.”
Filozofski je stav cjelovito viđenje svijeta u njegovoj biti, “bljesak evidencije” koji zahvača temeljna određenja onoga što je opčenito važeće, a ne relativno, “dubinsko”, a ne “površinsko”, bitno, a ne akcidentalno. U tome je i osnova Bergsonova zahtjeva za utvrđivanjem valjanog polazišta filozofskog zahvačanja, “prodiranja” u samu bit predmeta istraživanja. Intuicija kao nova metoda u kojoj svijest biva “pročiščena” prevlasti uma ili čula prožima se stanjem neposrednoga doživljavanja što prethodi svakomu logičkom rasuđivanju, te je u stanju obuhvatiti “…bit samoga subjekta, bit ličnosti i bit svega postoječeg.” U tome smislu metoda, premda na stanovit način “izlučena” iz potpunoga mišljenja, sazdaje sliku svijeta i bića u njemu. Intuicija je u Bergsonovu mišljenju ono metodičko polazište i ona doživljajno misaona moč subjekta, “…akt neposrednog samodoživljaja, …neposredna samodatost svijesti…” kojom se stvaralačka bit i dinamička struktura svijeta u potpunosti razotkrivaju kao srčika zbiljnosti čije je razotkriće i nutarnji motiv Bergsonova zahtjeva za u matematički zornim predstavama čija je logička vrijednost utemeljena u samim močima uma bez posredovanja ili uz tek prigodno oslanjanje na iskustveno spoznavanje. Dakako, u kartezijanskome dualizmu Descartesa takav je racionalizam pronašao svoje najautentičnije oblikovanje, premda “Cogito, ergo sum” u nekom smislu može biti zamijenjeno i svakim drugim “životnim izrazom”, pa tako i osječanjem, osjetom, doživljajem. Jer, “iz toga što ljudski duh okrenut samom sebi ne prima sebe nikako drukčije nego kao stvar što misli, ne slijedi da se njegova narav ili esencija sastoji samo od toga što je stvar što misli takva, da riječ samo isključuje sve ostalo za što bi se možda moglo reči da pripada naravi duše.” Prije svega je, medutim, metodom redukcije svjesnih sadržaja “dobiven” Cogito ona, prvenstveno racionalna jezgra, koja će tek, samom sobom, omogučiti i “dopustiti” svaku drugu supstituciju. Tek jednom postignuta racionalna jezgra, bez svakog upletanja empirijskog u izričitom dualizmu duha i tvari, može omogučiti svaki drugi postav svjesnosti. Redukcijom distignut, tako što nam “…pripravlja… najlakši put da odvojimo osjetila od samog duha…” ratio voljno omogučava svjesni tok i njegovo racionalno usmjeravanje, u čemu i jest srž takvoga “čistog” racionalizma, dok dokaz postojanja Božje egzistencije tek iznova potvrduje moć uma da se do nje izdigne, a nikako ne prevladava dualizam duha i tvari. Um i nužne i opčenitovažeće pojmovne odredbe koje on oblikuje u toku redukcije iskustvenih sadržaja, pojmovne analize i logičke dedukcije odnose i vrijede kako za samo biće za kojeg su moći uma odrednica “stvarnog i ujedno poželjnog” postojanja, tako i za područje realnog bitka. Sazdanje “slike svijeta” tako dopada u oblast na umu izvedene logičke, gnoseologične i onotlogične nužnosti za punovrijednost i sveobuhvatno važeču istinitost i valjanost umske i, izvedeno, razumske spoznaje koja je na suštinski način intelektualna i deduktivna. Ratio je, dakle, odrednica i bića i svijeta koja je ne samo realno postoječa već i vrijednosno poželjna u svim oblastima življenja (bića) i zbivanja (svijeta).
Empirizam, s druge strane, sa svog spoznajnoteorijski i metodološki suprotnog, pa i oprečnoga u mišljenju “čiste” razlike metode, stanovišta, polazi od osjetilne analize zbiljske stvarnosti iskustva i njezine zbiljske vrijednosti za akt spoznavanja tako što pretpostavlja čulnu datost iskustvenih podataka bez i izvan svake mogučnosti i potrebe “mentalnih” (i doslovce) konstrukcija izvan neposredno date upučenosti osjetilnoga bića na predmetnutu stvarnost, kao i bez svake preodređene mogućnosti stjecanja spoznaja prema svojim nutarnjim moćima, što je u Lockea izraženo terminom “tabula rasa”, nastojeći na “izvršavanju pregleda našeg vlastitog uma, da se ispitaju njegove vlastite snage i da se vidi za što su one sve sposobne” pri čemu nam ideje nisu urođene, već su date kao “sklonosti, raspoloženje, navika, prirodne potencije”, a u Humea čistom i umom neposredovanom asocijacijom ideja u kojima je moć predviđanja događaja povjerena logičkoasocijativnomu vezivanju ideja bez svake interpolacije predosjetilnog i vanosjetilnog. Istina je tako isključivo empirijska, a logička vrijednost njezina konstituiranja induktivna i činjenična, faktična, zasnovana u provjerljivosti pokusom, posebice u Bacona, i primjenjivosti u neposrednoj praksi kao načina ovladavanja prirodom, njezina pokoravanja čovjeku i, na taj način, vladanja cijelim svijetom kroz stanovit oblik “experimendum mundi”. Čisto iskustvo koje se nadaje u čistome osjetilnom opažanju bez svake misaone obradbe svakako je ideal “čistog”, do krajnjih konzekvenci dovedenoga empirizma.
Kakav je, dakle, Bergsonov odnos prema mogučnosti tih dviju, u krajnjim oprečnostima dantim metodama spoznavanja na njihovoj već spomenutoj razmeđi, u njihovu procjepu povijesnoga trenutka u kojem prevladava prirodoznanstvenost i empirijski znanstveno zasnivanje kako filozofije same tako i iz nje proizašlih zasebnih znanstvenih disciplina, posebice psihologije? Na mjestu na kojem se zahtijeva odgovor na to pitanje iskrsava upravo potreba da se iz jezgri samih spoznajnoteorijskih metoda iznjedre posljedice njihove predominantnosti, ne samo u pogledu procjenjivanja izvorišta spoznaje u samoj filozofskoj metodi i stvarnim obzorjima spoznajne teorije, pa otuda i konstitutivnim odrednicama mogučnosti znanosti, već i u onome što se ranije nazvalo “slikom svijeta” koja jest u viđenju što bitak i biće “realno”, zbiljski jesu, ali bitno jest i u onome što se istome “propisuje”, polazeći sa stanovišta samih metodickih uporišta, kao vrijednosno za njegovo življenje i zbivanje. Na koji način, dakle, Bergson vidi smisao filozofske metode kada se njezino obzorje sagleda u tome smislu, kao izvorišni stav nasuprot problema življenja i postojanja, njihove prirode i smisla?
U Bergsonovu viđenju toga temeljnoga problema filozofije, ali i njegova doživljaja života bića i svijeta, sama se, “čisto” spoznajnoteorijska osnova metode filozofiranja prelama u novome mišljenodoživljenom, prastavnome izvorišnom obuhvačanju biti sazdanja “slike svijeta”. Premda samo relativno i uz stanovit oprez prihvatljiva teza o psihogenetici filozofije upučuje, ipak, na takvo razumijevanje filozofije koja nije (više) samo misaona djelatnost u smislu proizvodenja “…sume raznih filozofema, gotovih, formiranih, srodnih ili nesrodnih, međusobno zavadenih ili pomirenih…”, već na bitan i odlučujuć način “…shvaćanje same životne srčike i bila moderne filozofije” u kojoj, između ostalih njezinih odrednica, opreka racionalizma i empirizma (više) nije samo opreka “čisto” filozofskih spoznajnoteorijskih metoda, već, i sama prividna, opreka u temeljnom misaonodoživljajnom odnošenju nasuprot bitnih problema filozofije kao problema srčike smisla nasuprot koje “…ni jedna od tih posebnih oznaka ne označuje potpuno i svestrano toga u stvari jedinstvenoga filozofskog tipa, koji u faktičnom ćinu, u doživljavanju spoznaje sve te karaktere u sebi ujedinjuje”. Smisao filozofiranja, drugim riječima, nije samo u “konstrukciji smisla” (racionalizam) niti u “korisnosti smisla” (empirizam), već u nečem što ih, ne samo jednostavno objedinjuje, već i razumijeva u cijeloj njihovoj uplivnosti po jedinstveno razumijevanje svijeta i smisla bića u njemu. Pritom je razlika “mislilačkih tipova” kao “pretežno intuitivnih i pretežno diskurzivnih” također samo djelomična, te se prethodni stav na nju ne može svesti. Kako je, dakle, u Bergsona viđen smisao u filozofskoj metodi?
Prije svega, racionalizam i odnos spram svijeta što se korijeni u racionalističkoj metodi. Ako se ustvrdi da je Bergson protivnik racionalizma, ta odrednica podrazumijeva dvostruk smisao u pogledu Bergsonova stava nasuprot djelatnosti uma, bila ona “čista”, redukcijom pročišćena “obrta u svijesti” ili u nekoj vrsti odnosa nasuprot iskustvenoga izvorišta spoznaje, ustupajući joj stanovite koncesije, kao što taj odnos na dva plana pogađa temeljno, vitalističko u pogledu realnoga zbivanja biti svijeta i njemu odgovarajuče intuicionističko u oblasti spoznajnih moći duha, izvorište i odredište njegova filozofiranja, tako što je prvi plan formalan s obzirom na kritiku “strategije metode”, dok je drugi supstancijalan u pogledu sazdanja slike svijeta. Prvi unutarnji razlog radikalne kritike racionalizma onaj je koji se temelji u uviđanju da je usmjerenost te metode ka isključivoj “dominaciji” uma u spoznajnoj oblasti onaj uzrok nepotpunosti i nedostatnosti racionalnoga spoznajnog akta kojim se u njemu “kristaliziraju”, zahvačaju samo opće i formalne odlike predmeta misaone spoznajne djelatnosti kojim i ona sama postaje samo shematizirana i okoštalo pojmovna radnja duha. Mentalne konstrukcije racionalnog uma, koje su matematičkog i geometrijskog reda i čija je dokazivost ujedno takve prirode, mogu dati samo apstraktne “jednadžbe stvarnosti” čija je puna vrijednost dostignuta kada se vezuju uz mehanicističku sliku svijeta. Ne samo da, dakle, um u “čistom” spoznajnom aktu djeluje shematički, već se i slika svijeta koja proizlazi iz prirode te metode svodi na utvrđivanje najopčenitijih apstraktnih zakonitosti kojima se stvara i uvijek, matematičkom sigurnošću, iznova potvrđuje mehanicističko poimanje biti stvarnosti. Stvarnost je, pak, u Bergsonovoj filozofiji nešto potpuno oprećno svakom okoštalom mehanicizmu koji je uopće nije u stanju zahvatiti, a kamoli u potpunosti objasniti, na što u prvome redu cilja. Formalna se kritika racionalizma, kao spoznajnoteorijske metode tako upotpunjuje sadržajnom iz srčike Bergsonova misaonodoživljajnoga stava prema zbiljskoj prirodi svijeta koja je život, trajno i neprekidno stvaranje, nesvodivo na pojmovne sheme i racionalne apstrakcije kojima se njegova bit nimalo ne dohvaća, već, svojim okoštavanjem i obustavljanjem unutar mentalnih konstrukcija, gotovo sprečava da spoznaja dopre do živuće biti svijeta. U čemu je, dakle, supstancijalni razlog Bergsonove kritike racionalizma, ne više samo kao “čiste” filozofske metode, već i u smislu iz nje proizlazećih, konstitutivnih odrednica slike svijeta, što je drugi i ujedno temeljni plan Bergsonova “novog mišljenja”.