ULOMCI IZ ZBIRKE PRIPOVIJETKI “ARABESKA” Naklada Lara, Zagreb 2002.

DJEČAK I SAN
Jednog svijetlog jutra pred Duždevom palačom stajaše Dječak. Došao je ondje već prije svitaja dana i sad stajaše sasvim sam na mramornim uglačanim plohama, glatkim i skliskim od jučerašnje kiše, na prostranom trgu pred raskošnim ulazom u Duždevu palaču. Stražari, pozaspali pred sjajnim dverima i tek se pomalo meškoljeći iz sna, trljajući oči i protežući ukočene noge, ovdje-ondje lijeno zijevajući i rukom sneno gladeći oštrice svog sjajnog oružja, tek sad spaziše Dječaka što je, onako sam i začuđen, pomalo zdvojan, premještao težinu od jutarnje svježine promrzlih nogu i nećkajući se, osmjehivao u pravcu netom razbuđenih stražara. Kao da je oklijevao, skupljao je hrabrost i snagu za susret sa samim Duždem što ga je tako željno iščekivao i gajio velike nade da će Dužd razumjeti njegovu molbu što mu se oko srca stisnula nalik vijugavoj zmiji dječačke strepnje. U džepovima kratkog kaputa stiskao je promrzle ruke, držao palčeve stisnute u šaci, kolebao se, nećkao, strepio, pa ipak iskreno i svim srcem nadao u povoljni ishod svoje žarke molbe. Pogledao je na stražare, pričinjali su mu se nalik velikim prijetećim grdosijama, nalik nimalo bezazlenim divovima pred kojima valja skupiti mnogo hrabrosti i odvažnosti da im se obrati, valja prikupiti svu dječačku smjelost da ih se nagovori proći do svijetloga Dužda. Stražari su, pak, tek sada pravo spazili Dječaka i stali ga netremice promatrati. Onako malen, nije im se činio ozbiljnom prijetnjom, ta što bi njima, velikim divovima Zakona i Pravde i Nedodirljivog Stražarenja mogao jedan mali, kržljavi dječak promrzlih ruku i stisnutih u džepovima palčeva! Ne bi trebalo niti vaditi svijetlo oružje, dovoljno bi bilo samo malo gromkije podviknuti i dječaka više ne bi bilo.
Pa ipak, Dječak je stajao ondje, riješen da zamoli Dužda neka ga primi na jedan kratak tren u svoje svijetle odaje i neka sasluša njegovu žarku želju što mu se u srcu iz leda iznova pretvarala u plamen, titravi oganj, svjetlucavu vatru. I kao da su stražari nekim čudnim titrajem vidjeli u Dječakovim očima taj plamen, kao da se odjednom nisu usudili da ga ne propuste, kao da im nije bilo važno da ga opomenu neka ne stoji nasred Markovog trga i neka ne privlači pažnju prolaznika jer Dužda nitko ne smije smetati, nitko ne smije izazivati njegov bijes pravedni, nitko ga probuditi u nevrijeme. Dječak je bio samo maleni krhki dječak promrzlih ruku, pa ipak je snaga njegova plama, što se nazirala u različak plavim očima i nekako treperila na crvenim od studeni obrazima ulijevala stanovito poštovanje što se u odraslih pokatkad može zapaziti prema bespomoćnoj i krhkoj djeci. Poneka djeca naglo izrastaju u divove dječjeg svijeta i to svakako mora izazvati barem pažnju, ako ne i pravo uvažavanje. I tako stražari nevoljko upitaju Dječaka kamo je namjerio i s kakvom molbom, a kad ovaj odgovori da svakako mora vidjeti Dužda i da je u njega žarka želja da mu se vrati što mu je ukradeno, stražari slegnuše ramenima, odvratiše se ravnodušno od Dječaka i propustiše ga u palaču.
Ondje se Dječak iznenada zatekao u pravom labirintu toliko raskošnih odaja, prostranih i otmjenih dvorana na kojima bi se moglo unedogled sklizati, koturati, pocupkivati i trčati po cijeli dan da ga umalo svlada želja da sve to i učini, da se zaleti na uglačani parket dvorane i odande odskliže sve do zavijutka koji vodi u tajne prolaze, da se potom ondje otkliže uglačanim podom sve do kakve tajne izbe, ondje se skutri i šćućuri i stane neopazice promatrati sve što će se u dvorani događati. Mogao bi ondje, skriven i neopažen, proboraviti cijeli dan i kako bi samo zgodno bilo sve čuti i vidjeti, a sam biti neopažen! Zasigurno bi odande mogao pratiti cijelu sjajnu Duždevu svitu, sve uglednike i važne osobe duždevskog vladarskog života. Promatrao bi njihovo sjajno ruho, čuo bi njihove zvonke glasove, tajne razgovore, šaputanja i osmjehivanja svijetlome Duždu i sve bi to bilo tako zabavno da on, Dječak, ne bi ni primijetio kako vrijeme glatko prolazi nalik osipanju šećernih prelijeva sa kremastih slatkih kolačića, remek-djela kuhara crvenih obraza i nasmijanog od uha do uha. Zatim bi se pritajio u kakvom drugom kutku, pronašao bi tajni prolaz do same Duždevske kuhinje i ondje bi izjeo sve što bi mu nejaka ruka mogla dohvatiti. Tako je maštao Dječak, zatekavši se u prolazima Duždevskih odaja.
Ali, za maštanja nije bilo mnogo vremena. Trebalo se pripremiti kako da pristupi i obrati se Duždu, kako da pronađe prave riječi koje će Dužda smilovati da ga sasluša i usliši njegovu molbu. Stao je pretraživati u pamćenju sve uzvišene riječi što ih je čuo da se njima odrasli obraćaju Duždu, nešto kao “milostivi i svijetli Dužde” ili “pravedni i mudri vladaru” ili, još bolje, “Vaša milostivosti i svijetla dobrostivosti”. Tako se nekako valjalo obratiti Duždu. Nastojao je sročiti jednu cijelu rečenicu. Kada bi je konačno sročio, stao bi je ponavljati i ponavljati i ponavljati sve dok je ne bi zapamtio. Ali, što je više ponavljao smišljenu rečenicu, to bi je brže zaboravljao i od silnoga ponavljanja na kraju se ne bi mogao sjetiti ni početka, a kamoli cijele pomnjivo smišljene rečenice. Sada se zaista zbunio, sasvim se smeo i od silne muke što ga je obuzela stao je nestrpljivo pocupkivati s noge na nogu, širiti i skupljati palčeve u šaci, vrtjeti se u krugu na jednome mjestu, zirkati i tu i tamo a da više ništa nije mogao jasno zapaziti i na nešto usredotočiti pažnju. Sasvim se zbunio. Jadni Dječak, toliko hrabrosti sakupiti, probiti se mimo Stražara, dospjeti pred toliko željena vrata Duždevih odaja, a sada ne može smisliti nijednu pametnu i uznositu rečenicu, ne umije se pokloniti do nogu Dužda i prostrijeti pred njega svoju iskrenu i žarku molbu. Što da radi, kamo da se djene, kako da se Duždu pridvori i iskače srcem što mu misao htjede izraziti? Promisli, zadubi se u svoje srce i ondje nađe svijetli ključ koji bi zasigurno mogao otvoriti svaka vrata. Govor srca prodire u uši svakoga, pa makar on bio i odrasli, Veliki Vladar i jedini udjeljitelj pravde ovako malim i krhkim dječacima kakav je bio naš Dječak, div dječjeg svijeta. Umiri se. Govorit će srcem, a ne riječima, govorit će iz dubine svoga nježnog srca, a ne pameću kojom ništa valjano ne može smisliti, sve bude zbrkano i ništa ne može ni ponoviti ni zapamtiti. Govor srca ne može se zaboraviti, a ne treba ga ni ponavljati. Sada je znao, govorit će srcem!
Tako Dječak prostaja još neko vrijeme pred vratima Duždevih odaja kad se odjednom otvoriše dveri i ondje stajaše sam Dužd. Sve se to dogodilo tako iznenada da se Dječak nije mogao ni valjano snaći, bio je zatečen iznenadnom Duždevom pojavom na vratima njegovih velebnih odaja. Ali, što je u Dječaka izazvalo još veću zabunu, bijaše činjenica da Dužd nije bio u svojem svijetlom ruhu, nakićen i raskošno odjeven tako da izgleda kao da je netom sišao s kakvog portreta, a ne da je živ čovjek od krvi i mesa koji dijeli pravdu. Dužd je još bio snen, na glavi mu kapica za spavanje, odjeven u dugu noćnu košulju izvezenu modrim nitima na podlozi bijeloga tkanja. Dužd je bio rasanjeni oniski čovjek koji se netom probudio iz sna i sad još zijeva i proteže se, rukom otire snene oči i nespretnim pokretima traži ogrtač što ga je negdje ostavio u nemaru. Dječak je bio sasvim iznenađen, posve zatečen iznenadnom i neočekivanom pojavom sanjivog Dužda. I dok je tako stajao, zbunjen i smeten, sve se nećkajući da li da Dužda oslovi kao Dužda, pričinjajući se kao da je propisno odjeven u svoje odličničko ruho ili da se pričini da Dužd jest Dužd, dakle, sanjiv i bunovan čovjek koji je netom ustao iz postelje, obazre se Dužd kao duždevski sanjiv čovjek u svoj svojoj duždevskoj bunovnosti i ugleda Dječaka. Gledajući u njega, zijevne, protare oči, a onda reče dubokim snenim glasom: “A ti, Dječače, što ćeš ovdje, koji te je vjetar ovamo donio?”
Začuvši dubok Duždevi glas i promotrivši još jednom dubinu Duždevog zijevanja, rastojanje donje i gornje vilice koju je zijev opisivao, nestade u Dječaka svake zbunjenosti i u sebi pomisli, “Ja zijevam još šire, opisujem ogromni krug kao lopta, ovaj Dužd nimalo bolje ne zijeva od mene, zašto da ga se, dakle, bojim?” I tako smjelo istupi pred Dužda i hrabro reče: “Došao sam k tebi, dragi Dužde, da te nešto zamolim. Vidim ipak da si još snen, a znam da ni ja ne volim kada mi nešto govore dok sam još pospan. Zato ću radije pričekati da se sasvim razbudiš, a ako hoćeš, mogu ti i pomoći da pronađemo tvoj duždevski ogrtač što si ga negdje zametnuo.”
Tako reče Dječak i kao da je već htio segnuti rukom da potraži Duždev ogrtač, kad Dužd, nimalo zbunjen, kako to odrasli ponekad znaju biti nezbunjeni pred djecom, reče Dječaku: “Ne treba, hvali ti, već ću i ja sam. Dobro si rekao kako ne valja govoriti dok si pospan, od toga ti se samo iznova zijeva, pa onda zijevaš i zijevaš i nikako se ne možeš razbuditi. Pričekaj trenutak, sad ću ja.” I krene se Dužd osvježiti vodom iz bokala što je ondje stajao, protrlja oči s malo hladne vode, obriše ruke ručnikom i sve odloži na svoje mjesto. Kad je sve dovršio, umio se i obrisao ruke, protrljao bradu, oprao zube, pucnuo prstima da su u zglobovima zapucketali poput suhog drva kad ga baciš u grotlo peći, našao ogrtač izvezen modrom nitima na bijelom tkanju, ogrnuo se njime, sjeo je i stao doručkovati. Umočio je kruh u mlijeko, odgrizao zalogaj, pa pozvao Dječaka neka doručkuje s njime. Dječak se opet zbunio, da li da sjedne doručkovati sa samim Duždem ili da radije bude samo Dječak kojem nimalo ne pristoji doručkovati sa Duždem jer je Dužd – Dužd, a Dječak – Dječak. Ali se prisjeti da je Dužd s njime tako lijepo razgovarao da je možda moguće da Dužd nije Dužd, nego Dječak, iako Dječak nikada ne može biti ništa drugo nego Dječak. I tako Dječak sjede doručkovati s Duždem. Nije mnogo pojeo, ipak mu je u grlu stalno zastajao svaki zalogaj, pa mu ni doručak baš nije prijao. Stalno je pomišljao u sebi, “Ako je Dužd Dužd, nikako ne može biti i Dječak jer sam Dječak ja. Ako je Dužd ipak i Dječak, tada s njime mogu razgovarati srcem jer je u svih dječaka srce isto, svi dječaci razumiju govor svoga srca.” A potom je pomišljao, “Ako Dužd ipak nimalo nije Dječak, hoće li bilo što razumjeti od govora dječačkog srca? Ako je Dužd samo Dužd i ništa više, kako da mu se obratim govor dječjeg srca? Ali ipak, budući da zijeva i pospan je i proteže se i umiva, možda je u Dužda barem malo srca Dječaka. Tada će svakako razumjeti govor srca.”
Eto, tako je mislio Dječak sve pomno promatrajući Dužda ne bi li otkrio je li Dužd samo Dužd i ništa više ili je ipak i Dječak u kojem bi se slučaju s njime moglo govoriti srcem. Ali, da ne dužimo. Dužd se najeo svoga duždevskog obroka što ga je s Dječakom pojeo, zavalio se u svoj duždevski naslonjač, protegao svoje duždevske noge, još jednom duždevski zijevnuo i ovako upitao Dječaka: “Dragi Dječače, kada si ovako hrabro stupio u moje odaje, valja da i hrabro zboriš jer bih te inače mogao baciti u najmračniju tamnicu moga duždevskoga svijeta što si me bez razloga uznemirio. Zato valjano zbori da me ne bi uhvatio bijes pravedni što tražiš moje duždevsko vrijeme. Govori, što od mene hoćeš?”
Dječak se strašno uplašio. “Dužd je ipak samo Dužd i ništa više, nije on i Dužd i Dječak nego samo Dužd. Što ću sada, kako da stanem srcem zboriti? Jer, ako je Dužd samo Dužd i nimalo i ništa više, kako bi mogao razumjeti govor Dječakovog srca?” Ali, u Dječaka ne bijaše ni drugih ni drugačijih riječi nego onih iz srca. Pomisli, “ako mi i srce izvade, ipak su iz njega prije potekle riječi pa će biti i lakše i neće tako jako boljeti. Kada se srce riječima rastereti, nimalo više ne boli. Zato ću odvažno i hrabro govoriti srcem, tako će i srcu i riječima biti lakše.”
I stade Dječak hrabro zboriti. “Ukraden mi je san, svijetli Dužde, netko je ukrao moj san.”
“Kako to misliš, drski Dječače, želiš nekoga optužiti za krađu nečega što se uopće ne može ukrasti. Hm, hm, da promislim. Ili možda može? U duždevstvu se danas svašta događa”, tako reče Dužd i stane nešto mrmljati sebi u bradu. Kolutao je očima, onda žmirkao kao da mu Sunce presjajno bliješti u oči, onda je uzdizao i spuštao obrve, mrgodio se, meškoljio u naslonjaču, pa opet glasno rekao: “Hajde, reci, kako ti je netko ukrao san?”
Činilo se kao da je Dužd, dobro razmislivši, ipak dopuštao mogućnost da u njegovu duždevstvu bude i takve krađe. Možda je i njemu nešto ukradeno, nešto vrijedno i dragocjeno, pa je pomislio da se možda i Dječakov san može ukrasti. Ohrabri se naš Dječak i stane Duždu kao sebi ravnom sve potanko objašnjavati: “Evo ovako, svijetli Dužde. Usnio sam neku noć lijep san. Isprva sam usnio veliku šarenu loptu koja je veselo skakutala dvorištem, odbijala se o zidove, poskakivala uzduž zelenog plota, odskakivala o zidove kuće i na kraju se, onako vesela, zaplela u žbunje. Nisam je mogao pronaći i zato sam bio jako tužan.”
Dužd se namršti, povije obrve, usekne nos i zapilji se u Dječaka. “I što sad time hoćeš reći? I ja sam sanjao da sam izgubio svoj duždevski plašt, ali zbog toga nisam bio tužan. Hm, hm, da vidimo, nisam bio tužan ili sam bio tužan? Ah, nije važno, ne mogu se sjetiti. Čini mi se ipak da nisam bio nimalo tužan, da, bit će da je tako, nisam bio tužan. Pa što, izgubiš jedan plašt i nabaviš novi, zašto bih zbog toga trebao biti tužan? A ti, zašto si bio tužan kada se lopta zaplela u žbunje? Nabaviš novu loptu i opet si veseo. Hm, hm, da vidimo, ili da te bacim u najdublju tamnicu što tražiš moje dragocjeno duždevsko vrijeme zbog nestale lopte i to u snu. Hm, hm…” Tako se premišljao Dužd, a Dječak u taj tren smjelo nastavi započetu priču, ne gubeći ni časa jer bi mu srce moglo zamrijeti, a tada ne bi bilo nijedne riječi više. Zato stade brzo govoriti: “U taj su se tren pojavili neki dobri ljudi, odrasli i jako ozbiljni. Govorili su kako se Dječaku svakako mora vratiti njegova velika, šarena lopta da se igra s drugom djecom koja bi također morala imati velike, šarene lopte. Tako su se ljudi dali u potragu za mojom loptom, pronašli je, vratili mi je i tada sam se cijeli dan mogao igrati sa svojim prijateljima.”
Dužd iskolači oči, protrlja ih jednom, pa još jednom, nikako ne mogavši povjerovati u ono što je netom čuo. Zapilji se u Dječaka i ovako ga upita: “Dječače, usnio si zaista lijep san. Svi lijepi snovi su nemogući, zato su i snovi i ništa više. Eto, vidiš, snovi se sanjaju da nam u stvarnosti može biti ljepše. Kako bi ti, dakle, netko mogao ukrasti san? San se ne može ukrasti, a ako ne odgovara javi, to je njegova krivica. Ili pravda? Hm, hm, da vidimo, je li san u krivu ili u pravu? Ako je u pravu, može se ukrasti, ako je u krivu, ne može se ukrasti. Hm. hm, ili je obrnuto? Java je prava, san je kriv. Ako je tako, ti si sam krivac što si usnio tako lijep san i treba te baciti u najstrašniju tamnicu jer si krivac. Ako je java kriva, a san u pravu, treba pravedno kazniti lopova. Hm, hm, ili je možda obrnuto? Hm, hm, lijep san, tko se samo drznuo ukrasti ga? Ah, da, tko se samo drznuo ukrasti ti san? I to tako lijep san! Hm, hm, da, da, netko je ukrao tvoj san. Pa dobro, i što sad predlažeš? Kako da nađemo krivca za tvoj ukradeni san? I što se uopće dalje dogodilo?” Tako je pitao zbunjeni Dužd. Nikako mu nije bilo jasno da li je san prav ili kriv ili je java prava ili kriva ili možda nije ni jedno ni drugo i Dječaka naprosto treba baciti u strašnu tamnicu i gotovo. Nije Dužd bio siguran kako da pravedno presudi u tako neobičnom sporu oko ukradenog sna. Da presudi snu što je bio lijep? Ili da kazni lopova koji je san ukrao? Ili da kazni javu što ne odgovara snu? Ili da san kazni što ne odgovara javi? Ili da naprosto iščupa Dječakovo srce i u slast ga pojede? Kada sanja tako lijepe snove, možda bi od njegovog srca i on usnio kakav lijep san? A što ga bi mu ga drugi ukrali? Kako bi ih kaznio? Ili bi kaznio sebe što je pojeo Dječakovo srce ili što je sanjao lijep san ili što mu ga je netko ukrao ili što na javi nema sna? Što da, dakle učini?
“Treba ustanoviti tko je krivac za ukradeni san, eto, to treba učiniti ili ću ti izjesti srce kada tako mudro njime zboriš”, reče konačno Dužd uz teški uzdah. Što da se radi s Dječakom koji tvrdi da mu je netko ukrao san?
Dječak je promatrao Dužda. Sve mu se nekako činilo da je Dužd i Dječak, samo to ne želi pokazati. Malo se kolebao, stalno je razmišljao i uzdisao, ali sve je to vrlo nalik odraslima, tako se oni uvijek ponašaju, kažeš im nešto očigledno i jasno kao bijeli dan, a oni počnu sumnjati, trljati oči, uzdisati i teško i zamišljeno razmišljati o onome što im se tako jasno reklo. “Ah”, uzdahne u sebi Dječak, “sve ću mu morati objasniti, potanko i po redu jer će inače stalno uzdisati i pitati nova pitanja. Kako je teško razgovarati s odraslima! Sve treba objasniti, a sve je tako jasno kao na dlanu. Što se može, treba Duždu olakšati pravednu odluku.”
I stade Dječak objašnjavati Duždu kako je sa snovima. Sanjaš ih svaku noć, sve jedan ljepši od drugoga, a svaka noć traje isto onoliko koliko i dan. Ako je na danu java, noću je san i nitko ne zna zašto je dan java, a noć san. Ali to niti nije važno. Važno je samo to da i dan i noć podjednako dugo traju. Ako si noću nešto lijepo sanjao, ujutro se probudiš i od sni ni traga, a ti bi tako volio da i na javi sve bude lijepo kao i u snu. Zašto nije tako? Ako danju mislimo razne misli i kujemo razne planove da nam sutra bude bolje, zašto ne bismo snove pretočili u javu? Ili možda na javi sanjamo? Koliko puta tijekom dana pomislimo da bi nešto moglo biti drugačije nego jeste, ali to ipak nije. Koliko samo puta odjednom počnemo maštati iako smo na javi? Zašto misli iz srca ne bi bile podjednako važne kao i misli iz glave? A i misli iz glave su toliko puta samo san na javi! A ponekad se i noću budimo pa smo u taj tren na javi iako sanjamo.
Tako je Dječak objašnjavao i objašnjavao, a Dužd mu povlađivao ili nijekao, kako mu se već činilo da valja. Na javi ponekad i sanjamo, povlađivao je Dužd i noću se ponekad budimo iz sna pa smo opet na javi, mislio je Dužd, ali java ne može biti san i san ne može biti java, u tome se nikako nije mogao složiti sa Dječakom. Jer, jedno je jedno, a drugo je drugo i jedno za drugo ne vrijedi i nema važnosti. Kada sanjamo sanjamo, kada smo budni, budni smo i točka. Možda i sanjamo na javi, ali uvijek znamo da je to samo san, što znači da je java uvijek java. Ili možda nije? Možda je san java, a java san. Ako dan i noć podjednako dugo traju, to bi tako i moglo biti. “Ne, ne, ipak ne”, odluči Dužd, “treba se posvetiti samo pitanju tko je ukrao Dječakov san i to je sve. Tako će se donijeti pravedna presuda i sva će pitanja sama po sebi biti riješena. Reci, dakle, Dječače, tko je ukrao tvoj san?”
Dječak je promatrao Dužda. Za srce mu je čak postalo i svejedno, iz srce je govorio i ono je sada mnogo lakše. Ako mu ga Dužd i izvadi i pojede ga u slast, neće ga jako boljeti. Zato odvažno reče Duždu: “Java! Java je ukrala moj san!”
“Kako to, Dječače? Zar ćemo opet ispočetka ispitivati sva pitanja o snu i javi, a rekao sam ti da ćemo se pobrinuti samo da pronađemo kradljivca tvog sna! Nemoj iskušavati moju strpljivost, Dječače, niti me nemoj zbunjivati svojim pitanjima o snu i javi. Radije lijepo reci kako ti je java mogla ukrasti san i kako da je kaznim, ako si siguran da je java krivac. Ili je to možda san? Hm, hm, teško pitanje, zaista, hm, hm, treba dobro razmisliti, hm, hm”, stao je Dužd mrmljati sebi u bradu. Činilo se ipak da nije srdit. Možda je razmišljao o svojim snovima što mu ih je java ukrala, možda je zbog toga bio i tužan, a možda je pomišljao kako da govori iz srca pa da mu bude lakše. Da je Dječaku srcem rekao kako je tužno što java krade naše snove, sigurno ga srce ne bi tako jako boljelo. Ali, Dužd je zaboravio govor srca, zato mu je bilo teško, zato je toliko razmišljao namjesto da srce kaže što mu je na srcu. Ali, Dužd je zaboravio govor srca i zato mu je bilo tako teško.
Sve je to Dječak dobro znao, zato reče Duždu: “Dobri Dužde, kazni javu tako što ćeš je zamijeniti snom!”
Dužd pogleda Dječaka kao da ga je upravo sad prvi puta u životu vidio. “Gle samo, kakvog li Dječaka i što je on to sada smislio!”, tako je pomišljao Dužd u sebi i kao da je odjednom začuo skroviti šapat riječi svoga srca. Tako mu se učinilo, kao da je njegovo srce stalo samim sobom zboriti. A Dječak pomisli, promatrajući Dužda, “Ipak Dužd nije samo Dužd nego i Dječak, nisam se prevario” i zadovoljno se nasmije. Sada je sa Duždem mogao zboriti mnogo mudrije i razboritije, iz srca. Jer Dječak je sada sigurno znao, Dužd nije bio samo Dužd nego i Dječak. I tako je s Duždem, koji je bio i Dječak, stao zboriti srcem. Sada se moglo mnogo valjanije razgovarati, mnogo razboritije, srcem se govori mudro i ništa ne treba objašnjavati. I tako Dječak objasni Duždu da nam nitko ne bi snove krao kada bismo na javi mogli sanjati iste snove i nitko u snu ne bi mogao krasti javu kada bismo i na javi sanjali. Jer i san i java podjednako dugo traju i zato se iz sna može uzeti ono najbolje i na javi ono najbolje i tako ćemo živjeti u najboljem svijetu. Malo javi, malo snu i sve će biti u redu u tako sjajnom duždevstvu koje je i Duždevo i Dječakovo, i duždevsko i dječačko. Jer, ako i Dječak i Dužd žive u istom duždevstvu, onda treba da bude i Duždeva i Dječakova java, i Duždev i Dječakov san. Tako će biti najpravednije i nitko neće ni Duždu ni Dječaku ukrasti ni javu ni san. Tako će biti najbolje i najpravednije. Jer, dok vlada samo java, san je kriv što sanja, a ako vlada samo san, java bi mogla nestati, pa ni tako ne bi bilo dobro. Najbolje je da bude i san i java, i Dužd i Dječak i da se mudro zbori samo srcem, a ne riječima. Eto, tako će biti najbolje i najpravednije i kradljivac Dječakovog sna bit će pravedno kažnjen.
Kako je u Dužda bilo i dječačko srce, sve brzo i valjano shvati, više ništa nije trebalo objašnjavati. Kada Dječak usni šarenu loptu, i na javi će biti šarena lopta. Kada Dužd na javi bude presuđivao kradljivcima lopte, znat će da je tako Dječak usnio i neće mu biti teško odlučivati. A kada se Duždu ne bude sviđala java, uvijek će moći zapitati Dječaka kako bi bilo da je java u snu ili san na javi i sve će se lijepo i pravedno riješiti. I tako Dužd odluči da Dječaka imenuje za svoga Savjetnika Duždevstva, Prvog Savjetnika Duždevske Palače, pa da svoje duždevstvo valjano i pravedno uredi. Jer, nije dobro da vlada ni san ni java, nego složno Dužd i Dječak, Dužd koji nije samo Dužd nego i Jednog svijetlog jutra pred Duždevom palačom stajaše Dječak. Došao je ondje već prije svitaja dana i sad stajaše sasvim sam na mramornim uglačanim plohama, glatkim i skliskim od jučerašnje kiše, na prostranom trgu pred raskošnim ulazom u Duždevu palaču. Stražari, pozaspali pred sjajnim dverima i tek se pomalo meškoljeći iz sna, trljajući oči i protežući ukočene noge, ovdje-ondje lijeno zijevajući i rukom sneno gladeći oštrice svog sjajnog oružja, tek sad spaziše Dječaka što je, onako sam i začuđen, pomalo zdvojan, premještao težinu od jutarnje svježine promrzlih nogu i nećkajući se, osmjehivao u pravcu netom razbuđenih stražara. Kao da je oklijevao, skupljao je hrabrost i snagu za susret sa samim Duždem što ga je tako željno iščekivao i gajio velike nade da će Dužd razumjeti njegovu molbu što mu se oko srca stisnula nalik vijugavoj zmiji dječačke strepnje. U džepovima kratkog kaputa stiskao je promrzle ruke, držao palčeve stisnute u šaci, kolebao se, nećkao, strepio, pa ipak iskreno i svim srcem nadao u povoljni ishod svoje žarke molbe. Pogledao je na stražare, pričinjali su mu se nalik velikim prijetećim grdosijama, nalik nimalo bezazlenim divovima pred kojima valja skupiti mnogo hrabrosti i odvažnosti da im se obrati, valja prikupiti svu dječačku smjelost da ih se nagovori proći do svijetloga Dužda. Stražari su, pak, tek sada pravo spazili Dječaka i stali ga netremice promatrati. Onako malen, nije im se činio ozbiljnom prijetnjom, ta što bi njima, velikim divovima Zakona i Pravde i Nedodirljivog Stražarenja mogao jedan mali, kržljavi dječak promrzlih ruku i stisnutih u džepovima palčeva! Ne bi trebalo niti vaditi svijetlo oružje, dovoljno bi bilo samo malo gromkije podviknuti i dječaka više ne bi bilo.
Pa ipak, Dječak je stajao ondje, riješen da zamoli Dužda neka ga primi na jedan kratak tren u svoje svijetle odaje i neka sasluša njegovu žarku želju što mu se u srcu iz leda iznova pretvarala u plamen, titravi oganj, svjetlucavu vatru. I kao da su stražari nekim čudnim titrajem vidjeli u Dječakovim očima taj plamen, kao da se odjednom nisu usudili da ga ne propuste, kao da im nije bilo važno da ga opomenu neka ne stoji nasred Markovog trga i neka ne privlači pažnju prolaznika jer Dužda nitko ne smije smetati, nitko ne smije izazivati njegov bijes pravedni, nitko ga probuditi u nevrijeme. Dječak je bio samo maleni krhki dječak promrzlih ruku, pa ipak je snaga njegova plama, što se nazirala u različak plavim očima i nekako treperila na crvenim od studeni obrazima ulijevala stanovito poštovanje što se u odraslih pokatkad može zapaziti prema bespomoćnoj i krhkoj djeci. Poneka djeca naglo izrastaju u divove dječjeg svijeta i to svakako mora izazvati barem pažnju, ako ne i pravo uvažavanje. I tako stražari nevoljko upitaju Dječaka kamo je namjerio i s kakvom molbom, a kad ovaj odgovori da svakako mora vidjeti Dužda i da je u njega žarka želja da mu se vrati što mu je ukradeno, stražari slegnuše ramenima, odvratiše se ravnodušno od Dječaka i propustiše ga u palaču.
Ondje se Dječak iznenada zatekao u pravom labirintu toliko raskošnih odaja, prostranih i otmjenih dvorana na kojima bi se moglo unedogled sklizati, koturati, pocupkivati i trčati po cijeli dan da ga umalo svlada želja da sve to i učini, da se zaleti na uglačani parket dvorane i odande odskliže sve do zavijutka koji vodi u tajne prolaze, da se potom ondje otkliže uglačanim podom sve do kakve tajne izbe, ondje se skutri i šćućuri i stane neopazice promatrati sve što će se u dvorani događati. Mogao bi ondje, skriven i neopažen, proboraviti cijeli dan i kako bi samo zgodno bilo sve čuti i vidjeti, a sam biti neopažen! Zasigurno bi odande mogao pratiti cijelu sjajnu Duždevu svitu, sve uglednike i važne osobe duždevskog vladarskog života. Promatrao bi njihovo sjajno ruho, čuo bi njihove zvonke glasove, tajne razgovore, šaputanja i osmjehivanja svijetlome Duždu i sve bi to bilo tako zabavno da on, Dječak, ne bi ni primijetio kako vrijeme glatko prolazi nalik osipanju šećernih prelijeva sa kremastih slatkih kolačića, remek-djela kuhara crvenih obraza i nasmijanog od uha do uha. Zatim bi se pritajio u kakvom drugom kutku, pronašao bi tajni prolaz do same Duždevske kuhinje i ondje bi izjeo sve što bi mu nejaka ruka mogla dohvatiti. Tako je maštao Dječak, zatekavši se u prolazima Duždevskih odaja.
Ali, za maštanja nije bilo mnogo vremena. Trebalo se pripremiti kako da pristupi i obrati se Duždu, kako da pronađe prave riječi koje će Dužda smilovati da ga sasluša i usliši njegovu molbu. Stao je pretraživati u pamćenju sve uzvišene riječi što ih je čuo da se njima odrasli obraćaju Duždu, nešto kao “milostivi i svijetli Dužde” ili “pravedni i mudri vladaru” ili, još bolje, “Vaša milostivosti i svijetla dobrostivosti”. Tako se nekako valjalo obratiti Duždu. Nastojao je sročiti jednu cijelu rečenicu. Kada bi je konačno sročio, stao bi je ponavljati i ponavljati i ponavljati sve dok je ne bi zapamtio. Ali, što je više ponavljao smišljenu rečenicu, to bi je brže zaboravljao i od silnoga ponavljanja na kraju se ne bi mogao sjetiti ni početka, a kamoli cijele pomnjivo smišljene rečenice. Sada se zaista zbunio, sasvim se smeo i od silne muke što ga je obuzela stao je nestrpljivo pocupkivati s noge na nogu, širiti i skupljati palčeve u šaci, vrtjeti se u krugu na jednome mjestu, zirkati i tu i tamo a da više ništa nije mogao jasno zapaziti i na nešto usredotočiti pažnju. Sasvim se zbunio. Jadni Dječak, toliko hrabrosti sakupiti, probiti se mimo Stražara, dospjeti pred toliko željena vrata Duždevih odaja, a sada ne može smisliti nijednu pametnu i uznositu rečenicu, ne umije se pokloniti do nogu Dužda i prostrijeti pred njega svoju iskrenu i žarku molbu. Što da radi, kamo da se djene, kako da se Duždu pridvori i iskače srcem što mu misao htjede izraziti? Promisli, zadubi se u svoje srce i ondje nađe svijetli ključ koji bi zasigurno mogao otvoriti svaka vrata. Govor srca prodire u uši svakoga, pa makar on bio i odrasli, Veliki Vladar i jedini udjeljitelj pravde ovako malim i krhkim dječacima kakav je bio naš Dječak, div dječjeg svijeta. Umiri se. Govorit će srcem, a ne riječima, govorit će iz dubine svoga nježnog srca, a ne pameću kojom ništa valjano ne može smisliti, sve bude zbrkano i ništa ne može ni ponoviti ni zapamtiti. Govor srca ne može se zaboraviti, a ne treba ga ni ponavljati. Sada je znao, govorit će srcem!
Tako Dječak prostaja još neko vrijeme pred vratima Duždevih odaja kad se odjednom otvoriše dveri i ondje stajaše sam Dužd. Sve se to dogodilo tako iznenada da se Dječak nije mogao ni valjano snaći, bio je zatečen iznenadnom Duždevom pojavom na vratima njegovih velebnih odaja. Ali, što je u Dječaka izazvalo još veću zabunu, bijaše činjenica da Dužd nije bio u svojem svijetlom ruhu, nakićen i raskošno odjeven tako da izgleda kao da je netom sišao s kakvog portreta, a ne da je živ čovjek od krvi i mesa koji dijeli pravdu. Dužd je još bio snen, na glavi mu kapica za spavanje, odjeven u dugu noćnu košulju izvezenu modrim nitima na podlozi bijeloga tkanja. Dužd je bio rasanjeni oniski čovjek koji se netom probudio iz sna i sad još zijeva i proteže se, rukom otire snene oči i nespretnim pokretima traži ogrtač što ga je negdje ostavio u nemaru. Dječak je bio sasvim iznenađen, posve zatečen iznenadnom i neočekivanom pojavom sanjivog Dužda. I dok je tako stajao, zbunjen i smeten, sve se nećkajući da li da Dužda oslovi kao Dužda, pričinjajući se kao da je propisno odjeven u svoje odličničko ruho ili da se pričini da Dužd jest Dužd, dakle, sanjiv i bunovan čovjek koji je netom ustao iz postelje, obazre se Dužd kao duždevski sanjiv čovjek u svoj svojoj duždevskoj bunovnosti i ugleda Dječaka. Gledajući u njega, zijevne, protare oči, a onda reče dubokim snenim glasom: “A ti, Dječače, što ćeš ovdje, koji te je vjetar ovamo donio?”
Začuvši dubok Duždevi glas i promotrivši još jednom dubinu Duždevog zijevanja, rastojanje donje i gornje vilice koju je zijev opisivao, nestade u Dječaka svake zbunjenosti i u sebi pomisli, “Ja zijevam još šire, opisujem ogromni krug kao lopta, ovaj Dužd nimalo bolje ne zijeva od mene, zašto da ga se, dakle, bojim?” I tako smjelo istupi pred Dužda i hrabro reče: “Došao sam k tebi, dragi Dužde, da te nešto zamolim. Vidim ipak da si još snen, a znam da ni ja ne volim kada mi nešto govore dok sam još pospan. Zato ću radije pričekati da se sasvim razbudiš, a ako hoćeš, mogu ti i pomoći da pronađemo tvoj duždevski ogrtač što si ga negdje zametnuo.”
Tako reče Dječak i kao da je već htio segnuti rukom da potraži Duždev ogrtač, kad Dužd, nimalo zbunjen, kako to odrasli ponekad znaju biti nezbunjeni pred djecom, reče Dječaku: “Ne treba, hvali ti, već ću i ja sam. Dobro si rekao kako ne valja govoriti dok si pospan, od toga ti se samo iznova zijeva, pa onda zijevaš i zijevaš i nikako se ne možeš razbuditi. Pričekaj trenutak, sad ću ja.” I krene se Dužd osvježiti vodom iz bokala što je ondje stajao, protrlja oči s malo hladne vode, obriše ruke ručnikom i sve odloži na svoje mjesto. Kad je sve dovršio, umio se i obrisao ruke, protrljao bradu, oprao zube, pucnuo prstima da su u zglobovima zapucketali poput suhog drva kad ga baciš u grotlo peći, našao ogrtač izvezen modrom nitima na bijelom tkanju, ogrnuo se njime, sjeo je i stao doručkovati. Umočio je kruh u mlijeko, odgrizao zalogaj, pa pozvao Dječaka neka doručkuje s njime. Dječak se opet zbunio, da li da sjedne doručkovati sa samim Duždem ili da radije bude samo Dječak kojem nimalo ne pristoji doručkovati sa Duždem jer je Dužd – Dužd, a Dječak – Dječak. Ali se prisjeti da je Dužd s njime tako lijepo razgovarao da je možda moguće da Dužd nije Dužd, nego Dječak, iako Dječak nikada ne može biti ništa drugo nego Dječak. I tako Dječak sjede doručkovati s Duždem. Nije mnogo pojeo, ipak mu je u grlu stalno zastajao svaki zalogaj, pa mu ni doručak baš nije prijao. Stalno je pomišljao u sebi, “Ako je Dužd Dužd, nikako ne može biti i Dječak jer sam Dječak ja. Ako je Dužd ipak i Dječak, tada s njime mogu razgovarati srcem jer je u svih dječaka srce isto, svi dječaci razumiju govor svoga srca.” A potom je pomišljao, “Ako Dužd ipak nimalo nije Dječak, hoće li bilo što razumjeti od govora dječačkog srca? Ako je Dužd samo Dužd i ništa više, kako da mu se obratim govor dječjeg srca? Ali ipak, budući da zijeva i pospan je i proteže se i umiva, možda je u Dužda barem malo srca Dječaka. Tada će svakako razumjeti govor srca.”
Eto, tako je mislio Dječak sve pomno promatrajući Dužda ne bi li otkrio je li Dužd samo Dužd i ništa više ili je ipak i Dječak u kojem bi se slučaju s njime moglo govoriti srcem. Ali, da ne dužimo. Dužd se najeo svoga duždevskog obroka što ga je s Dječakom pojeo, zavalio se u svoj duždevski naslonjač, protegao svoje duždevske noge, još jednom duždevski zijevnuo i ovako upitao Dječaka: “Dragi Dječače, kada si ovako hrabro stupio u moje odaje, valja da i hrabro zboriš jer bih te inače mogao baciti u najmračniju tamnicu moga duždevskoga svijeta što si me bez razloga uznemirio. Zato valjano zbori da me ne bi uhvatio bijes pravedni što tražiš moje duždevsko vrijeme. Govori, što od mene hoćeš?”
Dječak se strašno uplašio. “Dužd je ipak samo Dužd i ništa više, nije on i Dužd i Dječak nego samo Dužd. Što ću sada, kako da stanem srcem zboriti? Jer, ako je Dužd samo Dužd i nimalo i ništa više, kako bi mogao razumjeti govor Dječakovog srca?” Ali, u Dječaka ne bijaše ni drugih ni drugačijih riječi nego onih iz srca. Pomisli, “ako mi i srce izvade, ipak su iz njega prije potekle riječi pa će biti i lakše i neće tako jako boljeti. Kada se srce riječima rastereti, nimalo više ne boli. Zato ću odvažno i hrabro govoriti srcem, tako će i srcu i riječima biti lakše.”
I stade Dječak hrabro zboriti. “Ukraden mi je san, svijetli Dužde, netko je ukrao moj san.”
“Kako to misliš, drski Dječače, želiš nekoga optužiti za krađu nečega što se uopće ne može ukrasti. Hm, hm, da promislim. Ili možda može? U duždevstvu se danas svašta događa”, tako reče Dužd i stane nešto mrmljati sebi u bradu. Kolutao je očima, onda žmirkao kao da mu Sunce presjajno bliješti u oči, onda je uzdizao i spuštao obrve, mrgodio se, meškoljio u naslonjaču, pa opet glasno rekao: “Hajde, reci, kako ti je netko ukrao san?”
Činilo se kao da je Dužd, dobro razmislivši, ipak dopuštao mogućnost da u njegovu duždevstvu bude i takve krađe. Možda je i njemu nešto ukradeno, nešto vrijedno i dragocjeno, pa je pomislio da se možda i Dječakov san može ukrasti. Ohrabri se naš Dječak i stane Duždu kao sebi ravnom sve potanko objašnjavati: “Evo ovako, svijetli Dužde. Usnio sam neku noć lijep san. Isprva sam usnio veliku šarenu loptu koja je veselo skakutala dvorištem, odbijala se o zidove, poskakivala uzduž zelenog plota, odskakivala o zidove kuće i na kraju se, onako vesela, zaplela u žbunje. Nisam je mogao pronaći i zato sam bio jako tužan.”
Dužd se namršti, povije obrve, usekne nos i zapilji se u Dječaka. “I što sad time hoćeš reći? I ja sam sanjao da sam izgubio svoj duždevski plašt, ali zbog toga nisam bio tužan. Hm, hm, da vidimo, nisam bio tužan ili sam bio tužan? Ah, nije važno, ne mogu se sjetiti. Čini mi se ipak da nisam bio nimalo tužan, da, bit će da je tako, nisam bio tužan. Pa što, izgubiš jedan plašt i nabaviš novi, zašto bih zbog toga trebao biti tužan? A ti, zašto si bio tužan kada se lopta zaplela u žbunje? Nabaviš novu loptu i opet si veseo. Hm, hm, da vidimo, ili da te bacim u najdublju tamnicu što tražiš moje dragocjeno duždevsko vrijeme zbog nestale lopte i to u snu. Hm, hm…” Tako se premišljao Dužd, a Dječak u taj tren smjelo nastavi započetu priču, ne gubeći ni časa jer bi mu srce moglo zamrijeti, a tada ne bi bilo nijedne riječi više. Zato stade brzo govoriti: “U taj su se tren pojavili neki dobri ljudi, odrasli i jako ozbiljni. Govorili su kako se Dječaku svakako mora vratiti njegova velika, šarena lopta da se igra s drugom djecom koja bi također morala imati velike, šarene lopte. Tako su se ljudi dali u potragu za mojom loptom, pronašli je, vratili mi je i tada sam se cijeli dan mogao igrati sa svojim prijateljima.”
Dužd iskolači oči, protrlja ih jednom, pa još jednom, nikako ne mogavši povjerovati u ono što je netom čuo. Zapilji se u Dječaka i ovako ga upita: “Dječače, usnio si zaista lijep san. Svi lijepi snovi su nemogući, zato su i snovi i ništa više. Eto, vidiš, snovi se sanjaju da nam u stvarnosti može biti ljepše. Kako bi ti, dakle, netko mogao ukrasti san? San se ne može ukrasti, a ako ne odgovara javi, to je njegova krivica. Ili pravda? Hm, hm, da vidimo, je li san u krivu ili u pravu? Ako je u pravu, može se ukrasti, ako je u krivu, ne može se ukrasti. Hm. hm, ili je obrnuto? Java je prava, san je kriv. Ako je tako, ti si sam krivac što si usnio tako lijep san i treba te baciti u najstrašniju tamnicu jer si krivac. Ako je java kriva, a san u pravu, treba pravedno kazniti lopova. Hm, hm, ili je možda obrnuto? Hm, hm, lijep san, tko se samo drznuo ukrasti ga? Ah, da, tko se samo drznuo ukrasti ti san? I to tako lijep san! Hm, hm, da, da, netko je ukrao tvoj san. Pa dobro, i što sad predlažeš? Kako da nađemo krivca za tvoj ukradeni san? I što se uopće dalje dogodilo?” Tako je pitao zbunjeni Dužd. Nikako mu nije bilo jasno da li je san prav ili kriv ili je java prava ili kriva ili možda nije ni jedno ni drugo i Dječaka naprosto treba baciti u strašnu tamnicu i gotovo. Nije Dužd bio siguran kako da pravedno presudi u tako neobičnom sporu oko ukradenog sna. Da presudi snu što je bio lijep? Ili da kazni lopova koji je san ukrao? Ili da kazni javu što ne odgovara snu? Ili da san kazni što ne odgovara javi? Ili da naprosto iščupa Dječakovo srce i u slast ga pojede? Kada sanja tako lijepe snove, možda bi od njegovog srca i on usnio kakav lijep san? A što ga bi mu ga drugi ukrali? Kako bi ih kaznio? Ili bi kaznio sebe što je pojeo Dječakovo srce ili što je sanjao lijep san ili što mu ga je netko ukrao ili što na javi nema sna? Što da, dakle učini?
“Treba ustanoviti tko je krivac za ukradeni san, eto, to treba učiniti ili ću ti izjesti srce kada tako mudro njime zboriš”, reče konačno Dužd uz teški uzdah. Što da se radi s Dječakom koji tvrdi da mu je netko ukrao san?
Dječak je promatrao Dužda. Sve mu se nekako činilo da je Dužd i Dječak, samo to ne želi pokazati. Malo se kolebao, stalno je razmišljao i uzdisao, ali sve je to vrlo nalik odraslima, tako se oni uvijek ponašaju, kažeš im nešto očigledno i jasno kao bijeli dan, a oni počnu sumnjati, trljati oči, uzdisati i teško i zamišljeno razmišljati o onome što im se tako jasno reklo. “Ah”, uzdahne u sebi Dječak, “sve ću mu morati objasniti, potanko i po redu jer će inače stalno uzdisati i pitati nova pitanja. Kako je teško razgovarati s odraslima! Sve treba objasniti, a sve je tako jasno kao na dlanu. Što se može, treba Duždu olakšati pravednu odluku.”
I stade Dječak objašnjavati Duždu kako je sa snovima. Sanjaš ih svaku noć, sve jedan ljepši od drugoga, a svaka noć traje isto onoliko koliko i dan. Ako je na danu java, noću je san i nitko ne zna zašto je dan java, a noć san. Ali to niti nije važno. Važno je samo to da i dan i noć podjednako dugo traju. Ako si noću nešto lijepo sanjao, ujutro se probudiš i od sni ni traga, a ti bi tako volio da i na javi sve bude lijepo kao i u snu. Zašto nije tako? Ako danju mislimo razne misli i kujemo razne planove da nam sutra bude bolje, zašto ne bismo snove pretočili u javu? Ili možda na javi sanjamo? Koliko puta tijekom dana pomislimo da bi nešto moglo biti drugačije nego jeste, ali to ipak nije. Koliko samo puta odjednom počnemo maštati iako smo na javi? Zašto misli iz srca ne bi bile podjednako važne kao i misli iz glave? A i misli iz glave su toliko puta samo san na javi! A ponekad se i noću budimo pa smo u taj tren na javi iako sanjamo.
Tako je Dječak objašnjavao i objašnjavao, a Dužd mu povlađivao ili nijekao, kako mu se već činilo da valja. Na javi ponekad i sanjamo, povlađivao je Dužd i noću se ponekad budimo iz sna pa smo opet na javi, mislio je Dužd, ali java ne može biti san i san ne može biti java, u tome se nikako nije mogao složiti sa Dječakom. Jer, jedno je jedno, a drugo je drugo i jedno za drugo ne vrijedi i nema važnosti. Kada sanjamo sanjamo, kada smo budni, budni smo i točka. Možda i sanjamo na javi, ali uvijek znamo da je to samo san, što znači da je java uvijek java. Ili možda nije? Možda je san java, a java san. Ako dan i noć podjednako dugo traju, to bi tako i moglo biti. “Ne, ne, ipak ne”, odluči Dužd, “treba se posvetiti samo pitanju tko je ukrao Dječakov san i to je sve. Tako će se donijeti pravedna presuda i sva će pitanja sama po sebi biti riješena. Reci, dakle, Dječače, tko je ukrao tvoj san?”
Dječak je promatrao Dužda. Za srce mu je čak postalo i svejedno, iz srce je govorio i ono je sada mnogo lakše. Ako mu ga Dužd i izvadi i pojede ga u slast, neće ga jako boljeti. Zato odvažno reče Duždu: “Java! Java je ukrala moj san!”
“Kako to, Dječače? Zar ćemo opet ispočetka ispitivati sva pitanja o snu i javi, a rekao sam ti da ćemo se pobrinuti samo da pronađemo kradljivca tvog sna! Nemoj iskušavati moju strpljivost, Dječače, niti me nemoj zbunjivati svojim pitanjima o snu i javi. Radije lijepo reci kako ti je java mogla ukrasti san i kako da je kaznim, ako si siguran da je java krivac. Ili je to možda san? Hm, hm, teško pitanje, zaista, hm, hm, treba dobro razmisliti, hm, hm”, stao je Dužd mrmljati sebi u bradu. Činilo se ipak da nije srdit. Možda je razmišljao o svojim snovima što mu ih je java ukrala, možda je zbog toga bio i tužan, a možda je pomišljao kako da govori iz srca pa da mu bude lakše. Da je Dječaku srcem rekao kako je tužno što java krade naše snove, sigurno ga srce ne bi tako jako boljelo. Ali, Dužd je zaboravio govor srca, zato mu je bilo teško, zato je toliko razmišljao namjesto da srce kaže što mu je na srcu. Ali, Dužd je zaboravio govor srca i zato mu je bilo tako teško.
Sve je to Dječak dobro znao, zato reče Duždu: “Dobri Dužde, kazni javu tako što ćeš je zamijeniti snom!”
Dužd pogleda Dječaka kao da ga je upravo sad prvi puta u životu vidio. “Gle samo, kakvog li Dječaka i što je on to sada smislio!”, tako je pomišljao Dužd u sebi i kao da je odjednom začuo skroviti šapat riječi svoga srca. Tako mu se učinilo, kao da je njegovo srce stalo samim sobom zboriti. A Dječak pomisli, promatrajući Dužda, “Ipak Dužd nije samo Dužd nego i Dječak, nisam se prevario” i zadovoljno se nasmije. Sada je sa Duždem mogao zboriti mnogo mudrije i razboritije, iz srca. Jer Dječak je sada sigurno znao, Dužd nije bio samo Dužd nego i Dječak. I tako je s Duždem, koji je bio i Dječak, stao zboriti srcem. Sada se moglo mnogo valjanije razgovarati, mnogo razboritije, srcem se govori mudro i ništa ne treba objašnjavati. I tako Dječak objasni Duždu da nam nitko ne bi snove krao kada bismo na javi mogli sanjati iste snove i nitko u snu ne bi mogao krasti javu kada bismo i na javi sanjali. Jer i san i java podjednako dugo traju i zato se iz sna može uzeti ono najbolje i na javi ono najbolje i tako ćemo živjeti u najboljem svijetu. Malo javi, malo snu i sve će biti u redu u tako sjajnom duždevstvu koje je i Duždevo i Dječakovo, i duždevsko i dječačko. Jer, ako i Dječak i Dužd žive u istom duždevstvu, onda treba da bude i Duždeva i Dječakova java, i Duždev i Dječakov san. Tako će biti najpravednije i nitko neće ni Duždu ni Dječaku ukrasti ni javu ni san. Tako će biti najbolje i najpravednije. Jer, dok vlada samo java, san je kriv što sanja, a ako vlada samo san, java bi mogla nestati, pa ni tako ne bi bilo dobro. Najbolje je da bude i san i java, i Dužd i Dječak i da se mudro zbori samo srcem, a ne riječima. Eto, tako će biti najbolje i najpravednije i kradljivac Dječakovog sna bit će pravedno kažnjen.
Kako je u Dužda bilo i dječačko srce, sve brzo i valjano shvati, više ništa nije trebalo objašnjavati. Kada Dječak usni šarenu loptu, i na javi će biti šarena lopta. Kada Dužd na javi bude presuđivao kradljivcima lopte, znat će da je tako Dječak usnio i neće mu biti teško odlučivati. A kada se Duždu ne bude sviđala java, uvijek će moći zapitati Dječaka kako bi bilo da je java u snu ili san na javi i sve će se lijepo i pravedno riješiti. I tako Dužd odluči da Dječaka imenuje za svoga Savjetnika Duždevstva, Prvog Savjetnika Duždevske Palače, pa da svoje duždevstvo valjano i pravedno uredi. Jer, nije dobro da vlada ni san ni java, nego složno Dužd i Dječak, Dužd koji nije samo Dužd nego i Dječak i Dječak koji je Dječak, ali jednoga dana može postati i sam Dužd, glavom i bradom. Eto, tako se uredila zbrka na snu i javi što ju je Dužd Dječakovim srcem mudro riješio.
i Dječak koji je Dječak, ali jednoga dana može postati i sam Dužd, glavom i bradom. Eto, tako se uredila zbrka na snu i javi što ju je Dužd Dječakovim srcem mudro riješio.

DJEČAK I VRT
Dječak je bio tužan. Šetao je zamišljeno vrtom i sve ogledao oko sebe. U kutu bijaše vrtni patuljak, zelen sa crvenom kapicom i kićankom što je veselo spuznula niz njegova leđa, malko povijen i sa štapom u ruci. Nekad se volio družiti s vrtnim patuljkom, bio je on dobar prijatelj što mu je rado prekraćivao duge dane za ljetnih praznika. Pričao bi patuljku svoje priče, izmišljene i stvarne, dogodovštine i nepodopštine iz školskih klupa, povjeravao mu svoje tajne i tako dugo s njime povjerljivo razgovarao. Patuljak bi mu se osmjehivao ili vrtio u čudu glavom, ali nikada mu ne bi rekao nijednu riječ. Nije Dječak napustio svog vjernog prijatelja, ali nikako s njime nije više mogao razgovarati o svojim najtajanstvenijim tajnama što ih je pohranio duboko u svome srcu. Jedna ga je takva tajna sada silno mučila, nikako mu nije davala mira, kopkala ga je i izjedala i zato je Dječak bio jako tužan. Nekome je morao povjeriti svoju tajnu i pitati za savjet, ali nije znao kome. Odrasli malo znaju, počeli bi samo objašnjavati i tumačiti, savjetovati ga ovako ili onako, a to nije bilo ono što je želio čuti. Zato je zamišljeno šetao vrtom i ogledao se ne bi li pronašao pravog sugovornika da mu povjeri svoju tajnu i upita ga za valjani savjet. Uto začu kako govori Ruža: “Znam, Dječače, tvoju tajnu što je u dubini srca skrivaš. Ne stidi se povjeriti mi je, i sama sam se često pitala isto pitanje koje tebe sada tako strašno muči. Dođi, sjedi kraj mene i povjeri mi što ti izjeda srce, sigurno ću ti moći pomoći.”
Dječak se isprva začudi, ali ne zadugo. U dubini srca znao je da mora postojati tajni jezik bilja, ruža, trave i drveća u njegovu vrtu, ali do tog trenutka nije bio siguran da će s njima i moći razgovarati. Sad, kad je tako jasno čuo Ružu kako govori, znao je da je i sam oduvijek znao taj tajni govor, samo što na njemu još nije progovorio. Tako sjede pokraj Ruže i stade joj ispovijedati svoju tajnu.
“Znaš, draga Ružo, tako sam malen i niskoga rasta, tako slab i nejak da mi se cijeli svijet pričinja kao Kuća Divova i Gorostasa u kojoj ja, ovako malen i slab, jedva da sebi nalazim kakvo mjesto. Sve je veliko, a ja sam malen, sve je važno, a ja sam slab i nevažan, sve je snažno, a ja sam tako malen da jedva dosežem do kuhinjskog ormara. Uvijek moram moliti za pomoć, ništa ne mogu sam i nikuda se sam ne mogu zaputiti i zato mi je jako teško. Ne znam tajnu kako da narastem toliko velik i snažan kakav je cijeli Svijet Divova oko mene, ne znam kako da postanem važan junak i uvijek sebi pronađem mjesto. Molim te, pouči me kako si ti izrasla u ovako lijepu Ružu koja miriše u cijelom vrtu i tako je otporna da joj nimalo ne smeta studen zrak i zavijanje vjetra i uvijek u proljeće još ljepše cvateš i mirišeš. Molim te, otkrij mi tajnu kako si izrasla u tako lijepu i stasitu Ružu kojoj ni jesen ne smeta da se iznova u proljeće rodi i opet izraste u privlačno i ljupko stablo.”
Ruža zašušti svojim zelenim lišćem, kimne glavicom pupoljka što je izrastao na jednoj njezinoj grančici, privije se tik do uha Dječaka i stade ovako zboriti: “Isprva sam bila malena sjemenka što ju je vjetar donio u tvoj vrt. Sasvim malena sjemenka, nije me se moglo ni primijetiti tako sam sićušna bila. Ali sjemenke imaju veliku tajanstvenu moć. Isprva se bace u plodnu zemlju, najbolje je da bude crnica jer u glini i crvenoj zemlji sjemenke teško uspijevaju. Ni kamenje im ne odgovara jer nemaju gdje pustiti svoje korijenje i teško im je da uvijek nađu vodu kako bi se njome mogle napojiti. Ali ima i takvog bilja koje svugdje uspijeva, pa i u pustinji. Moja rođakinja, Pustinjska Ruža, lijepo cvate i u pijesku i iako je sve suho i zrnasto, uvijek nađe dovoljno vode da se napoji i ne usahne. Ja nisam tako mudra kao moja rođakinja, Pustinjska Ruža. Ja sam nikla iz sjemenke koja je pala u tlo u tvojem vrtu u kojem uvijek ima dovoljno vode, svježeg zraka i Sunca, pa mi nije teško rasti.”
Dječak je pažljivo slušao Ružu i njezine su riječi bile za njegovo srce sasvim jasne. Pa ipak, tištalo ga je jedno pitanje koje mu je bilo važnije od svega, najvažnije na cijelom svijetu. I tako slušajući, upita Ružu: “Razumijem, Ružo, da si nikla iz sjemenke i da te vjetar ovdje donio i da te treba pažljivo zalijevati i njegovati kako bi uvijek rasla. Znam da si osjetljiva lijepa biljka za koju treba uvijek pažljivo brinuti i nikada je ne zapustiti. Ali, reci mi, kako si, kada si rasla iz sjemenke, izrasla u tako snažno drvo iako si tek krhka stabljika kojoj mnogo štošta može nauditi i povrijediti je. Kako to da si, iako tako osjetljiva i nježna, ipak i tako otporna i čvrsta da ti ipak ništa ne može nauditi? Kako se savijaš a da se ipak nikada ne slomiš, kako si tako nježna da te sve vrijeđa, a ipak zacijeliš i iznova rasteš?”
Ruža povije latice kao da se smješka ili možda krije suze, Dječak to nije mogao razabrati. Tada reče: “Dragi Dječače, postoji tajna mudrost moje krhke stabljike. Kada mi vjetar nanese kakvu trunčicu prašine na latice tako da me jako boli, ili kada me ošine hladan jesenji vjetar ili kada zapadne mraz na zemlju ili kada mi jesen požuti lišće i ono na zimu sasvim opadne, moja se stabljika uvlači u samu sebe i ondje se grije. U stabljici postoji Zelena Srčika koja nikada ne vene, duboko je skrivena u mojoj otpornoj stabljici tako da se nikada ne može pronaći. U stabljici je, ali da i stabljiku zarežeš nožem, ipak je ne bi povrijedio, a niti bi je iz stabljike mogao iščupati. Ta je srčika uvijek zelena, nikada ne žuti niti vene, uvijek je svježa i uvijek mlada tako da je ništa ne može povrijediti i iz nje uvijek niču nove zelene grančice. Sve što može povrijediti može zadesiti samo grane i pupoljke, stabljiku i korijenje, ali do zelene srčike nikada ne prodire. Kada mi je teško ili kada zavlada velika studen, povučem se u toplinu svoje Zelene Srčike i napajam se njezinom mudrošću. Možda možeš reći da je moja Zelena Srčika srce ili duša, ali za mene je ona izvor mojeg rasta i po njoj znam da nikada neću umrijeti. Eto, tako se niti ne bojim kada nadolazi zima, niti sam tužna kada zavlada jesen. U mojoj Zelenoj Srčiki vlada vječno proljeće.”
Dječak se nasmiješi Ruži, dotakne joj zelenu grančicu i obeća da je nikada više neće zaboraviti zaliti, da će o njoj uvijek brinuti i pažljivo je njegovati. Tako će njezina Zelena Srčika biti uvijek spremna da u proljeće izraste u još ljepšu Ružu.
Ali, Dječak ipak nije našao odgovor na svoje pitanje. Zelena Srčika, to je samo jedan odgovor, a u njega je pitanja koliko i vlati trave u vrtu. Tada mu padne na pamet da porazgovara s vlatima trave! Možda vlati trave krije kakvu mudrost u kojoj bi mogao pronaći odgovor na svoja najvažnija pitanja. Zato se prigne do zemlje i stane razgovarati s travom, pitajući je ovako: “Draga travo, niska si i zelena i rasteš sasvim uz zemlju. Nemilice šetamo tvojim zelenim sagom, a ti se samo prigibaš da bi iznova uspravila svoje vlati i nastavila rasti. Rasteš u busenima, izvijaš se u niskim i visokim vlatima i nimalo ti ne smeta što te i kose i čupaju ti busenje, što po tebi koračaju teškim koracima. Uvijek iznova zazeleniš i izrasteš onoliko koliko sama hoćeš. Otkrij mi svoju tajnu, draga travo.”
Trava se zašumori kao pod naletom nekog tajanstvenog vjetra i stane ovako šaputati Dječaku: “Znaš, dragi Dječače, neka te ne prevari ono što vidiš, neka te ne zavara samo izgled stvari. Ja jesam zelena trava koja se i kosi i ravna sa zemljom i čupa joj se busenje i sve tako, što već sa travom biva. Ali, ja nikada ne umirem i sve što me kosi i savija samo me jača i osnažuje. Ne vjeruj onome što vidiš. Što me više i češće kose, to postajem snažnija i otpornija, gušća i bujnija. Što me više studen privija zemlji, to toplije utočište nalazim u svojoj Zelenoj Niti. Jer, moja je Zelena Nit vječno zelenilo, ona snaži svaku moju vlat i svaku brazdu na njoj, svaku žilicu u kojoj se komešaju moji zeleni sokovi. Što me više kose, moja Zelena Nit ispunja se sve većom snagom i kroz nju počinju strujati sve snažniji sokovi. Da nema košenja i čupanja busenja, moja bi Zelena Nit živjela, a da niti ne bi znala kako veliku snagu ima. Zato u njoj struje sokovi tim snažnije i otpornije što je njezino zelenilo više povrijeđeno. Tako ja stasam u gustu travu koja svojim sagom prekriva cijeli tvoj vrt. Možda moju Zelenu Nit možeš nazvati snagom i postojanošću duha, ali za mene je moja Zelena Nit sigurnost da ću uvijek iznova izrasti u lijep sag kojim se ti možeš šetati. I to je za mene prijatno i dobro jer svojom snagom volim i tebi ugoditi. Srasla sa zemljom, u njoj uvijek ostavljam svoje korijenje, pa mojoj Zelenoj Niti ništa ne može nauditi. Tako ćeš i ti rasti. Nešto će te zaboljeti, pa ćeš to prerasti, nešto će te povrijediti i tako ćeš se osnažiti. I u tebi postoji skrivena mudrost Zelene Niti, samo je moraš potražiti i pronaći. Tada ćeš uvijek rasti i biti siguran u svojoj Zelenoj Niti.”
Tako reče Trava Dječaku i privine se pod njegovim stopalima, kao da se iznova zavukla u svoju skrovitu Zelenu Nit. Dječak bijaše zahvalan Travi što mu je povjerila svoju tajnu, te joj obeća da će je uvijek uređivati i zalijevati kad joj ljeti bude vruće, da će na nju paziti i izgraditi puteljak da njome ne šeta, nego samo da puteljkom ide kako je ne bi povrijedio. Ali, u njegovom je srcu bilo još pitanja i znao je da odgovor još mora tražiti. Na dva je važna pitanja dobio odgovor, a sada valja potražiti odgovore na druga pitanja što ih je u svome srcu krio.
I tako sjede Dječak pod Hrast, prekrsti ruke na grudima i ispruži umorne noge. Već mu je bilo lakše pri duši jer je znao Ružinu Zelenu Srčiku i Travinu Zelenu Nit. Još ih je više volio sada kada je znao njihovu tajnu. Kako je lijepa Ruža, kako je meka Trava! Sve je lijepo i uređeno u njegovom vrtu, ali ga ipak kopka još jedno važno pitanje: kako da naraste i bude velik kao i odrasli? Ako ima i srčiku i nit, zašto da mu i tijelo ne bude visoko kao u odraslih, pa da im može biti ravan u svemu i da više ne mora moliti njihovu pomoć. Tako je razmišljao kada začuje šuštanje lišća Hrasta što je pod njega sjeo. I hrast ima svoj tajni jezik, i s njime se može razgovarati! Tako stade slušati što mu govori hrast. A Hrast je ovako govorio Dječaku: “Znam što te muči, Dječače. Pitaš se kako možeš izrasti tako velik kao i odrasli. Poslušaj, reći ću ti svoju tajnu. I ja sam jednom bio sasvim mala stabljika, gotovo da se i nisam razlikovao od Ruže. Posađen sam u sjemenci, kao i Ruža i Trava. Ali u mojem je deblu moj tajni Zeleni Sok koji počinje od korijenja duboko u zemlji, a završava na najvišim granama podno samoga neba. Struji moj Zeleni Sok iz najdublje dubine zemlje i napaja svaku grančicu i svaki list što se šire u daleku širinu i rastu u visoke visine. Tako rastem i u širinu i u visinu, granu za granom savladavam prostor u dubini i širini i visini i zato sam tako velik i snažan. Vjetar samo povija moje grane, ali mi ne može nauditi. Studen me ponekad štipa za obraze, ali ne umanjuje sjaj moga zelenila. Korijenjem u dubinu, granama u širinu, a vršcima stabla u visinu – tako rastem iz dana u dan, iz godine u godinu i postajem stoljetno stablo kojeg ništa ne može srušiti. Moj Zeleni Sok možda možeš nazvati znanjem, ali za mene je izvor rasta u cijelom prostoru i zato nikada ne poniknem i nikada se ne srušim. Uvijek sam postojano i snažno deblo koje zeleni i pupa, raste i raduje se svome rastu. Eto, tako ćeš i ti narasti samo ako budeš iz dana u dan marljivo skupljao znanje iz visine i dubine i širine, tako ćeš narasti i nitko ti više neće morati pomagati, niti ćeš sam morati i od koga tražiti pomoć. Sam ćeš sve znati i umjeti i nećeš se osjećati tako malenim i bespomoćnim. Eto, čuo si tajnu mudrost mojeg Zelenog Soka.”
Sada je Dječak bio zadovoljan odgovorima na svoja pitanja. Obeća Hrastu da mu neće lomiti granje niti će ga okovati željeznim obručem jer tada ne bi mogao rasti u širinu, niti će na njegovom deblu urezivati znakove džepnim nožićem. U svojem je srcu sada imao tajnu Zelene Srčike, Zelene Niti i Zelenog Soka i zato je samome sebi obećao da će svoj vrti njegovati i pažljivo čuvati kako bi njegovi prijatelji uvijek mogli zadovoljno rasti, a on sam uvijek naučiti poneku novu tajnu od tako mudrih stanovnika njegova vrta.

DJEČAK I LAVOVI
Jednoga jutra Dječak shvati da je postao strašni Krotitelj Lavova. Kako se takvo što dogodilo, samoga sebe upita Dječak. I kako se o tome pitao, tako se stao prisjećati sna što ga je netom usnio. U snu Dječak se zadesio u prostranoj Pustinji kojoj se ni kraja ni konca nije moglo nazrijeti. Usred Pustinje sam pustinjski pijesak i nigdje oko sebe Dječak nije mogao spaziti ni žive živcate duše, bijaše on posve sam na ogromnim dinama pijeska i tek pokoje vlati da izraste iz porozna tla u kojeg mu noge nesmiljeno zapadaše, a iza stopa ostajao tek varavi trag kojeg bi nova zrnca, što su se nasipala u suhom pustinjskom vjetru, uvijek iznova zatrpavala i tako Dječak nije mogao znati ni kamo ni kuda ide. Tako je samo išao i išao i nikako nije mogao upamtiti stazu kojom bi već prošao. Dječaku postade neobično oko srca, te stade strašno drhtati kao da ga je dohvatila najžešća studen što se ikako može zamisliti u strašnoj i nepreglednoj Pustinji. Tako Dječak sjede na pustinjski pijesak i stade gorko plakati jer bijaše sam i nije znao ni puta naprijed ni staze natrag, kako da se iz neobičnog sna vrati u sigurnu javu.
Dječaku bijaše teško samome i strašno se uplaši da nikada više neće pronaći put iz Pustinjskog sna u javu. Kad sasvim iznenada, kraj Dječaka se stvori Noj. Dječak nije ni primijetio kako se iznenada našao u društvu ove životinje što kao da je niotkuda iskrsla. Noj bijaše vitkog vrata i razasutog perja u širinu tako da mu se tijelo jedva naziralo i Dječak nije mogao odgonetnuti je li Noj debeo ili vitak, brzonog ili spor, dosadan i zajedljiv ili će mu biti baš pravo društvo da s njime razmijeni pokoju riječ. I dok je tako Dječak razmišljao, Noj mu se obrati ovako govoreći: “Dragi Dječače, neobičan si san usnio. Tvoj san potječe iz straha i ni sam ne znaš kako bi se bojazni mogao osloboditi. Strah te muči, dragi Dječače, eto otkuda u tvojim snovima sama Pustinja i pustinjski pijesak. Ako želiš, rado ću ti pomoći.”
Tako reče Noj i za kratki tren zavuče glavu u pijesak pa je otuda iznova izvuče, okrećući glavom lijevo i desno. Dječak stade pomnjivije promatrati Noja. Učini mu se kao da Noj ima neku tajnu koju bi mu možda i htio otkriti, ali ni sam nije znao kako da za to pronađe prikladne riječi. Zato se Dječak sam obrati Noju, ovako mu govoreći: “Dragi Noju, ne znam kako ti je na um palo da ja iz straha sanjam Pustinju, ali možda si u pravu. Ponekad sam zaista bojažljiv i zatreperim na najmanji zvuk. Ponekad sam ipak i hrabar i lako se nosim sa nedaćama. Ako si i u pravu da me strah muči, možda bi me mogao poučiti kako da postanem i zauvijek ostanem hrabar kao i ti kad tako gordo šećeš prostranstvima Pustinje i pustinjskoga pijeska. Reci mi, kako je tebi kad te obuzme strah i bojažljivost?”
Noj kao da je jedva dočekao da ga Dječak upita baš takvo pitanje. I Stade on Dječaku ovako govoriti: “Dragi Dječače, kad si se već našao u mojoj Pustinji, reći ću ti kako sam hrabar i kako moju hrabrost možeš naučiti. Pustinjom šećem sam, a kad vjetar jako zapuše, zavučem glavu u pijesak i tako niti vidim niti čujem kako vjetrovi fijuču i zanose pijesak u ogromnim valovima posvuda Pustinjom. Što je vjetar jači i više pijeska zanosi, to ja dublje gurnem glavu u pijesak i tako sam siguran da mi ništa neće nauditi. Kad vjetar popusti i više ne fijuče tako strašno, izvučem glavu iz pijeska i opet sve i vidim i čujem, posvuda se krećem kako mi se prohtije i ne marim ni za što sve dok vjetar iznova ne zapuše. Tada opet zakopam glavu u pijesak sve dok nisam siguran da je prošla Pustinjska oluja. Jer, bojati se ne moram onoga za što ne znam i ne moram strepiti za ono što niti vidim niti čujem. Tako me prolazi strah, jer zbog onoga što ne znam ne moram se bojati. Savjetujem ti da iskušaš kako ja činim i da se tako pokušaš više ne bojati. Zavuci glavu u pijesak i pokušaj da niti vidiš niti čuješ, možda se tako u mene možeš ugledati, pa će ti biti lakše kada se nečega prestrašiš.”
Dječak pokuša kako ga je Noj posavjetovao. Kad zapuše vjetar i stane mu nanositi zrnca pijeska u oči i za vrat, Dječak zarije glavu u pijesak. Od toga mu, međutim, ne bje nimalo lakše. Pijesak mu se stao zavlačiti za košulju, džepovi mu bijahu prepuni pijeska, a oči tako zaprašene da ga je sve golicalo i strašno mu smetalo. Nije, doduše, ni vidio ni čuo ali mu je tim strašnije bilo pri duši što nije znao kamo vjetar puše i zanosi pijesak, niti kada će prestati fijukati. I što je manje vidio i čuo tim mu je strašnije oko srca bilo. Tako izvuče glavu iz pijeska i reče Noju: “Dragi Noju, hvala ti što si me htio podučiti kako da se ne bojim vjetra i pijeska. Tvoj savjet ipak ne mogu prihvatiti jer se tim više bojim što ništa niti vidim niti čujem. Kad otvorim oči i dobro se zagledam u kovitlace vjetra, i sam mogu prosuditi koliko će vjetar dugo puhati i neće li me sa sobom odnijeti. Tako mogu bolje odmjeriti korake i paziti da posve ne potonem u živi pijesak. Dok stojim kao ti, glavom uronjenom u pijesak, nije mi lako da samo trpim vjetar, htio bih ga radije nadmudriti i lukavstvom, nadvladati nego da samo strepim neće li mi glava sasvim potonuti u pijesak.”
Tako Dječak reče Noju. Nije ga htio uvrijediti, već samo reći da je Noj mudar za sebe, ali njegovu mudrost prikrivanja sam ne može prihvatiti. Morao je za sebe pronaći boljeg savjetnika nego što je bio Noj, majstor u vještini sakrivanja pred vjetrom.
I tako se Dječak otputi u potragu za boljim savjetnikom koji bi ga mogao poučiti kako da se ne boji vjetra i kako da nadmudri pijesak da mu se više ne zavlači u cipele i džepove. Idući tako Pustinjom, naiđe Dječak na Lisicu. Pustinjska je Lisica bila vrlo lijepa, krzno joj bijaše zagasito žute i smeđe boje, a bila je tako brza i okretna da je Dječak umalo nije ni zapazio. Sjede Dječak na dinu pijeska, a Lisica mu se približi na udaljenosti jednoga koraka i stade čekati i osluškivati kada će joj se Dječak obratiti. Kao da se kolebala sama prva progovoriti, pa Dječak smjelo odluči da joj se sam obrati.
“Draga Lisico”, reče Dječak, “vrlo si lijepa, brza i okretna. Krzno ti je takve boje da te je teško zapaziti u Pustinjskom pijesku. Kako se mijenja okolina, tako i tvoje krzno postaje zlaćaste boje da se gotovo ni ne razlikuješ od boje pijeska. Reci mi koja je tvoja tajna da se u Pustinji nimalo ne bojiš i uvijek se umiješ snaći i za sebe pronaći pravo sklonište pred Pustinjskom olujom.”
Lisica promotri Dječaka, kao da se pita može li pred njime otvoreno govoriti i otrkiti mu svoju tajnu, a kad vidje da u Dječaka oči blistaju u potrazi za rješenjem teške muke koja ga je pritiskala, ovako mu reče: “Imam, dragi Dječače, glatko i meko krzno i okretne noge, tako da se svuda mogu zavući i na svakom mjestu za sebe potražiti sklonište. Kad zasipi pijesak Pustinjske oluje, prignem se do zemlje i posve na nju legnem cijelom svojom dužinom i širinom. Kad me pijesak stane zasipati, samo provučem noge i zauzmem novi položaj na tlu. Tako mijenjam mjesta sve dok ne prestane Oluja, svaki puta se skrivajući u tlu zlaćastom bojom svoga krzna, tako da me nitko i nigdje ne može primijetiti. Kako se kreće pijesak, tako se krećem i ja, pijesak i ja zajedno zlaćaste boje. Mijenjam se kako se mijenja i moja okolina, dužinom i širinom polijegajući uz tlo. Možda bi i ti mogao pokušati tako kao i ja, možda ti tada ne bi smetala Pustinjska oluja i njezin uskomešali pijesak.”
Dječak se zahvali Lisici, pogladi je po zlaćastom krznu, ali ipak uz uzdah ovako reče: “Draga Lisice, da imam tako lijepo krzno kao ti, sigurno bih se tako odupro Oluji. Ali, kada legnem na pijesak zavlače mi se zrnca u uši i oči i uvijek ih moram trljati i otresati pijesak iz džepova, a to me strašno umara. Ne, draga Lisice, morat ću potražiti bolje rješenje svojih nevolja.”
I tako Dječak krene dalje Pustinjom u potrazi za prijateljem koji bi mu mogao pomoći da stekne valjanu hrabrost i odvažnu smjelost da se suprotstavi Pješčanoj oluji. Već je bio posustao od silnog hodanja i umoran je sjeo na jednu pješčanu dinu. Uokolo ne bijaše nikoga, ni žive duše i Dječak je već riješio odustati od svoje namjere da pronađe valjanoga i iskrenoga prijatelja koji bi mu mogao pomoći da se hrabro odhrva Pustinjskim nevoljama. Kad uto mimo njega prođe Lav, pravi pravcati strašni Lav koji je bio gospodar i šuma i nepreglednih pustinja i svih životinja što su se ondje mogle zateći. Lav je imao veliku lavlju grivu, bio je snažna i gipka tijela, velikih šapa i zlatne boje krzna. Pa iako je u njega bilo zlatno krzno, nije se skrivao kao Mudra Lisica, niti je zarivao glavu u pijesak kao Bojažljivi Noj. Ne, Lav je gordo i smjelo koračao svojim mekanim šapama po pustinjskom pjeskovitom tlu i nije nimalo obazirao na vjetar i zrnca pijeska. Kada bi bio umoran, zastao bi i legao na tlo; kada bi mu već dojadilo ležanje, smjelo bi koračao Pustinjom usuprot vjetru i studeni.
Dječaku isprva zamre srce kada ugleda Lava. Onako snažan i gipka stasa, mogao mu je i zlo nanijeti ili možda s njime ne bi htio ni riječ prozboriti. I dok se tako Dječak nećkao i razmišljao kako da se obrati tom strašnom Vladaru Svih životinja, stade Lav na korak od njega, obazre se i ovako reče Dječaku:
“Dječače, baš dobro što sam na tebe naišao. Već mi je dojadilo samome kročiti kroz ovu nepreglednu Pustinju. Nemam se s kime odmjeriti u snazi i brzini, pusta je ova Pustinja i zaista mi je dosadno. Nego, hoćeš li se sa mnom pohrvati da se natječemo tko će od nas biti pobjednik u snazi i okretnosti?”
Dječak još jednom odmjeri Lava, te odvažno ovako prozbori:
“Dragi Lave, gospodaru svih životinja u šumama i pustinjama, nije mi do hrvanja, već mene muči druga muka s kojom nikako ne znam na kraj izići. Možda bi me ti kao najmudriji od sviju, umio i htio posavjetovati.”
Lavu se svidje kako ga je Dječak oslovio kao najmudrijeg od sviju, a ne samo najsnažnijeg, već i najplemenitijeg, te ovako reče Dječaku:
“Dobro, dragi Dječače, vidim da je u tebe dovoljno hrabrosti da sa mnom zboriš, pa mi reci kakva te to muka muči i mogu li ti pomoći. Ne samo što sam snažan i odvažan, već sam i mudar i smotren, pa ću te rado saslušati.”
“Dragi Lave, danas sam usnio Pustinju iz straha i bojazni od kojeg sav treperim. Ponekad sam hrabar i odvažan i možda je u mene i Lavlje srce, ali ponekad se jako bojim i nimalo nisam smion. Pitao sam Noja što čini kada ga obuzme strah, ali me njegov savjet nije zadovoljio. Gurnuti glavu u pijesak i sam sam ponekad kadar učiniti, ali što manje vidim i čujem to me strašnija zebnja studen zavlači u srce. Tako sve volim vidjeti i čuti i rado bih uvijek pametno postupio i suočio se sa svojim teškoćama. Kada sam se oprostio s Nojem, upitao sam dragu zlaćastu Lisicu što ona čini kada je strah i nevolja obuzmu. Odgovorila mi je da se mijenja s okolinom, cijelom dužinom i širinom prianja uz tlo i tako je nevolja nikada ne zadesi. Ali ja nemam zlaćasto krzno i više volim biti svoj nego svačiji, pa tako nisam niti dragu Lisicu mogao poslušati. Radije bih bio hrabar i odvažan nego da prianjam uza sve što me na putu snađe. Ali, nikako ne znam kako se može uvijek biti hrabar. Zato me ti, dragi i mudri Lave, nauči hrabrosti i odvažnosti. Bit ću ti od sveg srca zahvalan.”
Lav promotri Dječaka, nasmije se u snažnom riku, i ovako mu reče:
“Hej, hrabri Dječače, zar možeš biti hrabriji no što već jesi?”
Dječak nije razumio što mu Lav govori. Kako bi on bio tako hrabar da mu i sam Lav prizna hrabrost? Ne, to je nemoguće, ta on je ispitivao cijelo poslijepodne i Noja i Lisicu kako da bude hrabar i ne boji se, a sada mu Lav ovako nešto kaže, on, najhrabriji i najodvažniji od sviju! Nikako nije razumio što mu Lav govori, te ga ovako zamoli:
“Dragi Lave, ti jesi i najhrabriji i najsnažniji i najmudriji od sviju, ali zaista nije u redu što se podsmjehuješ mojim pitanjima. A ako ozbiljno govoriš, tada mi radije objasni kako misliš da sam ja hrabar Dječak, a ipak se svakoga za savjet pitao kako da se ne bojim i kako da me strepnja oko srca ne obuzima? Pitao sam i Noja i Lisicu i lijepo su sa mnom razgovarali, a ti me ismijavaš i podsmjehuješ mi se, pa ne znam zašto sa mnom nećeš razgovarati kao i sve druge životinje!”
Lav se opet nasmije u riku, pa ovako reče:
“Eto, vidiš, i opet si najhrabriji od svih dječaka koje poznajem. Usuđuješ se sa mnom razgovarati i postavljati mi pitanja o hrabrosti, a ja te neću savjetovati kako da stekneš hrabrost, već ću ti radije reći da je najveća hrabrost pogledati u svoje Dječačko srce i iz srca i sa srcem o svome srcu zboriti. Kada sam u nedoumici da li sam dovoljno hrabar, ja se obratim svojem Lavljem srcu i ovako ga pitam: “Srce, reci mi, jesam li hrabar?” A srce odgovori lavljim rikom i tada uvijek znam da jesam i da ću biti hrabar. Kada nemam smjelosti pitati svoje srce, znam da nisam hrabar i ako se na takvo pitanje ne odvažim, nikada niti neću biti hrabar. Zato mislim da si ti najhrabriji Dječak kojeg sam ikada sreo u životu. Samo pitaj svoje srce otvoreno i iskreno i odgovor ćeš uvijek naći. Sada ćemo se pozdraviti kao pravi prijatelji i svatko krenuti svojim Lavljim putem.”
Lav pruži svoju veliku šapu Dječaku i tako se pozdraviše. A Dječak stade razmišljati: “Ponekad sam zaista kao Noj gurao glavu u pijesak i tako čekao neće li nevolja minuti. Time ipak ništa nisam rješavao. Nevolja je ostajala kakva je i bila, samo je za trenutak nisam vidio ni čuo. Ponekad sam postupao i kao Lisica – mijenjao bi se prema okolini i kako je vjetar puhao, tako sam se i ja okretao. Ali, ni time ništa nisam rješavao. Jer u svakoj je okolini vrebala neka skrivena opasnost i ipak je uvijek trebalo donositi hrabre odluke. Jedino kada sam svoje srce pitao, znao sam ispravni odgovor. Ima pravo Lav, odsada ću uvijek tako postupati.”
I tako Dječak postade Krotitelj Lavova. Kada bi na javi u to posumnjao, bilo je dovoljno da zapita svoje srce i odgovor bi uvijek znao.