IZVADAK IZ KNJIGE «TEORIJA PREVOĐENJA»
USMENO PREVOĐENJE
U usmenom je prevođenju zasigurno riječ o onom obliku prevodilačke djelatnosti u kojem se sam proces prevođenja, u posebnim uvjetima u kojima se ostvaruje, može najpodrobnije analizirati sa stanovišta kako sama njegova odvijanja kao djelatnosti sui generis, tako i povezanosti s drugim znanstvenim disciplinama od kojih je najupečatljiviji pristup sa stanovišta psihologije i sociologije, dok navlastito lingvistički pristup obuhvaća jezike u kontaktu, psiholingvistiku i sociolingvistiku. Usmeno se prevođenje prije svega dijeli na vidove u kojima se ostvaruje, a riječ je o konsekutivnom i simultanom prevođenju. Takva podjela podrazumijeva da se usmeno prevođenje, prema uvjetima u kojima se ostvaruje i posebnim zahtjevima koji otuda proizlaze, na ove vidove dijeli prema elementima ostvarenja prijevodne poruke koji se odnose na ostvarenje prijevodnog govornog čina, a obuhvaćaju naredne uvjete njegova oblikovanja:
- trajanje vremenskog odsječka u kojem se ostvaruje auditivna recepcija izvorne poruke: dok je za konsekutivno prevođenje karakteristično da se sluša cijeli odjeljak izvorne poruke, simultano se prevođenje ostvaruje gotovo istodobno sa izvornom porukom ili u kratkom zaostajanju od nekoliko sekundi;
- trajanje vremenskog odječka u kojem se ostvaruje preizražavanje izvorne poruke: dok u konsekutivnom prevođenju postoji mogućnost raščlanjivanja poruke i njezinog usredištenja u prijevodnom govornom činu oko raščlanjenog smisla na temelju dužih sekvenci govora u kojima uvodni dio poruke može biti dodatno razjašnjen i raščlanjen, te tako i polazišne naznake cijelog opsega poruke dopunjene novim objašnjenjima ili razradama osnovne misli, u simultanom prevođenju ovaj je odsječak vremena smanjen ili gotovo posve isključen u nizanju misaonih i rečeničnih slijedova koji iziskuju preiskazivanje svojih sadržajnih odrednica bez mogućnosti raščlambe ili dodatnog traženja pojašnjenja termina ili osnovnih odrednica poruke koje obično slijede u dužim odlomcima govora;
- trajanje vremenskog odječka u kojem se ostvaruje pretraživanje semantičkog opsega određenih ključnih pojmova i termina i izbor prijevodnih ekvivalenata: dok u konsekutivnom prevođenju, tijekom slušanja dužih segmenata poruke jedan termin može biti smisleno proširen ili objašnjen u cjelini obavijesti, što pruža mogućnost odabira najprikladnijeg prijevodnog ekvivalenta, u simultanom prevođenju ne postoji mogućnost “zaustavljanja” na razumijevanju cijelog semantičkog opsega za izbor i upotrebu termina, već se iziskuje istodobna zamjena, što često dovodi do nužnosti doslovnog prijevoda “riječ za riječ” ili naknadne korekcije prvobitno odabranog termina, što uvodi nejasnost ili nerazumljivost u oblikovanju prijevodne poruke.
Već se ukazivanjem na razlike u dva osnovna vida usmenog prevođenja, konsekutivnom i simultanom, ukazalo i na opća obilježja usmenog prevođenja kao posebnog oblika prevodilačke djelatnosti i onih momenata koji uključuju interdisciplinarni pristup analizi ovog oblika prevođenja. Prije svega, riječ je o ostvarenju prijevodne poruke koja započinje akustičkom recepcijom izvorne poruke na polazišnom jeziku, te u svojem krajnjem ostvarenju nalaže isto govorno ostvarenje u neposredno govornom činu bez mogućnosti prekida i s izričitim nalogom da poruka bude, ne samo semantički istovrijedna, već i istovrijedna prema svim funkcionalnim i pragmatičkim zahtjevima koji se postavljaju na postizanje istog govornog cilja kakav je zamišljen i ostvaren u polazišnoj poruci. To podrazumijeva i adekvatan izbor stilskih i pragmatskih sredstava kako bi se u govornika na stranom jeziku postigao isti učinak kakav je zamišljen u govornika polazišnog jezika, što znači da osoba prevoditelja zamjenjuje osobu govornika, te je uz poruku značajan i cijeli spektar govornih sredstava koji moraju biti adekvatno prenijeti kako bi se postigao namjeravani učinak ili cilj. Stoga se usmeno prevođenje u svoja dva osnovna vida može analizirati ne samo sa stanovišta trajanja vremenskih odsječaka u kojima se ostvaruje u cjelini i pojedinim svojim fazama, već i prema unutarnjem strukturiranju osnovnih faza usmenog prevođenja koje se odvijaju u akustičkom mediju govorno izrečenih i govorno prenošenih poruka s ograničenim i u pravilu kratkim vremenom trajanja. U takvom akustičkom mediju izvornih i prijevodnih govornih činova u kojima je trajanje ostvarenja prijevodnih činova određeno trajanjem izvornog govornog čina i njemu podređeno, prijevodni se čin ostvaruje u tri faze s nekoliko nivoa raščlambe s obzirom na cilj koji se porukom želi ostvariti:
a) prva se faza sastoji u akustičkoj recepciji ili slušanju “označujućeg govora koji nosi smisao; poimanje (područje jezika) i razumijevanje (područje mišljenja i komunikacije među sugovornicima) poruke njezinim raščlanjavanjem i tumačenjem”[1]. U prvoj se fazi, dakle, ostvaruje slušanje s razumijevanjem poruke na polazišnom jeziku, što zahtijeva akustičku razgovijetnost izvorišne poruke, kao i razumijevanje i raščlambu izvorne poruke na temeljne odrednica smisla i značenja cjelokupne poruke, a ne zadržavanje na njezinom jezičkom obliku. Raščlamba izvorne poruke podrazumijeva razumijevanje značenja koje se ne ostvaruje na razini pojedinih riječi, već uočavanju njihova semantičkog opsega koji u cijelom rečeničnom nizu nosi smislenost i intenciju pošiljaoca poruke. Ovakva je raščlamba uvjetovana psihološkim osnovama pamćenja koje u aktivnom opsegu ne može biti ostvareno na nivou pojedinačnih govornih jedinica, već jedino smislene okosnice cijele poruke čije će razumijevanje omogućiti prikladan izbor prijevodnih ekvivalenata.[2] Uz semantički i smisleno opravdan izbor leksičkih jedinica[3] vezuje se i prikladan funkcionalni izbor sredstava izražavanja koji omogućuje da prijevodna poruka postigne isti komunikacijski cilj kao i izvorna poruka.[4] U prvoj fazi razumijevanja govorne poruke suštinsku ulogu igra, dakle, analiza onih jezičkih sredstava koja sačinjavaju okosnicu smisla cijele poruke na semantičkoj ravni, kao i analiza odabira onih pragmatskih sredstava izražavanja koja su nosiva za ostvarenje namjeravanog učinka ili komunikacijskog cilja, što je ujedno i okosnica za preiskazivanje izvorne poruke u ciljnom jeziku. Može se, dakle, zaključiti da je za usmeno prevođenje bitno usredotočenje na dvije razine govorne poruke: analiza semantičkih odrednica smisla poruke i odabir adekvatnih leksičkih jedinica[5], te analiza oblika poruke u smislu odabira pragmatskih jezičkih sredstava u određenoj komunikacijskoj situaciji.
b) Druga se faza usmenog prevođenja može okarakterizirati kao “namjerno zaboravljanje označujućeg govora, pri čemu u pamćenju ostaje neverbalni odraz označenog (pojmovi, predodžbe, itd.)”.[6] Ovaj je moment usmenog prevođenja svakako njegova bitna odlika spram drugih oblika i vidova prevođenja jer označava upravo element razrade izvorne poruke i traženja onih sredstava kojima će se smisao i sadržaj poruke, a ne njezin formalno-jezički oblik, ponajbolje i najadevatnije preiskazati u jeziku-cilju. Iznova je riječ o psihološkoj osnovi pamćenja i zapamćivanja uokrug semantički i smisleno nosive okosnice poruke svih drugih elemenata koji se uz nju vezuju prema stanovitom hijerarhijskom poretku važnosti: a) ponajprije se izdvaja sadržajna jezgra poruke koje se naziva smislom (u vezivanju i poretku vezivanja svih jezičkih jedinica na razini sadržaja i pragmatski orijentirane forme ili odabira formalnih jezičkih sredstava kojima se postiže željena komunikacijska namjera, intencija ili cilj poruke), b) potom se određuje semantički nosiva jezgra poruke koja se može usredotočavati na određeni termin, cijeli opis pojave ili samo formalno oblikovanje iskaza s namjerom postizavanja određenog komunikacijskog cilja (slaganja, odobravanja, pristajanja uz iznijeto mišljenje, itd.), c) zatim se vrši hijerarhijski odabir drugih jezičkih jedinica ili jezičkih sredstava koje se, prema stupnju važnosti ili stupnju razrade poruke ili postizanju željenog komunikacijskog učinka, vezuju uz prvobitno izlučeni nosivi dio poruke. U tom hijerarhijskom slijedu prvo mjesto uz osnovu obavijesti čine one jezičke jedinice koje proširuju osnovnu semantičku jezgru poruke (npr. podrobniji opisi neke promatrane pojave, brojčani podaci, podaci o uvjetima promatranja ili eksperimentiranja s pojavom) i na taj način je nadopunjuju, objašnjavaju, razrađuju ili služe kao argument u prilog nekoj tezi. Tek potom slijede sve druge jezičke jedinice koje se odnose na oblikovanje manje značajnih, sa stanovišta sadržaja, segmenata poruke, te ponekad u prijevodu mogu biti i sasvim izostavljene ili znatno skraćene. Ukoliko je, pak, poruka orijentirana samo na postizavanje određenih pragmatskih učinaka u sugovornika, analiza se usredsređuje na stilske elemente poruke i funkcionalnu jezgru takvog obraćanja sugovornicima, pri čemu odabir leksičkih jedinica stupa “u službu” funkcionalnih stilskih elemenata oblikovanja poruke.
Element ove faze usmenog prevođenja, koji je karakteriziran “zaboravljanjem izvornog označujućeg govora i zaustavljanjem na slikama i predodžbama” neposredno je uvjetovan već navedenom psihologijom pamćenja, ali i jezičkim činiteljima čiji je odabir umnogome olakšan ukoliko postoji jasno razumijevanje i zorno predočavanje predmetnog sadržaja, a ne “zaustavljanje” na određenim leksičkim jedinicama za koje se potom može tražiti samo doslovni ekvivalent, a ne i oblikovanje posve smislene poruke na jeziku-cilju. Time se ujedno omogućuje i da prevoditelj “zauzme mjesto” govornika, te poruku oblikuje što vjernije smislu, upravo kao da sam izlaže o nekoj uočenoj pojavi. Zamišljanje i prizivanje u sjećanje zornih slika i predodžbi može biti vrlo važan element u prevođenju slikovitih opisa u kojima jedino vjerno predočavanje slike može dovesti do sačuvanja svih elemenata nabrajanja aspekata uočene pojave, kao i načina njihova opisa.[7] I u razumijevanju strogo linearnih poruka u kojima nema opisivanja, niti nabrajanja, već samo iznošenja činjenica i podataka, zorno predočavanje i pojmovna razina misaonog procesa, bez vezivanja uz određene jezičke jedinice, može umnogome pripomoći kako analitičkom pristupu izdvajanja smislene okosnice poruke, tako i njezina oblikovanja na jeziku-cilju jer pridonosi stvarnom razumijevanju i smislenom oblikovanju i preiskazivanju poruke. Jedino ono što je valjano shvaćeno može biti i valjano preiskazano u jeziku-cilju, dok svako nerazumijevanje povlači za sobom nerazumljiv ili doslovan prijevod.
Pri ovakvoj analizi smislenih konstituenata poruke pažnja prevoditelja se usredsređuje, kako je već rečeno, na semantičke sastavnice poruke prema određenom hijerarhijskom slijedu važnosti u odnosu na sadržaj i intenciju poruke. Pritom je riječ o izlučivanju jezgre obavijesti u kojoj je suštinski element razumijevanje informacije[8], izražene u određenim “nosivim” terminima ili drugim leksičkim jedinicama općeupotrebne leksike, koja čini semantičku dominantnu poruke. Prilikom traženja i odabira prijevodnih ekvivalenata za upravo takve nosive leksičke jedinice, u usmenom se prevođenju može ostvariti prijevod na tri razine istoznačnosti same riječi, što označava i prikladno nalaženje prijevodnih ekvivalenata u situciji kada su onemogućene dodatne konzultacije sa rječnicima, stručnim tekstovima, encipklopedijama i priručnicima kao sastavnim dijelom pismenog prevođenja: 1. etimološki prijevod osnovnog značenja riječi, kako je već spomenuto u oblikovanju semantičkih jezgri za općeupotrebnu leksiku koja se morfološki oblikuje u terminološke jezičke jedinice ili “prelijevanjem” samo osnovnog značenja riječi u parovima srodnih jezika u kojima takav prijevod ne narušava cijeli smisao poruke; 2. dogovorni prijevod koji podrazumijeva istoznačnost izraza koji se koriste u datoj oblasti, te su kao takvi prihvaćeni.[9] Takvi prijevodni ekvivalenti tvore sadržaj stručnih terminoloških riječnika za svaku oblast ponaosob, te zahtijevaju automatizam preiskazivanja; 3. “prijevod značenja kojeg riječ ima u određenoj misaonoj cjelini, a to je stvaralačko ponavljanje iskaza uz pronalaženje istoznačnih riječi u drugom jeziku, koje vrijede samo u datoj misaonoj cjelini.”[10] Upravo ovakav način traženja i izbora prijevodnih ekvivalenata ponajbolje iskazuje stvaralački karakter usmenog prevođenja u čijoj se fazi preiskazivanja iznova oblikuje poruka na jeziku-cilju.
c) Traženje i odabir prijevodnih ekvivalenata i stvaralačka priroda tog čina vodi do trećeg faze usmenog prevođenja koja bi se mogla okarakterizirati kao “proizvođenje novog označujućeg govora na drugom jeziku…(pri čemu)…taj govor mora ispuniti dva uvjeta: mora u potpunosti izražavati izvornu poruku i mora biti prilagođen onome tko prima tu poruku.”[11] U ovoj se fazi usmenog prevođenja izražava kako bit misaonog procesa razumijevanja smislene okosnice poruke i analize njezinih sastavnih semantičkih i formalnih elemenata, tako i osnovni činitelji samog procesa prevođenja koji su dati u razumijevanju kao vladanju ne samo jezikom izvorne poruke, već i njezinim predmetnim sadržajem u obliku poznavanja neke oblasti znanja na koju se govorni čin odnosi, kao i oblikovanjem poruke u svrhu postizavanja određenih pragmatskih učinaka u sugovornika. Tek temeljito poznavanje i razumijevanje predmetnog sadržaja, koje podrazumijeva i poznavanje “realija prostora i vremena” u određenoj kulturi, može omogućiti oblikovanje smislenih poruka u jeziku-cilju. Poznavanje formalnih jezičkih sredstava na razini sintaksičkog i stilističkog oblikovanja u određenom jeziku može omogućiti i vjerno preiskazivanje izvorne poruke sa zadržavanjem i očuvanjem pragmatske usmjerenosti poruke u jeziku-cilju. To, pak, podrazumijeva adekvatni izbor jezičkih sredstava, što znači temeljito poznavanje samog jezika i to kako polazišnog, tako i ciljnog. Takvo se poznavanje jezika u usmenom prevođenju naziva “korisnim znanjem jezika”, a pretpostavlja cijeli niz uvjeta za adekvatno ostvarenje u preiskazivanju jezika izvorne poruke jezikom-ciljem [12], što potvrđuje poziciju usmenog prevoditelja kao navlastitog govornika ili zamjene izvornog govornika.
Za usmeno je prevođenje, dakle, bitna usmjerena pažnja na razumijevanje cijele poruke, kao i izdvajanje iz nje onih bitnih elemenata koji čine sadržajnu i smislenu jezgru poruke, pri čemu su glavne odlike takve usmjerene pažnje “potpuno poimanje koje zahtijeva neuobičajeno napregnutu pažnju, što znači smišljeni odabir čulnih opažanja i njihovu misaonu obradu, tako da nešto od onoga što je obrađeno ostaje, dok nešto biva odbačeno.”[13] Izvjesno je da upravo o činu usmjerene pažnje ovisi uočavanje i pravilan odabir onoga što čini smislenu jezgru poruke koja mora biti uočena, izdvojena i shvaćena u cijelosti poruke, bez dodavanja ili skraćivanja obavijesnog jezgra poruke. Tek se tako pstiže cjeloviti komunikacijski učinak poruke koji može dovesti i do odgovarajućeg odgovora sugovornika.[14]
Iz analize faza procesa usmenog prevođenja, konsekutivnog i simultanog, moglo bi se zaključiti da je temeljno načelo na kojem se zasniva i ostvaruje usmeni prijevodni čin razumijevanje i raščlamba smislenih odrednica i sadržajnih i formalno-pragmatskih sastavnica poruke na izvornom jeziku i njezina preiskazivanja i preoblikovanja na jeziku-cilju. Taj se proces ostvaruje uz pomoć selektivne pažnje koja je usmjerena na trenutni odabir prijevodnih ekvivalenata koji odgovaraju ispunjenju intencije komunikacijskog čina. Pritom pažnja nije usmjerena na oblik, već prvenstveno na sadržaj poruke u kojem se jezička sredstva izraza odvajaju od misaonog i pojmovnog sadržaja u kojem je bitna njihova logička strukturiranost i smislena povezanost koja ujedno i čini osnov rekonstrukcije sadržaja poruke i njezina preiskazivanja u jeziku-cilju, kako bi se postigao sadržajno i pragmatski što vjernije prenošenje obavijesnog jezgra poruke.[15]
Sve izloženo o osnovama simultanog i konsekutivnog prevođenja može se sažeti u jedinstveni teorijski model što je, na temelju eksperimentalnih podataka i teorijskih uopćenja pokušao izvesti Černov[16], oblikujući empirijska zapažanja i teorijske postavke o prirodi procesa prevođenja u model usmenog prevođenja kojemu je intencija cjelovit odgovor na pitanje, kako se odvija proces usmenog prevođenja i koje su misaone aktivnosti u njemu obuhvaćene kako bi se ostvario čin usmenog prijevoda, određenog kao “složeni oblik dvojezične komunikacijsko-jezičke djelatnosti koja se ostvaruje u uvjetima kratkog vremenskog trajanja i stroge ograničenosti opsega informacije koja se obrađuje, a čiji je i predmet i proizvod semantičko-smislena struktura poruke koja se preiskazuje.”[17] Već je u samom polazišnom određenju usmenog prevođenja Černov ocrtao uvjete u kojima se ono odvija i koji ga izdvajaju kao zasebni oblik prevodilačke djelatnosti što se u mnogo kojem pogledu razlikuje od pismenog prevođenja[18], te je naznačio i njegove strukturne odrednice (govorni čin kao polazišni i ujedno završni čin komunikacije u kojem se prijevod vrši gotovo automatizirano i dijelom kao nesvjesni čin tvorenja i oblikovanja poruke na ciljnom jeziku) i jezgru na čijoj se osnovi i ostvaruje ovaj prijevodni čin.
Černov pritom smatra kako je orijentacija na smislenu okosnicu govornog čina na polazišnom jeziku, uzimajući u obzir psihološke uvjete selekcioniranja pažnje i zadržavanja u operativnom i kratkoročnom pamćenju malog opsega informacija, te njihovo usklađivanje i dovođenje u vezu s podacima, pohranjenim u dugoročnom pamćenju, usmjerena posredstvom osnovnog modela vjerojatnosnog prognoziranja i sintetičkog oblikovanja poruke koje se provodi u svim zasebnim operacijama kratkotrajne analize i konačnog oblikovanja završne poruke. Ova dva momenta čine osnov svih operacija koje prevoditelj obavlja u kratkom vremenu između slušanja i govorenja, auditivne recepcije izvorne poruke i njezina govornog oblikovanja na jeziku cilju. Vjerojatnosno prognoziranje podrazumijeva takvo slušanje semantičko-smislenog jezgra govornikove poruke koje istodobno obuhvaća uspoređivanje poznatog, u odnosu na predmetno-logički sadržaj poruke i vladanje jezičkim znanjima, te prognoziranje daljnjeg tijeka poruke, sve do njezina završna oblikovanja, kao postavljanje i evaluiranje momentalno donijetih hipoteza o onome što prevoditelj rekonstruira kao smisao cijelog iskaza. Upravljajući se prema aproksimacijama razvoja ili završetka govornog čina, prevoditelj u takvoj vjerojatnosnoj prognozi tijeka poruke vrši hijerarhijski odabir onoga što čini smisleno-semantičku jezgru poruke od svega što je za nju manje važno, orijentirajući se na sadržaj, a ne formu iskaza. Formalni elementi oblikovanja izvorne poruke ulaze u hijerarhijski važne elemente kao podstrukture osnovne smisleno-semantičke strukture čiji su sastavni elementi referenta ili tematska, faktičko-modalna, evaluacijska i pragmatička struktura, te deiktički univerzum razgovora, uz uvažavanje tezaurskih, (povezanih sa poznavanjem teme poruke i činitelja izloženih predmetno-logičkih sadržaja) situativnih (povezanih sa znanjem govornika i faktorom vremena izlaganja-slušanja i preiskazivanja-govora poruke na ciljnom jeziku) i pragmatičkih (povezanih sa činiteljem sastava slušateljstva, cilja i osnovnog motiva poruke) implikacija prenošenja poruke, čime se utvrđuje opća struktura međusistemskih uzajamnih odnosa.[19] U takvoj međusistemskoj strukturi bitnu ulogu za analizu i oblikovanje poruke ima faktor zalihosnosti koji predstavlja opseg podudaranja izrečenog u poruci s prethodnim jezičkim i predmetno-logičkim znanjima prevoditelja, što mu omogućuje brz odabir i hijerarhijsko svrstavanje informacijskih sadržaja u poruci. Pritom se i tijekom samog procesa prevođenja osnov zalihosnosti sve više povećava s proširivanjem informacijskog jezgra poruke, što označava povišenje spremnosti prevoditelja na usporedbu sa poznatim i na taj način brže i adekvatnije oblikovanje poruke na jeziku-cilju.[20] Pritom je očigledno da u međusistemskoj strukturi koja se uspostavlja djelovanjem svih elemenata komunikacijske situacije usmenog prevođenja (izraženih u situativnim i pragmatskim implikacijama govornog čina izvornog govornika i prevoditelja), kao i selekcionirane usmjerenosti pažnje na smisleno-semantičku jezgru poruke s hijerarhijskom razdiobom njezinih sastavnih komponenti (predmetno-logički sadržaj, pragmatski momenti oblikovanja poruke), dolazi do uspostavljanja posebnog oblika komunikacijske situacije u čijoj se strukturi mogu izdvojiti sljedeće komponente ili činitelji: 1. karakteristike izvora poruke (govornika), 2. tema poruke, 3. odnos prema događaju, 4. recipijent, 5. mjesto poruke, 6. vrijeme trajanja poruke, 7. cilj izlaganja, 8. motiv izlaganja. Prema stupnju važnosti i uloge koju igraju u oblikovanju poruke, u kojem procesu prevoditelj ima dvostruku ulogu recipijenta i istovremenog pošiljaoca poruke na jeziku-cilju, oblikuju se razni interakcijski odnosi ovih komponenti, što sve utječe na oblikovanje poruke na jeziku-cilju. Ukoliko je, npr., cilj izlaganja izvještavanje o izvršenom eksperimentu, tada je motiv egzaktno navođenje podataka s određenom temom u krugu obaviještenih slušatelja u obliku izlaganja i rasprave. Već prema ovim karakteristikama komunikacijske situacije, pažnja se prevoditelja u većoj mjeri usredotočuje na predmetno-logički sadržaj, unutar kojeg uočava smislene logičke veze i traži adekvatan izraz osnovnih i ključnih termina, dok zapostavlja izražajnost poruke ili druge, izuzev informativne, intencije poruke. U drugim oblicima izlaganja govornika u drugim uvjetima ostvarenja govornog čina ili teme izlaganja, pažnja prevoditelja se ograničuje na druge razine oblikovanja poruke od kojih pragmatska usmjerenost na recipijenta može biti od presudne važnosti kao izazivanje odgovarajućih reakcija slaganja ili odbravanja, emocionalnih reakcija ili konkretnog čina.
Pritom se pažnja prevoditelja, polazeći od subjektivne zalihosnosti, usmjeruje na onoliko duboku raščlambu hijerarhijskog poretka sastavnih komponenti poruke koliko je to potrebno za rekonstrukciju smisleno-semantičke jezgre poruke u ciljnom jeziku. Takva raščlamba čini stupnjevitu osnovu mehanizma vjerojatnosnog prognoziranja koja polazi od segmentacije poruke na slog[21], pojedinu riječ[22], sintagmu[23], rečenicu i povezani cjeloviti iskaz. To podrazumijeva analitičko atomiziranje poruke na one sadržajne komponente koje čine cjelinu smisleno-semantičke jezgre poruke iz dubinske strukture smisla poruke u kojem se odijeljene komponente, međusobno se spajajući, povezuju u čvrstu smislenu strukturu cijelog iskaza. Pritom se zalihosnost poruke svodi na ponavljanje njezinih dijelova, te njihovu međusobnu povezanost. Pritom je na razini iskaza “prvi aspekt izražen kao iterativnost semantičkih komponenti koja osigurava semantičko i gramatičko povezivanje u govoru”, dok je na razini cjelovite poruke “prvi aspekt izražen kao anaforička ponavljanja i sureferentnost u poruci, a drugi aspekt kao povezanost teksta.”[24] Zahvaljujući ponovljivosti i međusobnoj smislenoj povezanosti osnovnih predmetno-logičkih sadržaja dinamički se i kumulativno povisuje i stupanj zalihosnosti, dok u nesuvislo oblikovanim porukama ili porukama koje ne dovode do ispunjenja očekivanja ili ostvarenja vjerojatnosne prognoze razvoja ili svršetka poruke dolazi do slabljenja smislenog oblikovanja poruke koje se očituje u nerazgovijetnosti ili, pak, svojevoljnim dopunama prevoditelja u skladu s očekivanim.[25]
Černov, dakle, predlaže takav model usmenog prevođenja u kojem temeljnu ulogu igra vjerojatnosno prognoziranje kao oblikovanje poruke na jeziku-cilju prema zalihosnosti poruke i očekivanosti razvoja ili dovršetka logičko-smislene niti-vodilje iskaza. Pritom se prijevod ostvaruje kako na uočavanju i odabiru hijerarhijskih razina koje su bitne za smisleno-semantičku jezrgu poruke, od sloga do cijelog iskaza, tako i na raznim razinama, od prozodijske, posredstvom sintaktičke, do smisleno-semantičke razine poruke. Mogućnost je primjene i ozbiljenja ovog složenog mehanizma izlučivanja informacijskog jezgra izvorne poruke i njezina preiskazivanja i osmišljavanja u jeziku-cilju “…povezana sa subjektivnom (smisleno-semantičkom) zalihosnošću vezanog iskaza (sa sposobnošću usmenog prevoditelja da izdvoji tezaurske, situativne i pragmatske implikacije iz sastavnog dijela iskaza), dakle, zalihosnošću vezanog iskaza u odnosu na usmenog prevoditelja.”[26]
Iz svega rečenog proizlazi da je u usmenom prevođenju, simultanom i konsekutivnom, riječ o vrlo složenom mehanizmu čiji su lingvistički i psiholingvistički aspekti međusobno usko povezani. Dok o znanju jezika i predmetno-logičkih sadržaja ovisi razumijevanje poruke i izdvajanje hijerarhijskih razina u sastavnim komponentama koje tvore smisleno-semantičku jezgru poruke, o kratkoročnom i dugoročnom pamćenju, intenzivnosti i pravilnoj selektivnosti pažnje kao psihološkim osnovama usmenog prevođenja u mnogome ovisi uspješan rad usmenog prevoditelja. Pritom se oba izložena pristupa, empirijski i teorijski, mogu objediniti u narednom opisu faza usmenog prevođenja kao procesa o čijoj uspješnosti ovisi i prosudba uspješnosti krajnjeg rezultata – poruke u ciljnom jeziku i njezine adekvatnosti izvornoj poruci:
a) u fazi auditivne recepcije ostvaruje se poimanje (na razini jezika) i razumijevanje (na razini predmetno-logičkih sadržaja) u kojem zalihosnost poruke u obliku prethodnih znanja i obaviještenosti prevoditelja i same iterativne i povezane strukture izričaja omogućuje selektivni pristup sastavnim komponentama sadržaja poruke, tako da se izdvajaju bitni od nebitnih sadržaja, te vjerojatnosno prognozira razvoj i svršetak poruke. Analiza poruke provodi se hijerarhijski s obzirom na jezičke razine od prozodije do semantike, sloga do cijelog iskaza, kao i selektivno s obzirom na jezičke, situativne i pragmatske implikacije poruke. U ovoj se fazi pažnja usredsređuje na ključne momente oblikovanja smisleno-sadržajne jezgre poruke, te je većinom analitičkog karaktera.
b) U fazi “zaboravljanja označujućeg govora” i usredsređenja pažnje prevoditelja na logički i pojmovni sadržaj iskaza dovršena vjerojatnosna prognoza tijeka i svršetka iskaza vraća se na hijerarhizaciju komponenti logičko-smislenog jezgra poruke, utvrđujući njihove logičke veze i izdvajajući pojmovnu i konceptualnu razinu iskaza. Pritom se izdvajaju ključni pojmovi i njihove povezanosti s ostalim sastavnim komponentama iskaza. U ovoj se fazi aktualizira zalihosnost poruke u odnosu na jezička, situativna i pragmatska znanja prevoditelja koja proizlaze iz implikacija poruke, što je osnov za hijerarhiziranje važnosti sadržajnih i pragmatskih komponenti poruke. Završni je čin ove faze sinteza svih uočenih komponenti u smisleno-sadržajnu jezgru poruke koja će biti oblikovana u jeziku-cilju, te traženje odgovarajućih prijevodnih ekvivalenata u jeziku-cilju.
c) Završna je faza usmenog prevođenja osmišljavanje i preiskazivanje poruke u jeziku-cilju. Sukcesivnim nalaženjem i utvrđivanjem prijevodnih ekvivalenata sa širenjem poruke i ulančavanjem onih komponenti koje se vezuju uz osnovni smisleno-semantički kompleks cijelog iskaza, raste i povratna sprega zalihosnosti poruke, što omogućuje povisivanje stupnja adekvatnosti i ekvivalentnosti zahvaljujući iterativnosti iskaza i njegovoj logičkoj povezanosti.
Za razliku od usmenog prevođenja, pismeno je prevođenje suodređeno drugim objektivnim Usmeno je prevođenje, dakle, u oblicima simultanog i konsekutivnog prevođenja složen proces kumulativne dinamike zalihosnosti i uočavanja smisleno-logičkih veza u tekstu. S obzirom na posebne uvjete u kojima se ostvaruje, usmeno se prevođenje izdvaja u zasebni oblik prevođenja u kojem ponajbolje dolazi do izražaja važnost smisleno-semantičkih struktura kao okosnice poimanja i razumijevanja govornog čina, njegove logičke povezanosti i smislene cjelovitosti. Pritom su na djelu kako jezički, tako i psihološki činitelji procesa prevođenja, što još jednom upućuje na nužnost interdisciplinarnog pristupa istraživanju prijevodnog procesa i prevodilačke djelatnosti u cjelini.
[1]čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 23
[2]ovo se tvrđenje zasniva na psihologijskim ispitivanjima pasivnog i aktivnog pamćenja, kao i trajanja faze zapamćivanja i zadržavanja u pamćenju. Pokazano je, naime, da se pamćenje umnogome olakšava i u fazi zapamćivanja i prema trajanju zadržavanja u pamćenju ako se nekom zbiru podataka prida određeni smisao, te ukoliko se poruka, koju valja zapamtiti, u većoj mjeri podudara sa prethodnim znanjima što su kao zaliha pohranjeni u pasivnom pamćenju kojeg nismo neposredno svjesni, ali se na spomen neke semantičke odrednice poruke, možemo “prisjetiti” ili “prepoznati” i dovesti u unutarnju smislenu vezu ono što je novo s onim što je već poznato. Bitno je pritom da upravo psihologija pamćenja dodatno opravdava činjenicu da se u usmenom prevođenju ne pamte niti mogu zapamtiti određene leksičke jedinice, već se pamti samo smisao kojim se odabrane jedinice u drugom jeziku iznova “dovode u red” ili oblikuju prema uočenom smislu, a ne odjelitim konkretnim elementima poruke koje bi u takom kratkom vremenu bilo nemoguće zapamtiti.
[3]Raznolikost tema ragovora koje su predmet prevođenja u usmenom prevođenju nalaže ne samo proširivanje terminološkog rječničkog fonda koji se u pravilu odnosi na vrlo usko specijalizirane znanstvene i stručne oblasti, već i poznavanje samih predmetnih sadržaja tih oblasti, što podrazumijeva ovladavanje stručnim znanjima, a ne samo jezikom na kojeg se prevodi. Ova činjenica iznova potvrđuje važnost ovladavanja predmetnim sadržajima i vremensko-prostornim realijama, kao i realijama kulture koje uvjetuju upravo određeno segmentiranje misaonog i pojmovnog kontinuuma u određene segmente jezičkog izraza, što ne podrazumijeva samo “zanatsko” vladanje znanjem jezika, već i produbljeno razumijevanje uvjeta govornih činova i njihovih oblikovanja, dakle vanligvističko znanje. Samo takvo znanje može osigurati valjano i kvalitetno prevođenje, za razliku od doslovnog ili vrlo usko fragmentiranog na određene segmente poruke, a ne i njezinu cjelinu, što govori u prilog razradi početne sheme nužnih uvjeta prevođenja kao znanja polazišnog jezika, poznavanje oblasti unutar koje se oblikuje poruka, kao i poznavanje ciljnog jezika prijevoda.
[4]Različiti govorni činovi u različitim komunikacijskim prilikama za inače isti sadržaj zahtijevaju korištenje različitih pragmatskih sredstava uobličavanja poruke, ovisno o sastavu sugovornika i krajnjem cilju kojeg govornik porukom želi ostvariti kao komunikacijski učinak na sugovornika. Sadržaj izlaganja na znanstvenom skupu može biti uvjeravanje sugovornika u ispravnost ili prestižnost neke nove znanstvene teorije ili prikupljenih podataka, dok isti predmetni sadržaj može biti izložen i s ciljem zadobivanja povjerenja u neku tezu ili ostvarenja nekog drugog oblika zanimanja za izloženo, što za sobom povlači i ostvarenje željenih konkretnih činova – npr. interes za kupovinu, propagandne svrhe, zagovaranje i širenje istih stanovišta i tome slično. Prijevodna poruka, dakle, mora biti oblikovana upravo onim pragmatskim komunikacijskim sredstvima koja su uočena kao dominantna u oblikovanju izvorne poruke, te ponekad i pretežu nad iznošenjem samog predmetnog sadržaja poruke ili znatno utječu na odabir sastavnica informacijskog jezgra poruke i njezinog oblikovanja posebno odabranim jezičkim sredstvima.
[5]Koje se prvenstveno odnose na “jezik struke” ili vladanje terminološkim jezičkim jedinicama. Kada je riječ o posebnoj terminologiji posebnih oblasti znanja, zanimljivo je ustvrditi da ih različiti jezici različito oblikuju, ali uvijek zadržavaju određeno semantičko jezgro ili način oblikovanja po kojem ih je lakše analiziratu, kao i pronaći odgovarajuće ekvivalente u drugom jeziku. Termini se obično oblikuju prema polazišnoj osnovi latinskog ili grčkog jezika, te stoga zadržavaju korjensku sličnost u raznim jezicima (posebice u paru engleski-francuski). S druge strane, termini se mogu oblikovati i prema postojećim semantičkim jezgrima osnovnih pojmova u određenom jeziku, te tako tvore semantičko stablo u kojem se određenim morfološkim oblikovanjem tvore novi semantički opsezi osnovnih pojmova, npr. tvorenjem složenica u njemačkom jeziku uokolo jezgre osnovne riječi u kojoj se modificira njezino polazišno semantičko polje (npr. Mutter u njemačkom može biti i “maternica” i “navrtka” u složenici “Schraubmutter” ili “posteljica” u složenici “Mutterkuchen”). U ovakvom se morfološkom oblikovanju semantičkih stabala za terminološke jezičke jedinice može “potkrasti” i pozitivna interferencija ukoliko se pojmovi oblikuju na sukladan način u raznim jezicima (npr. iz latinskog korijena) ili negativna interferencija ukoliko dovodi do doslovnog prevođenja ili terminološki posve “promašenog” izbora prijevodnih ekvivalenata.
[6]čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str.23.
[7]Prijevod nekog opisnog govornog čina gotovo da se ne može zamisliti bez zornog predočavanja u kojem se u zamišljenoj slici pažnja može usredotočiti na osnovne objekte opisivanja, kao i pratiti slijed odabira opisnih jezičkih jedinica i sredstava, što umnogome olakšava preiskazivanje na jeziku-cilju.
[8]U prilog tome navodim: “Da bi shvatio informaciju koju čuje, prevodilac ne mora razumjeti cijelo semantičko polje, ali mora otkriti dovoljno velik njegov dio. Uz pomoć logičke dogradnje može ići mnogo dalje od nesvjesnog razumijevanja i na prvi pogled nerazumljive informacije dovesti u vezu sa saznanjima iz ponekad sasvim različitih oblasti.”
čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 70-71.
U ovome je navodu riječ o fragmentiranju poruke na dio “koji je razumljiv” i dio “kojeg valja rekonstruirati” prema drugim postojećim znanjima u prevodiočevom fondu jezičkog i stručnog znanja, što je nadopuna temeljnoj raščlambi smislenog jezgra poruke prema načinu odabira i traženja prijevodnih ekvivalenata. Pažnja se pritom dodato usmjeruje na način izražavanja onoga što je uočeno kao smislena dominantna obavijesnog jezgra poruke.
[9]”..ovdje nije u pitanju ni pronalaženje istoznačnih riječi samo za određenu priliku (kao kod riječi čije značenje ovisi o misaonoj cjelini), niti prijevod koji smo nazvali etimološki jer daje samo osnovno značenje riječi, nego automatizam zasnovan na učenju i pamćenju koji nazivamo dogovorno prevođenje.”
cit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 117.
[10]čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 118.
[11]čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 23.
[12]”auditivno razumijevanje, intuiciju, dobro izražavanje, bogatstvo riječnika, znanje stranog jezika,…razvijen smisao za komunikaciju…”
čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 102.
[13]čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 66.
[14]”U obrnutom slučaju, kad se (prevoditelj) ne bi prepuštao asocijacijama i kad ne bi raščlanjivao, umjesto prevođenja imali bismo približno doslovno prenošenje, sugovornici bi dobijali neobrađenu poruku, morali bi se naprezati tražeći njezin smisao, te ne bi mogli misliti na ono što je rečeno, a time ni na svoje odgovore.”
čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problemi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 66.
[15]”Konferencijsko prevođenje je uglavnom usmeno izražavanje stvari i pojmova pri kojem nehotice nastaju istoznačni izrazi u drugom jeziku, stvoreni samo za tu priliku.”
čit., Danica Selesković, Konferencijsko prevođenje – Problesmi govora i sporazumijevanja, Prevodilac, Beograd 1988, str. 113.
[16]vidi Černov G.V., Lingvističeskie osnovy sinhronnogo perevoda, Moskva 1980.
[17]čit., Černov G.V., Lingvističeskie osnovy sinhronnogo perevoda, Moskva 1980, str.9.
[18]vidi tekst dalje, o pismenom prevođenju
[19]Ovaj složeni odnos u kojem je pažnja prevoditelja usredotočena na smisleno-sadržajnu jezgru poruke uz zadržavanje vjerojatnosnog prognoziranja njezina razvoja ili završetka tijekom cijelog auditivnog akta, kao i preiskazivanja na jeziku-cilju, pri čemu se vrši hijerarhizirano dijeljenje sadržajnih i formalnih komponenti poruke posredstvom tezaurske, situativne i pragmatske implikacije, konkretno znači da se tijekom osmišljavanja poruke vrši odjeljivanje sastavnih komponenti poruke u referentnoj, deiktičkoj, faktičkoj i evaluacijskoj domeni s uspoređivanjem sa već poznatim, što za prevoditelja čini osnov povišenja zalihosnosti poruke. Zalihosnost poruke ima utjecaja kako na raščlambu smisleno-semantičke jezgre poruke, tako i na zadržavanje u pamćenju i mogućnosti reprodukcije kratkoročno zapamćenih sadržaja.
[20]Da je sam proces prevođenja ujedno i proces usvajanja novih ili produbljivanja već usvojenih znanja svjedoči i činjenica da je prevođenje na svršetku poruke uvijek adekvatnije negoli na samom njezinom početku.
[21]u slučaju prevođenja vlastitih imena u kojem raščlamba na slogove može pomoći prilikom pravilnog izgovora imena (što je rjeđi slučaj jer se imena obično pamte i izgovaraju gotovo automatski i nesvjesno) ili, pak, u slučajevima jednosložmih reklamnih slogana od kojih je samo jedan slog nosivog značenja za cijelu poruku.
[22]Osobito kada se radi o znanstvenim izlaganjima u kojima je terminološka leksika u smislu ključnih riječi od presudnog značenja
[23]u slučaju frazeoloških cjelina ili cjelina poruke u kojima se javlja određena smislena upotreba termina
[24]čit., Černov G.V., Lingvističeskie osnovy sinhronnogo perevoda”, Moskva 1980, str. 12.
[25]U prilog tome svjedoči eksperiment koji proveden s prevođenjem dvaju tekstova: u prvom je slučaju riječ o besmislenom tekstu, a u drugom o tekstu koji završava na nelogičan i neočekivan način. U prvom su slučaju prevoditelji zastajali na odijeljenim morfološkim jedinicama, nastojeći ih identificirati i uspostaviti neki logički slijed njihove povezanosti, što je završavalo u nabrajanju samo prepoznatih jezičkih jedinica bez ikakvog logičkog smisla. U drugom je slučaju poruka završena na logički i očekivani način, pri čemu prevoditelji nisu zapazili da je u izvorniku poruka okončana na nelogičan i neočekivan način. Oba slučaja potvrđuju da se u usmenom prevođenju pažnja usredotočuje na smisleno-semantičku jezgru poruke i njezine ključne sastavne komponentne, kao i da se cijeli tijek prevođenja odvija posredstvom vjerojatnosnog prognoziranja u skladu sa stupnjem zalihosnosti u pogledu tezaurskih, situativnih i pragmatskih implikacija poruke.
[26]čit., Černov G.V., Lingvističeskie osnovy sinhronnogo perevoda, Moskva 1980, str.33
SAŽETAK
U suvremenoj razradi teorije prevođenja postalo je očiglednim, iz svih navedenih izvoda, da je temeljni problem situiranja teorijskih pitanja o prirodi prijevodnog procesa i čina na granicama nekoliko dihotomija koje se ponekad čvrsto međusobno isprepliću, ali ponekad vode i do proturječnih postavki u samom kategorijalnom aparatu teorije prevođenja. Sva se takva dihotomijski postavljena pitanja usredsređuju u samo jednom bitnom pitanju o potpunoj samostalnosti teorije prevođenja ili, pak, njezinom položaju kao primijenjene grane jedne od matičnih oblasti uz koju se vezuje: lingvistike ili teorije književnosti, kao i drugih znanosti s kojima stoji u interdisciplinarnom odnosu. Osnovne dihotomije proizlaze iz razlikovanja opće i posebnih teorija prevođenja koje se nadalje razgranavaju u specijalnim teorijama prevođenja, kao i dihotomije između općeteorijski postuliranih načela i konkretnih zahtjeva što ih prevodilačka djelatnost postavlja pred teorijsko razmatranje. I dihotomija pismenog i usmenog prevođenja u posebnim teorijama dovodi do usredsređenja pažnje na prijevod kao proces ili kao čin, na atomizirano lingvističko istraživanje atomarnih odnosa između jedinica prijevoda ili, pak, razmatranja prirode prijevodnog procesa kao stvaralačkog i sutvorbenog u procesu prebolikovanja izvorne poruke. Svaka od dihotomija za sobom povlači i razne modele prevođenja koji nastoje odgovoriti na cjelovitu “situaciju prevođenja” uglavnom se ipak povodeći samo za nekim od njegovih aspekata. Tako se određenje i ograničenje predmeta teorije prevođenja i metodologije istraživanja neprestance nalazi u dihotomičnosti svojih osnova, stremeći kao njihovu dijalektičkom povezivanju u cjelinu jedinstvene koncepcije o prirodi prijevodnog procesa.
U radu se nastojalo ukazati na sve dihotomije, te pružiti jedinstvenu definiciju prevođenja koja podrazumijeva i pozitivno ograničenje predmeta disciplinarnog istraživanja. Budući da je u svim modelima prevođenja uočena konstanta izdjeljivanja jezgrene obavijesti od formalne cjeline poruke, nastojalo se pokazati kako je žanrovsko-stilistička dominanta jedno od mjesta koje ima perspektivu cjelovitosti kao odgovora na posebne zahtjeve posebnih oblika i vrsta prevođenja. Izlučivanje žanrovsko-stilističke dominante teksta može, naime, odgovoriti na zhatjeve i pismenog i usmenog prevođenja, te pružiti jedinstveni model koji bi mogao objediniti tekstualni, funkcionalni i komunikacijski model prevođenja jer podjednako uvažava dihotomičnost jezičkog znaka na planu sadržaja i forme, kao i njegovu semantičku jezgru kao osnov oblikovanja prijevodne cjeline teksta. Pritom se pretpostavlja da je cjelina teksta osnovna prijevodna jedinica, iako se u činu prevođenja uvodi rečenica kao najpogodnija i osnovna njegova jedinica. Dok je za svaki drugi model značajno samo isticanje pojedinih aspekata, žanrovsko-stilistička teorija prevođenja može objediniti i različita razumijevanja temeljnih kategorija adekvatnosti i ekvivalentnosti, kao i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja prirode prijevodnog procesa i čina. Dok je funkcionalni model isticao u prvi plan osnovne funckije i, u skladu s time, tipove adekvatnosti razine ostvarenja ekvivalenosti koje se usredištuju uokolo jedne osnovne funkcije teksta, komunikacijski model ima u vidu uglavnom interdisciplinarni položaj same teorije prevođenja, te tako u prvom redu razmatra njegove socijalne i psihološke komponente, smtrajući da je razmatranje pitanja subjektivnih komponenti prevođenja od prvotne važnosti. Tekstualni model, pak, ne pridaje toliku važnost prevoditelju i njegovom tezaurusnom uvjetovanju i psihološkoj domeni navika i umijeća prevođenja, već težište postavlja na određenje prevođenja kao zamjene tekstualnog materijala iz izvornog na ciljni jezik, razmatrajući i razne lingvističke razine ostvarenja prijevodnog čina, gotovo zanemarujući njegovu dinamičku i procesualnu prirodu. U tom smislu komunikacijski model očigledno pokazuje povezanost sa usmenim prevođenjem, tekstualni model sa pismenim prevođenjem, dok funkcionalni model nastoji objediniti oba ova glavna oblika prevođenja, kao i odgovoriti na neke posebne zahtjeve koji se pred prevođenje postavljaju.
Uvođenje pojmova deziderativne i voluntativne adekvatnosti, međutim, postaje jasnim da i funkcionalni model zadovoljava samo neke vrste prevođenja, dok ostaje nemoćan da objasni više razine ostvarenja adekvatnih prijevoda. Tek uvođenje izlučivanja jezgrene obavijesti na semantičkom planu postaje moguće da se sva tri modela razmotre u svojoj povezanosti i ograničenosti nekim oblicima prevođenja, dok žanrovsko-stilistička teorija jedina može odgovoriti na dihotomijsku prirodu samog prevođenja, kao i podvesti sva tri modela na odgovarajuće razine ostvarenja prijevodnog procesa i čina. @anrovsko-stilistička teorija, valja naglasiti, ne odgovara specijalnim teorijama prevođenja, već stremi iznjedriti osnovna načela i pružiti jedinstvenu koncepciju prevođenja koja je u moći sintetizirati opća načela i pojedinačne zahtjeve na svaki konkretan oblik prevođenja. U tom se smislu dade ustanoviti i dovoljno univerzalan i dovoljno konkretan model prevođenja, kao i ograničiti disciplinarni predmet istraživanja, što je bitno ua zasnivanje teorije prevođenja kao samostalne discipline, podjednako uvažavajući i književno-teorijske i lingvističke pretpostavke istraživanja.