A nekoliko stotina kilometara dalje od te poslijepodnevne zagrebačke idile u kojoj je naš junak ispredao svoju priču, u Bosni, sjedila je uz prozor Ana. Sjedila i nepomično zurila kroz okna niz put koji se pružao nizbrdo, prema gradu. Plavokosa žena netremice je promatrala okoliš kao da ga prvi put u životu vidi, iako je ovdje provela djetinjstvo, mladenaštvo i zašla u zrele godine, sve do dana kada je, sa svima ostalima iz sela, protjerana kao izbjeglica i tako se, nakon mjesec dana skrivanja i lutanja okolnim brdima, našla u izbjegličkom konvoju koji je vodio u Zagreb. U Zagreb koji sada potiho u sebi proklinje, u Zagreb gdje će je snaći stotinu nevolja i jada od dana kada je u umobolnici liječena od depresije, kada se sa sinom, majkom i bratom povlačila od jednog do drugog prihvatilišta za izbjeglice, od dana kada je morala zaboraviti na smrt svoga muža i oca i krenuti novim putovima u život koji je tek spremao zamku. Netremice, nepomično i bez i jednog znaka prisebnog života zurila je Ana u brda nadomak sela, u cestu koja je vodila prema gradu i dalje, još dalje, u neke nesanjane daljine i pustopoljine svoje sudbine. Jer, nju je sudbina gonila kao krvoločni vuk janje, kao bijesni vepar brzonogu divljač, nju se sudbina nemilice dokopala šaka i nikako je ne ispušta iz svojih ralja, nego uvijek iznova, sve jače i bolnije, ugriza i razdire kao pomahnitala zvijer svoj plijen. I tako je sjedila, skrštenih ruku u krilu i malo pognuta prema naprijed, kao da iz daljine koja ju je privlačila i mamila do opčinjenosti i opsjednutosti traži neki znak, mig, nagovještaj koji će je uvjeriti da život ionako nije ništa posebno i da guju koja joj se svila oko srca može s lakoćom ukrotiti i primorati je da se izvija onako kako se hipnotizirane zmije izvijaju na zvuk frule vještog fakira. Tražila je neki znak koji će je osvjedočiti da ništa nije važno u tom prolaznom kaosu života, nešto što ce je otupiti i omamiti poput dobro odmjerene doze narkotika u kojoj će lebdjeti i letjeti i vinuti se u uzduh slobodna od svega, a ponajprije od sebe same. I znala je, i večeras će se spustiti tamna i gusta noć poput teškog crnog vina s neba i pred prozore će joj iznova nahrupiti razularena rulja i uz štropot kamenja koje će bacati na prozore, dovikivat će joj kao i uvijek: “Idi odavde, nije ti ovdje mjesto, djevojčuro, ovo je kuća našeg pokojnog brata koji je uvijek bio častan čovjek i kojim smo se ponosili, a ti si ruglo i sraman biljeg na njegovu imenu, idi odavde…”. Više nije strepila od tih povika i kamenja i zveketa razbijenog stakla, nije marila za to i ni za što nije marila, samo je u daljini pomno iščekivala znak koji će je odvesti daleko, daleko odavde gdje se zaborav ne dopušta i gdje je osuđena na vječno pamćenje. A Ana nije htjela ništa drugo nego zaboraviti, utonuti u posvemašnju tamu zaborava i ondje se posve izgubiti, prepustiti kormilo svoga života bilo čemu što se nađe na putu samo da se ne bi morala sjećati, da sve bude izbrisano i prazno i da u toj praznini konačno nestane, u zaboravu se izgubi i iščezne bez traga. Ana je sjedila pred prozorom to nedjeljno poslijepodne i od daljina očekivala zaborav koji nikako nije stizao kao zagubljeno pismo negdje na pola puta od pošiljatelja do nje, kao brod koji se izgubio u magli, kao trag svjetlosti koji iščezava pred najezdom tmine. Tako je mračno bilo u Aninoj duši ove nedjelje, kao i prošle i one prije nje i tako u neokončanom nizu dalje i sve dalje, Ana se nije mogla sjetiti do kada i otkada, jer sve kao da se zgusnulo u jedan tren, u ovaj sat i minutu dok sjedi i gubi se između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između danas, jučer i sutra. I sve je nekako maglovito, ništa nema jasne granice, sve se stapa i pretapa u bezobličnu masu uvijek istog, činilo joj se, jutra, podneva i večeri, danas, jučer i sutra, onog što je bilo i ne može se izbrisati i onog što jest i bit će i što tone u izmaglicu nedokučivih daljina koje je toliko privlače. Bog zaista nije sklon svima koji u njega vjeruju.
Ali, činilo se da je sklon našem junaku iako on u njega nije vjerovao i štoviše, često bi se na njega okomljivao mišlju, riječju i djelom jer je vjerovao samo u svoje neopozivo pravo da svojim životom kormilari sam, vješto i smjelo, odvažno i lukavo kao pitoma bijesna lisica koja se prikrada i vreba da bi svoje bjesnilo vještim ugrizom prenijela na sve što joj se nađe na putu. I domišljato i lukavo, i prepredeno i kako mu se prohtije, naš je junak pleo svoje zamke i mreže da se ponekad i sam u njih ulovio, ali uvijek sam tvorac svoje sudbine, sam krojač svojih životnih niti.
A sada je mirno uživao u objedu. Kroz prozor su se mogli nazrijeti rijetki paučinasti bijeli oblačići koji su krasili plavo nebo. Neće iz njih biti kiše, već su samo ures ovom tihom spokoju koji je strujao nad horizontima zagrebačkog neba i ispod njega, spleta ulica i uličica, širokih i uskih putova za one koji njima koračaju, kako tko i kamo, a naš junak uvijek naprijed i samo naprijed, ne osvrčući se za sobom i ne ostavljajući traga kojim bi ga podmukla sjećanja odvela u neželjene zakutke labirinta teško prohodnih putova odluka i namjera, sretnih i ponesrećenih okolnosti, ostvarenih i neostvarenih želja. A takvih je u životu našeg junaka bilo malo.
Klizilo je usporeno nedjeljno poslijepodne niz Jarunsko jezero, niz zagrebačke utihnule ulice, niz parkove i trgove, ovdje kao i daleko odavde, cijelim svijetom, kamo god da se okreneš i osvrneš, sve isto, ali opet kako za koga i kako kome. I to je naš junak dobro znao, procijenio i odvagnuo, sve odmjerio i proracunao, skovao plan i namjerio ga, kao i uvijek, i ostvariti. Jer ako Bog nije tvorac naših sudbina i ako On nije sveznajući i svemogući stvaratelj trenutaka koji se bezglavo nižu i tkaju tkanje našeg postojanja, onda je to sigurno on, naš junak glavom i bradom, a on će skovati sudbinu te žene koja netremice bulji kroz okna kako se njemu prohtije, kako je njega volja, kako mu se svidi i kako namjeri. Jer, sudbina je plod odluke i volje, a ne slučaja i htijenja nekog drugog koji nismo mi sami. Tako je razmišljao naš junak, odlažući pribor za jelo na stol. Uzdahnuo je s užitkom, zapalio cigaretu i izvukao još jednu limenku piva, otvorio je, srknuo gutljaj i riječi su zažuborile same od sebe, stale su se istakati kao žuborenje nestašnog potoka u krajevima njegovog djetinjstva, kao rominjanje sitne kiše niz oluke u kući koju je ostavio za sobom iz dosade i dodijalosti, pa krenuo u bijeli svijet ne bi li pronašao što je tražio – slobodu, široku i prostranu i neometanu slobodu, slobodu kakva se samo zamisliti i poželjeti može, sudbinu širom raskriljenih ruku koja će našeg junaka obnimiti u svoje okrilje i ispuniti mu svaku, pa i najmanju želju.
“Nego, kako sam se zatekao ovdje, to sam htio ispričati” progovorio je naš junak izmedu gutljaja i lagano zabacio glavu unatrag, kako je to uvijek činio kada bi u nečemu osobito uživao. A uživao je u gutljajima, u svježem zraku koji je nadirao kroz otvorene prozore, u priči koju je ispredao, u sječanjima koja je snatrio. Uživao je u svakom trenutku i u svakoj riječi jer riječi su bile potvrda koja je svjedočila da je sve, što je namjerio ispovjediti, dokaz njegove nesalomljive snage i juvelirski precizne vještine tkanja niti vlastitog života. U tome je bio nenadmašivi vojskovođa svojih sila, nepobjedivi i neustrašivi borac za svoje želje, vladar na tronu svoje sudbine i majstor neviđene vještine, nenadmašan takmac samome Bogu.
“Prije pet godina – kako je to davno, a opet blisko u mome sjećanju – prije pet godina sve je počelo. Život ponekad zna dodijati ako ga na vrijeme ne promijeniš, ako pritoke bujnoj rijeci života ne usmjeriš u druga korita, ako se ne upleteš u to vječito strujanje bujice koja ti se ponekad stane sapletati o noge i tako ti usporavati hod. A usporavanja su izvor najžešće dosade, nikako ne mogu podnijeti usporavanja života, to utjecanje bujice u sigurne luke, tu monotoniju svakodnevice koja te počinje pritiskati i stiskati i tako ti crpsti vrelu snagu življenja, otupljivati čula, mrsiti konce koje bi htio isplesti na drugoj potci, u neko drugo tkanje, u nekom drugom vremenu i prostoru. I tako mi se dogodilo da je u jednom trenutku bujica moga života skrenula u to mirno utočište sigurnih luka obiteljskog života za kojom mnogi tako neizmjerno čeznu, a meni je mrska i omrznuta, nešto čega se najviše pribojavam i od čega najviše strepim – ta noćna mora sigurnih luka s visokim nasipima i branicima koji sputavaju korake i brane vidike, zastiru prostranstva neistraženog i neiskušanog, a za utjehu ostavljaju u ustima samo bljutav okus sladunjavih, toplih noći u kojima više nema izgaranja strasti ni ičeg neočekivanog što bi moglo iznova nadražiti čula i raspaliti požudu. Umjesto svega toga, dokolica svakodnevice i utabanani putovi koji svi vode uokrug, vrte se oko uvijek iste osi i vode istim putanjama, a tako nešto u čovjeku može pobuditi samo tiho očajanje i potmulo nezadovoljstvo koje danima podmuklo čami u sitnim i nevažnim stvarima koje s vremenom rastu, narastaju, umnožavaju se sve dok ne poprime gigantske dimenzije onoga čega se najviše užasavam – dosade, dokolice, svakodnevice, uvijek istih pokreta i uvijek istih putova kojima kročiti značiti jednostavno iskliznuti iz života i prepustiti uzde nečemu izvan sebe samoga da te vodi za uzdu kao poslušnog oronulog konja na oskudnu ispašu. A ja sam vranac, bijeli neosedlani, divlji vranac koji se može napojiti samo na divljim i neobuzdanim bujicama, spavati pod vedrim nebom i ćutiti rosu i vjetar i nevere u grivi. I propeti se kad mi se hoće i jurnuti kamo mi se hoće i obići cijeli svijet u nesputanom galopu kako mi se svidi i prohtije. I kada sam shvatio da je tom vrancu u meni odzvonilo zvono slobode, kada sam uvidio da ću, ako tako nastavim, i sam biti oronuli konj kojeg s vremenom neće izvoditi ni na jadnu ispašu, nego ga odvesti ravno u klaonicu – e, tada mi je sinula spasonosna pomisao i odmah se dadoh na njezino ostvarenje. Domislih se da bi sve to najbolje bilo ostaviti za sobom, jednostavno okrenuti leđa svem tom užasu koji vrije iz mutne kaljuže ustajalih dana bez uzbuđenja, da bi bilo najjednostavnije okrenuti se i – otići. Ali, kamo, pitao sam se tada, što bi mi moglo vratiti vrančevu slobodu i natjerati me iznova u neobuzdani galop. Gdje su ta prostranstva obilne ispaše na kojima bih mogao utoliti svu svoju glad za životom, napojiti se rosom strasti i uz to iznova osjetiti vjetar kako mi udara u slabine i gura naprijed i naprijed? Od pomisli o slobodi do ideje o tome kako je najzgodnije ostvariti, na tom gorkom putu izvijanja iz samoga sebe, pomogla mi je sretna okolnost. U novinama je, naime, objavljen natječaje za lektore u raznim zemljama, a meni se dopala baš ta napaćena Hrvatska i pomislih, kako sam već rekao, gdje bi bilo za vranca izdašnije ispaše nego tamo gdje je Bog duboko posegao u ljudske sudbine i njima se poigrao kao da je početak stvaranja iz samog kaosa, samo što u početku ne bijaše riječ, nego smrt s kosom u ruci, smrt glavom i bradom, đavolska igrarija pred licem samog Boga. A u takvom postanju iz kaosa i ja bih se mogao poigrati samog Tvorca, a za stvaranje mi ideja nikada ne bi nedostajalo, meni, majstoru majstorske igre tkanja sudbine. I tako se odlučih odmah sljedečeg jutra prijaviti na taj spasonosni natječaj što se tako kočoperio u novinama i isticao na marginama događaja u mojoj zemlji koji me više nimalo nisu zanimali. Privlačio me je taj divlji zov neistraženog, taj miris pustolovine u kojoj bih se oslobodio uza što su me stale već dobrano tiskati i žuljati. A da bih bio siguran u povoljni ishod cijelog nauma, odmah sam se, još iste večeri, pobrinuo razgovarati s nekoliko prijatelja i tako potražiti i dodatne putove kojima bih ostvario što sam želio – pobjeći iz te sigurne i vrlo neudobne luke i otisnuti se na debelo more, na pučinu gdje se horizonti otvaraju u beskonačnost kojoj se kraja ne mjeri i zovu svojim pogibeljnim zovom koji omamljuje kao obečanje ispunjenja najvatrenijih žudnji. I tako se dadoh u potragu za nekime tko bi mi pružio uzlet da se otisnem što dalje mogu, a činilo mi se da je Hrvatska u tom pogledu dovoljno daleko i ujedno dovoljno blizu mojem naumu koji je u mojim mislima stao cvasti i cvjetati i tako bivao sve primamljiviji i poželjniji, što sam više o njemu razmišljao. I sve mi se primamljivijim činio taj cilj, upleo mi se u snove noću i snoviđenja danju, u meni je isprva potiho, a zatim sve glasnije i glasnije zaurlikao zov slobode koji, u danima potrage i jurnjave za pravim ljudima, nije nimalo jenjavao, ma s koliko da sam se zapreka suočavao i ma s koliko se nevolja morao sukobiti. Sve je u meni titralo u mreži sna o slobodi koju sam tako željno iščekivao da mi nije bilo nimalo teško i nije me nimalo pekla savjest kada sam, da bih se domogao žuđenog cilja, morao poniziti i pred onima kojima bih u svakoj drugoj prigodi sam obrisao cipele. Nisam se postidio ni kada sam podmitio onog gada od nadstojnika koji se, primajući novac koji mi je draži od mnogo čega u životu, oholo i nadmeno smješkao i naslađivao nepriličnim položajem u kojem sam se našao. Ali, kao što već rekoh, ja čvrsto držim uzde svoje sudbine u svojim rukama, pa je – gledajući stvar šire i uzimajući u obzir kolikim sam se dobrima nadao u budućnosti što je tako primamljivo zasvjetlucala preda mnom kao iskra plamena što će se uskoro razbuktati i načiniti lijepu vatricu na kojoj ću ogrijati srce i tijelo – i to poniženje bilo zanemariva sitnica u usporedbi s onime što je mojim umom sada već tutnjalo kao povodanj ljetne oluje usred sušnih dana, kao blijesak munje koja propara nebo, a za njom stane tutnjati gromoglasna grmljavina groma koji presijeca nebesa suvereno i nadmoćno njima vladajuci. Eto, tako mi je bilo pri duši. Jer, učmalost navika što su mi se već opasno stale uvlačiti pod kožu i tvoriti neku izopačenu nakazu od mog drugog ja postajala je sve opasnija i pogibeljnija što su se stale redom nizati jalove i posne godine u kojima su svi doživljaji bili već unaprijed znani, a onog pravog izazova, one žudne primamljivosti s blagim okusom pogibeljnosti bilo je sve manje i manje, a time sam se i sam osjećao sve jadnije i bjednije živim. Kada se danas prisjetim tih dana, pitam se jesam li uopće, u onom istinskom smislu te riječi, u onom punom, bogatom i sladostrasnom smislu te riječi – jesam li uopće bio živ. Jer životarenje i bijedna uhodanost života teško da bi se mogli nazvati življenjem u pravom smislu te riječi. Prije bi se moglo reći da je rominjava i slabunjava kišica koja nadomješta punokrvnu i čistokrvnu oluju nešto čime bi se mogao opisati taj surogat života koji se naziva obitelji. Nije da ja ne držim do obitelji, to ne, ali prevelika je žrtva napustiti sebe zbog drugog, pa makar i zbog djece koju volim kao izdanak svog mesa i svoje krvi, kao plod mog sjemena i sjemena moje loze, a to nije mala stvar. Ali žrtvovati se – to je nešto sasvim drugo! Jer tako ja gledam na stvari – mali ustupci životu našem svagdašnjem nužno su zlo, ali pretjerivati u tome, eh, to je već prava ludost. I zato sam bio spreman na te sitne ustupke kako bi iskamčio ono što sam htio, pa neka i uz male neugodnosti i poniženja, ali slast jabuke koja mi se nudila u onom iskonskom raju slobode bila mi je mnogo draža od puno večih ustupaka koje bih bio primoran činiti da sam ostao gdje sam bio. I tako sam ustupcima i dobio što sam namjerio. Raj se raskrilio preda mnom u svoj svojoj raskoši! A ja, kao adamovski izrod, nestrpljivo sam očekivao trenutak kada će mi Eva ponuditi jabuku, a ja zagristi u nju kao prvi čovjek od postanja svijeta koji kuša zabranjeno voće, najslađe voće i na ovom i na onom svijetu. Eto, tako mi je bilo pri duši, kao Adamu kojem Eva pruža jabuku sladostrašca meko zibajući bokovima i plešući zanosni ples požude i strasti.”
Naš je junak zabacio glavu unatrag, prošao prstima kroz kosu i zagledao se kroz prozor. Sablasni je glas bez ijedne riječi pratio bujicu ispovijesti našeg junaka jer je zbog toga i bio ovdje, kao strpljivi i pokorni slušatelj životne priče junaka. Ali, činilo se na trenutke da taj tihi i gotovo nezamjetni svjedok ispovijesti odaje znake suučesništva u priči, iako nijemo i jedva primjetno. Lelujao je u dimu cigareta i kao da se izvijao u stranu – čas lijevo, čas desno, kako bi vec dim zalelujao na putu prema stropu. U samo jednom djeliću sekunde pričinilo se kao da se Sablasni glas prijeteći naginje prema našem junaku, lebdeći u plavičastoj izmaglici dima kao da našem junaku želi nešto reći, prekinuti tu orgiju riječi u kojoj je junak toliko uživao i naslađivao se svojim sjećanjima. Ali, bio je to samo trenutak koji je iščeznuo podjednako neprimjetno kao što je i cijela prilika Sablasnog glasa bila tiha i skrovita, mučaljiva i nezamjetna, ponikla iz glave našeg junaka i iz nje istkana. Trenutak je minuo, a naš se junak iznova mašio limenke piva, otpio gutljaj i nastavio priču:
“Ali, ponekad se nit klupka kojeg odmotavam i mrsim i razmrsujem po svojoj volji negdje u klupku začahuri kako se njoj hoće, pa uzalud vučeš i natežeš, stvar se ne odvija kako si zamislio. Tako je bilo i s mojim utanačenim bijegom u slobodu, iz pakla u raj ako se tim smjerom ikada ijedan smrtnik uspeo po svome htijenju. A ja jesam, bogami, i sve sam lijepo uredio i pripremio, i sve smislio i o svemu razmislio, ali ponekad nije onako kako nam se hoće, nego kako slučaj ili što već iskroji od svoje volje. I tako je bilo i sa mnom. Tjedan dana prije urečenog rastanka sa životom o kojem više nisam nimalo brinuo i koji kao da, u tim trenucima zanosa, nikada nije niti postojao – tako se duboko zapreteni porivi i žudnje poigravaju s nama, pa nam kroje zemljovid osjećaja za stvarnost prema sili kojom nama vladaju – dakle, to kratko vrijeme prije urečenog polaska dogodila se posve nepredviđena stvar. Ako bolje promislim, možda i nije nepredviđena, jer da sam bio oprezniji, nikada mi se ne bi dogodila. No, bilo kako bilo, u svibnju mjesecu prije pet godina sastao sam se s prijateljima na oproštajnoj večeri. I za njih mi je bilo drago što ih više neću viđati, jer dobro poznata lica, koja na naše oći svakog dana postaju sve starija i ovješenija i izbrazdana borama i podvaljcima, vrlo neugodno podsjećaju na kopnjenje i usahnjivanje vlastitih životnih sokova, na vlastito starenje, a to je užasavajuća spoznaja s kojom se još nisam bio spreman suočiti. I tako sam se radovao ne susretu s prijateljima, već rastanku od njih, ne sjećanjima na mladost, nego očekivanju novog zamaha i procvata životnih sila u meni. Jer, ja osobito pomnjivo pazim na sebe i nijedna mi sitnica ne može promaći kada je u pitanju moj pristali izgled. No, nisam mogao ni slutiti da će mi ta kobna slučajnost nagrditi upravo izgled do kojeg toliko držim. No, bilo kako bilo, terevenka je počela i razgalili smo se i proveselili i ja sam bio sve radosniji i sve zahuktaliji u tom oproštaju od starog života i iznova mi je u srcu zapjevao onaj sladak glas obečane zemlje, da sam zaboravio na svaku mjeru i prekoračio sve međe koje nas dijele od zdravog razuma. A one su tako krhke, vjeruj mi, tako slabašne da u trenutku mogu popustiti i stvoriti kaos kakvog ne bismo mogli zamisliti ni uz najbolju volju. I tako riječ po riječ, čaša za čašom i već sam bio trešten pijan. Volim ja ispiti i pivo i dobro crno mediteransko vino i to često i ćinim, ali sam se te večeri opio preko svake mjere. Jer, onaj iskonski glas slobode, onaj milozvučni pjev raja koji je preda mnom stajao pozivajući me u svoj naručaj raskriljenih ruku toliko je postao glasan da već ništa čuti nisam mogao izim njega, da sam postao gluh na sve što me imalo podsjecalo na učmalost u kojoj zamalo da nisam zaglibio i potonuo na samo dno. A tako bi i bilo da se nisam prenuo na vrijeme, ja bih bio mrtav čovjek u živom tijelu, sablast medu živima, nepoželjni život medu mrtvima. I ni sebi ni svom! Ali, moj me je glas probudio na vrijeme iz učmalosti i spasonosni se izlaz ukazao prekriven mekim baršunastim sagom u kojeg noge tonu kao u najmekše zamislivo tlo. Ali, vrag mi nije dao mira i tako sam se te večeri opio. Prijatelji su me, a i oni pripiti, posjeli u automobil, pozdravili me, izgrlili i izljubili, poželjeli svako dobro i sve te tričarije, i ostavili samoga. Svatko na svoju stranu, terevenka je bila završena. Trešten pijan sjeo sam za volan i krenuo. Automobil se zibao poda mnom i poslušno skretao lijevo i desno, dok sam nasumce i naslijepo vozio mračnom i neosvijetljenom cestom prema kući. I tako sam punom brzinom prošao kroz semafor na crveno i – tras, tras, tras, svemu je bio kraj. Ne sječam se ničega izuzev da sam u punoj brzini projurio kroz semafor i da mi je s lijeve strane naletio automobil. Sve drugo je u dubokoj tmini koju nikada više neće osvijetliti zračak prisjećanja.”
Ana i dalje zuri kroz prozor. Nad oknima se nadvijaju prijeteći gusti oblaci i zakriljuju vidike. Sprema se na kišu, već padaju prve teške kapi i obzori se zatamnjuju, oblaci povijaju nad horizontom i sve strepeći miruje u posvemašnjoj tišini. Žena duge plave kose osvrće se iza sebe na jedva čujni zvuk. To njezina majka kroči u sobu, tiho i bez riječi sjeda u drugi kut sobe i šuti. Uzduhom treperi neka napeta struna koja na neosjetne udare valova povjetarca uzdiže prašnjava sječanja iz pomno skrivenih zakutaka duše. Sve treperi na tankoj struni koja proizvodi mekan zvuk. Ana se okreće od majke, ustaje sa stolice i odsutnim kretnjama popravlja pramen kose koji joj je pao na čelo. U dvorištu ispred kuće Anin se sin udubio u neku tajnovitu igru kojoj samo on zna pravila. Ana će ga uskoro pozvati u kuću, zatvoriti i čvrsto zakračunati vrata, i strepeći iščekivati noć. Samo je jedna suza kliznula niz lice njezine majke gotovo uzdižući za sobom plašljivi šum što prekriva sjećanja. Ana, pognuta u hodu kako su joj se leđa sama svinula, gurajući je gotovo da poklekne prema tlu, nakon ovih ratnih godina, kreće polako i bešumno u kuhinju gdje će spraviti skroman obrok za njih troje. Ana se kreće polako i sporim kretnjama popravlja stolnjak na stolu. Njezina je kuća obnovljena nakon rata, i u nju se preselila nakon izbjegličkih ratnih godina, provedenih u Zagrebu. Da nije brata njezinog pokojnog muža, koji joj nikada neće oprostiti a niti ostaviti na miru, možda bi i pronašla taj čarobni put koji vodi zaboravu, možda bi otkrila tajni prolaz koji vodi u brisanje sjećanja, možda bi se skrila negdje duboko u sebe, na neko, samoj njoj znanoj mjesto udno duše, u kojem bi pronašla sigurni zaklon od najezda misli zgrušanih u klupko koje joj pritišće grudi, uspinje se uz vrat i onda začahuruje u loptu koju nikako ne može progutati, stjerati natrag niz grlo i jednjak u želudac. U utrobi je pritišće nešto ogromno nalik mlinskom kamenu, nešto što ne može izgurati iz sebe niti se s tom težinom, koja je priklanja zgurenu u hodu, može pomiriti, pronaći neki tajanstveni zajednički jezik i s njome posve sroditi. I steže je u grlu, ponekad toliko silovito da bi mogla zavrištati i zaurlati samo da joj je glasa. A ni pisnuti ne može, kroz grlo joj ne izvire nijedan jedan zvuk, nijedan glas i šuti i nijema je, samo je pritišće ta nesnosna težina i ne da joj disati, Ana se guši, ne dolazi do daha, grudi joj se nadimaju prazne kao ispuhani mijeh, a zraka nitokuda, kao da se iznenada našla u vakuumu, nema daška i dah joj je zatvoren, gubi se u navalama gušenja i pritiska te nesnosne lopte u grlu. Ana posprema kuhinju, tri tanjura koji su ostali iza objeda i sprema večeru. Ne pomišlja jasnom mišlju na večer, noć i tamu, ali joj cijelo tijelo treperi na najmanji zvuk, spotiče se u hodu i nesigurna je koraka, dah joj blijedi i kao da više niti ne diše, sva se pretvorila u sjenu i tako, gotovo nestvarna, kao da lebdi, leluja u nestvarnosti, bojeći se dotaći predmeta pred sobom kao da su to strana tijela koja joj se nemilice zabadaju pod nokte i zarivaju u dlanove, kao da je cijeli stvarni svijet postao opaki neprijatelj pred kojim se ne može ni sakriti niti od njega pobjeći. Ana s nekom treperavom cijelim tijelom bojazni sklanja tanjure u sudoper, pušta vodu i dolijeva deterdžent. Svaka joj je kretnja toliko laka i pomnjiva kao da želi reći da je ovdje zapravo nema, da to nije ona, Ana, nego netko drugi kojem se u proteklih nekoliko godina nije dogodilo ništa važno, ništa spomena vrijedno, sve kao i uvijek, dan za danom u vedroj prolaznosti i smirujućem osipanju vremena kao kad propustiš sipki pijesak kroz prste i gotovo je – prošao je i dan i tjedan i godina i cijeli život a da se ništa spomeno vrijedno nije dogodilo. Ana bi se preobrazila u drugo postojanje samo da može, odlebdjela bi u neki kraj u kojem ne bi postojala ni kao Ana ni kao nitko s punim imenom i prezimenom, nestala bi, iščezla, pretvorila se u ništa i propala u pustu prazninu da joj se samo zemlja otvori pod nogama, da se samo nebo raskrili i ona poleti uvis, visoko i još više, u ništa, u nigdje, u nikada. Ali, čovjek ne nestaje tako lako i Ana to zna, ona to vrlo dobro zna i zato je mlinski kamen u utrobi pritišće još jače, još bolnije i teže no što može podnijeti. Ana bi prhnula u zrak kao ptica, upuzala medu kamenje kao zmija, nestala na horizontu kao oblaci što se svijaju nad oknima i nadimaju kišom. Ali, čovjek ne nestaje tako lako i Ana to zna, ona to vrlo dobro zna.
A u Zagrebu je tog poslijepodneva začarani ples vodilo runo bijelih oblačaka i sad bi prhnulo uvis, a sad se stisnulo nad krovove, slobodno lebdeći u nebeskim prostranstvima. I bijeli su oblačci, nošeni mekim vjetrom, zidali kule u zraku i cijele nebeske gradove opasane bedemima i oboružane stražarnicama i lukovima i kaskadama stuba koje nikamo ne vode. A tren zatim roj bi se bjelila koje se rasulo nebom, razasulo u oblik vrlo izduženog lijevka iz kojeg se na sve strane zrakasto šire pramenovi bijelog dima na plavoj pozadini. Da je slikara oblačcima pri ruci, naslikali bi iskonsko bjelilo na plavoj plohi i dometnuli opsjenjivu igru svjetlosti i sjene, neprestance mijenjajući oblike i sad se izdužujući, sad zgušnjavajući u arabeske i mozaike na podu izvrnutog naopačke neba. Zagreb tone i nestaje u bijelo-plavoj igri nebeske kape nad sobom.
A na usnama našeg junaka titra osmijeh. Unio se u sjećanja i svaki mu je prizor drag, svako sjećanje slavoluk izvojštene pobjede, visoki zvuk nevidljivih truba i trumpeta koje veličaju svaki trenutak kojeg je prošao i kojeg podastire pred sebe kao još jednu uspješnu lovinu, kao dugo proganjani i konačno ulovljeni plijen. I meškolji se zadovoljno, proteže noge i uzima šaku badema. Sablasni glas miruje i ni glasa njegovoj prisutnosti. Sve uranja u vedrinu i bijelo-plavu arabesku koja se nazire kroz otvoreni prozor.
” Tako je to bilo”, nastavlja naš junak načetu priču, “i tako sam se obreo u bolnici prazna sjećanja na sve i ne samo na udes, nego i na to tko sam i odakle sam, kako mi je ime i prezime, gdje i s kime živim, koliko mi je godina, što radim, kamo se krenuo i kamo naumio. Glava mi je prazna i odjekuje prazninom posve nestalih sjećanja i boli me, užasno me boli desna ruka i noga i glava mi je položena na visoke jastuke i ničega se ne sjećam i ne znam ni kako sam dospio ovamo i što me je ovamo dovelo. Tri dana u potpunom bunilu, najcrnjem i najguščem zamislivom mraku, u neprohodnom labirintu uskomešalih, ali posve nejasnih misli. Ležim tako u toj bijeloj postelji, zidovi su obojeni blijedo zelenom bojom, prozori su lagano zamračeni. Ležim i buljim u strop. Za tren mi se učini da se strop povija prema krevetu i da će me svakog trena priklještiti svom svojom težinom, da će se obrušiti i survati na mene i zauvijek me pokopati. A onda ulaze muškarac i žena u bijelim kutama i staju uza me. Ne prepoznajem ih, ne znam tko su, kao što ne znam ni tko sam ja sam. Visoki muškarac mi se obraća nekim nepoznatim imenom za koje mi se ćini da ga čujem prvi put u životu. I govori mi, govori o udesu u kojem sam nastradao i kako su mi noga i ruka polomljene na više mjesta i kako će biti nužne tri operacije, a ishod je još nepoznat, treba čekati i vidjeti. Nakon što je sve to izgovorio, muškarac se okreće prema vratima i kaže ženi, koja je sve vrijeme stajala uz njega, neka otvori vrata i propusti one koji čekaju vani. I tako ulazi neka nepoznata žena, sva u suzama, šmrcajući i zastrašena pogleda i vodi za ruku dvoje djece, dječaka i djevojčicu. Žena se približava mojoj postelji, saginje se do mene i nešto nerazumljivo govori, dok djeca zastrašeno stoje po strani i zure u mene. Tko su svi ti ljudi, pitam se u magli nejasnih misli i ne prepoznajem nikoga. Sada mi je već jasno što se dogodilo, ali sve je drugo u potpunom mraku. Uzalud se naprežem prisjetiti, svaka misao nestane kako se i rodila, istog trenutka zamijenjena nekog novom maglovitom misli koja nestaje u izmaglici kao i sve prije nje. I tako je prošlo ne znam koliko vremena. Svakoga dana posjeti te nepoznate žene koja se guši u suzama, a dvoje djece pilje u mene netremice i skanjuju se prići mi bliže. Zurim u njih i ništa ne mislim. Koliko je prošlo otada, ne znam. A onda se jednoga dana pojavila stasita crnokosa žena u bijeloj kuti i sjela na rub moje postelje. Predstavila se, ne sjećam se imena, i stala me ispitivati. Pitanja su mi se činila koliko nesuvislima, toliko i suvišnima jer ni na jedno od njih nisam znao odgovoriti. A žena ih je postavljala takvom brzinom da ne bih stigao ni promisliti o odgovoru, a već je stizalo i salijetalo me novo pitanje. I tako u nerazaznatljivoj bujici koja se ponavljala svakoga dana. Žena bi stala isprva govoriti o nekom profesoru koji je oženjen i ima dvoje djece i voli igrati nogomet i bavi se sportom i uzgaja cvijeće i voli ptice i prirodu, a zatim bi se obasula pitanjima koja su počinjala i završavala onime o mome imenu, o gradu u kojem živim, čime se bavim, volim li ptice i igrati nogomet, uzgajam li cvijeće, jesam li oženjen, imam li djece, i jesu li to moja djeca koja svakog dana tako pomno zure u mene i skanjuju se prići mi bliže, i je li to moja žena koja plače i govori mi nešto nerazumljivo. I tako iz dana u dan, sve dok mi tračci sjećanja nisu stali lebdjeti pred očima i ukazivati se poznata slika iz porazbacanih isječaka u košmaru misli. Sve dok se nisam svega sjetio. Oženjen sam, imam dvoje djece i ta djeca koja pilje u mene su moja, i ta žena koja plače je moja žena i volim ptice i igrati nogomet i radim kao profesor u školi. Sve je to malo-pomalo izranjalo iz mutnog košmara koji mi je brujao u glavi i pleo kojekakve slike u kojima sam s mukom razabirao odsječke svoga života. I tako dan za danom, sve jasnija slika pomaljala se na površinu svijesti i znao sam tko sam i što se sa mnom zbivalo sve do one noći kada ne pamtim ništa osim skliskog kolnika, bljutavog okusa u ustima i brzine kojom sam vozio. Treska se sjećam, ali sve je drugo izbrisano do trenutka kada sam se probudio u bolnici.
Operiran sam dva puta, liječnik nije dobro predvidio broj i ishod operacija. Danas neznatno vučem nogu za sobom, ali se rukom služim posve slobodno. Ostala su mi dva vidljiva traga na ruci i nozi, ali me to nimalo ne smeta. S vremena na vrijeme trpim žestoke bolove, a jednom sam zamalo zapao u delirično stanje koliko je jaka bila vrućica. Ali mi sve to nimalo ne smeta. Tjelesni su bolovi poput priljepka koji se za nas lijepi tijelom u kojem stanuje duša. Zato sam posve ravnodušan prema svemu što je prilijepljeno za tijelo koje, i da ga odbaciš kao iznošen kaput, nimalo ne bi naudilo duši. Ne vjerujem u besmrtnost, ne vjerujem u vječnost, vjerujem samo u život i koliko on potraje, toliko ćemo sunca i mjeseca za svojih dana i vidjeti. Ravnodušan sam prema smrti, iako sam joj se približio toliko da sam mogao osjetiti njezin dah na svome licu, bio sam od nje udaljen toliko da sam jasno mogao čuti njezino začarano šaputanje, pa ipak mi ništa ne znači i na nju se nimalo ne obazirem. Dok živim, živim, a sve je drugo nevažno i kraj i svršetak cijele te priče. Priča ima smisao samo dok se pripovijeda, njezin kraj je nezanimljiv jer je za sve i uvijek isti. Samo međuigre nose smisao cijelog zapleta života, rasplet je beznačajna sitnica na koju ne vrijedi trošiti riječi. Jer, koliko sam vladam svojim životom, toliko mogu ovladati i smrću koliko mi život potraje. I to je sve. Svakog novog dana, u osvit zore i smiraj dana, pobjeđujem smrt za taj jedan dan. O tome što će biti sljedećeg, odlučujem ja sam i samo ja. I to je cijela priča, nema se tu što više reći. Smrt je beznačajno i nevažno okončanje života ćiji je smisao u njemu samome. Smisao je života živjeti i ništa drugo i ništa povrh toga. A kako živjeti, e to je već druga stvar! A ja sam namjerio živjeti punim plućima. Budući da me je smrt ovoga puta mimoišla, slavim pobjedu nad njom i na nju više ne mislim, već se ustremljujem i okomljujem na ono što me čeka kad izidem iz bolnice. A izišao sam tek nakon što je minulo punih šest mjeseci oporavka. Šest mjeseci pribiranja pamčenja, dugih sati provedenih u nepomičnom ležečem položaju na bijelim bolničkim plahtama. Šest mjeseci razmišljanja i kovanja za planova za budućnost koja mi se sada iznova smiješila kao rosom okupana orhideja kojoj sam namjerio iscijediti i polen i prah i sok. I zato je vrijedilo čekati. I čekao sam.”
Teške kapi kiše stale su dobovati po oknima. Činilo se kao da je svaka kap granitni kamen što se obrušava na meku i rahlu zemlju, rušeći je i obarajući pred sobom u povodnju što se nesmiljeno i svom snagom obrušio s neba na podatno meko tlo. Kao da su se nebesa posve prignula zemlji, tjerajući je da se klizi i odranja sve dok je posve ne ponestane, dok ne ostane plamteće ždrijelo goruće lave ispod nje što će se kao bezdani bezdan rastvoriti evo sad, ovog trenutka i svemu će biti kraj. Zamračeno nebo, olujni oblaci, čelično sivi košmar nevere koja je kršila i lomila sve pred sobom. U kuhinju je dotrcao osmogodišnji dječak, promočen do gole kože od iznenadnog pljuska. Otresao je kapi vode s tijela i dlanovima brisao orošeno lice. Nije progovorio ni riječi, već je nesigurno krenuo prema majci. Ana se okrenula od sudopera prema dječaku i ustuknula. Kao da svoga sina vidi u nekoj iskošenoj perspektivi, vid joj se u jedan tren pomračio i cijeli je prizor odjednom iščezao u propnju bljeska munje koja je osvijetlila mračne zakutke svijesti. Munja je proparala nebo i prizor dječaka koji stoji mokar nasred kuhinje zamijenila je jasno osvijetljena, srebrnkastom svjetlošću jarko osunčana slika visokog tamnokosog muškarca koji stoji upravo na istom mjestu gdje i netom dječak, stoji malo pognut prema naprijed, zastao u pola riječi i prstom upirući nekamo na drugi kraj prostorije. Ana stoji ispred njega i munjeviti probljesak sjećanja obasjava sivo-srebrnkastom svjetlošću grupu razularenih muškaraca koji nahrupljuju u kuhinju. Šestorica ih je, svi pijani, omamljena rulja koja njuši krv i hita prema svome plijenu. Glasovi su im duboki, produbljeni od kavanske terevenke, viču i psuju, larmaju i lamataju rukama, bahato se razmeću svojom nadmoći nad ovo dvoje golorukih ljudi koji su zastali u pola riječi, prekinuti razgovor, opozvani pokret, obesnažen trenutak života. Ana nijemo zuri u razularenu grupu ljudi i obuzima je neki nejasni predosjećaj, neka strepnja koja joj se svija oko srca, maglovita pomisao da je svemu došao kraj, da je svršetak pokucao glasno na njezina vrata i da nema kamo pobjeći. Muškarci opsjedaju prostor, ispunjavaju svojim tijelima i larmanjem svaki kutak u kojem je sve dotada protjecala i gnijezdila se mirna večer kao i uvijek dosada, sve nestaje u toj buci riječi, psovki, prijetnji i optužbi, ta mrka i tamna masa tijela, glasova i kretnji ispunja joj svaki kutak svijesti, strah polako gmiže iz srce u utrobu, a zatim se penje do grla u kojem je uhvaćen krik koji nije zaustila, koji se nije propeo do usana i odande u beskraj, u vječnost, u ništa, u svagdje i nigdje, ne, ona nije izustila ni riječi, i pucanj je odjeknuo u praznini njezine lubanje, odjeknuo je u ništavilo koje joj je zamračilo svijest i okrvavljeno tijelo leži na podu kuhinje i muškarci joj se približavaju, cereći se i podvikujući, i ona nema kamo pobjeći, gdje se skriti, sve je gotovo, sve je svršeno, pogled na mrtvo tijelo pritiska joj čelo poput teške granitne ploče groba, htjela bi vrištati, ali ne može, htjela bi plakati ali ni suza nije kanula niz obraz, htjela je zavijati kao vučica koja zavija na mjesec, htjela se propeti kao kobila i u galopu nestati niz obronak što se proteže uz kuću, htjela je stati i polizati rane poput ranjene skotne kuje, i nije htjela ništa nego da se sve okonča, taj užas, taj nepodnošljivi užas oblio je cijelo njezino tijelo i kao da više nije niti disala, kao da je sve stalo i skrutnulo se u tom prizoru što je lebdio pred njezinim očima poput usporena filma, muškarci joj se približavaju, dodiruju joj tijelo, gurkaju se i glasno podvikuju, kad će prestati taj užas, kad će nestati taj privid što joj se odigrava pred očima, jer ona ne vjeruje, ona ne može povjerovati, taj krik je guši u grlu i htjela bi pobjeći, ali nema kamo, i htjela bi da se zemlja otvori i ona u nju propadne, pogled na mrtvo tijelo potresa joj cijelo biće, ali ne može viknuti, ne može zaurlati, slina joj se lijepi u ustima i pritišće joj mozak, sve je gotovo, sve je svršeno, povratka više nema.
Bljesak munje je proparao nebo, a za njim je negdje u daljini zagrmio grom. Kiša je lijevala nesmiljeno kao da svi nebeski mlinovi melju sva žita svih žitnica ovog svijeta u jedan tren i to upravo nad njezinom glavom. Dječak je zurio u nju i nečkajući se, klatio s noge na nogu. Ana ga je tek sada primijetila, ta slika dječaka, koji je bio njezin sin, polako se staloživala u njezinoj svijesti i poprimala utisak nečeg zbiljskog, stvarnog, nečeg dodirljivog i opipljivog, nečeg u što se vjeruje čulima i razumom, u nešto je nepobitno ovdje i sada. I prizor koji je osvijetlila munja njezina sjećanja izblijedio je u trenu, povukao se u mračne dubine i ondje potonuo. Iskrsnut će opet, znala je Ana, iskrsavat će u svakom trenu kada bude nespremna, nepažljiva, rastresena, možda pred oluju ili u svitaj dana, možda u tim usamljenim mračnim noćima kada je muči nesanica i opet gubi dah, ne može disati i pluća joj se skupljaju u grudu i ne istiskuju više i ne udišu zrak, nego hropću i stenju i gnječe i sopću, samo zraka nema, kao da je sav zrak isisan u nekom zrakopraznom prostoru, pa Ana traži kapljice zraka u grčevitim udisajima kao da traži jagode ispod debelog snijega, blistave, rosne jagode kao duboke udisaje, jagode zraka koji se rasplinjuje u mjehurićima, a nju ostavljaju da skapa kao riba na suhom širom razjapljenih škrga. Ana krene prema dječaku čije su crte lica sve više nalikovale i sve više podsjećale na crte lice ubijenog muža, pogladi ga po čelu i otare kapi kiše s dječakovih obraza. A zatim pozove dječaka neka krene za njom u sobu kako bi se presvukao.
“I dok sam tako ležao nepokretan medu bijelim bolničkim plahtama tog svibnja, imao sam vremena napretek za razmišljanje. I misli su mi se, što od dosade, što od blage topline koja je, osobito izjutra, nadirala kroz široke prozore bolničke sobe, komešale, strujale i svezivale se u klupka kojem sam se zabavljao mrsiti i razmrsivati konce i tako prekraćivao beskrajno duge sate koji su se protezali u beskonačnost što joj nisam mogao nazrijeti kraja. Ali, znao sam da je svakim danom kraj sve bliže i da će se okončati i ta vječnost koja mi je neoprezom dodijeljena. I tako sam mislio o svemu što sam dotada u svome životu iskrojio i prekrojio kako mi se htjelo i prohtjelo. Misli su me odvodile natrag u djetinjstvo, u mladenaštvo, u bordele u kojima sam provodio noći i noći, u razuzdanost i bezbrižnost studentskih dana sve dok nisam izišao iz školskih klupa i smjelo se zaputio u život, sve dok nisam zaveo i ženu koja mi rodila dvoje djece i tek sam tada spoznao da greške koje sam sam počinio moram sam i ispravljati, a to je bio izazov koji sam, nerado, ali prihvatio. Što sve u životu nisam prošao, što sve nisam iskusio i kojeg se sve zabranjenog voća nisam dosita najeo! Eh, kako je život slatko kušati, kako se opojno njime opijati, kako je miomirisno ubirati cvijet po cvijet uz stazu kojom kročiš prema zvjezdanom nebu! Kad se samo sjetim svih tih dana, najradije bih iznova krenuo na taj put, ali ja znam da me čeka nešto mnogo slade i obilnije, mnogo sočnije voće, jer ovoga sam se zasitio i daljine me zovu i zavode na putovanje na kojem sam namjerio provesti ostatak svoga života na izobilnoj ispaši za vranca koji je u meni nemirno poskakivao. I najradije bih ga osedlao i okitio vijencima poljskog cvijeća da, poput najstasitijeg konja na kakvoj prazničnoj paradi, dogalopira na tu izdašnu livadu na kojoj može pasti do mile volje i piti jutarnju rosu i razgovarati sa zvijezdama što vise s nebeskog stropa nad njegovom glavom, a on motri on najsjajniju i nablistaviju i namjerava do nje u galopu stići prije zore, prije nego nestane s nebeskog svoda i utopi se u sunčevoj svjetlosti. Eto, tako je vranac u meni njištao u mreži snatrenja kojima sam se odavao u toj vječnosti koja me je opkolila u bijelim bolničkim plahtama. Pa sam tako vrijeme prekraćivao snatrenjima o budućnosti i prisjećanjima na prošlost. A čega sve tu nije bilo!
Djetinjstvo sam proveo kod djeda i bake na selu, u tom blaženom miru i dokolici provincije proveo sam bezbrižne i pustopašne dane djetinjstva i mladenaštva. Moj je otac bio pekar u jednoj od bogatih gradskih četvrti i njemu sam najviše nalikovao, možda ne toliko izgledom i stasom, koliko vječnom žudnjom za ljubavi i pohotom koja je u meni carevala otkad sam postao svjestan svoga tijela i nije me napuštala nikad, već mi je bila vjerna pratilja u svim pustolovinama kojima sam se predavao dušom i tijelom. Jer, kalupe života treba odlučno srušiti, sve niti koje te vezuju i sputavaju treba jednim udarcem presjeći i zaputiti se smjelo u prostranstva, odrinuti se od svih sigurnih obala i zaploviti na otvorenu pučinu života bez kormila i sidra, nošen vjetrovima i burama i olujama koje snaže tijelo i krijepe duh. Samo mirne bonace ne podnosim, samo mi južni vjetrovi koji vonjaju na ustajale plitke vode luka visokih branika nikako ne odgovaraju, od njih bježim kad god i kako god mogu, mene privlače samo burni sjeverci koji daju vjetra u krmu i ubrzavaju plovidbu sve do ispod okrilja horizonta na kraju svijeta. A takav je bio i moj otac. Oženio se rano i iz zanosa, kako je već običaj u mojoj zemlji. Sin se rodio u teškim porođajnim mukama i stajao života svoje majke. I tako je moj otac rano ostao udovac, ali mu se samoća udovišta u naponu snage nimalo nije milila, pa se tako po drugi puta oženio mojom majkom, ne iz ljubavi, već iz čistog koristoljublja jer je moja majka potjecala iz imućne obitelji, djed je imao nepregledne vinograde i uzgajao stoku, a kod njega sam, na selu, i proveo djetinjstvo i mladenaštvo. I tako se moj otac – a ja mu to posve odobravam i sam bih tako rado postupio – oženio brojeći novčanice bogatog miraza u džepu. Ne znam je li bio sretan, ali zadovoljan svakako jest jer dobar život ne mora biti ispunjen ljubavlju, ona se uvijek nađe na putu kojim treba koračati ovjenčan, a ne proseći i moljakajući za milostinju. Bogat i ne uvijek sretan – to i nije tako loš izbor. A kada ti sve to dodija, kao što je mome ocu dodijalo nakon dvadesetak godina braka u kojem je moja majka uvijek gunđala i predbacivala, sve se to lako napusti, ovaj puta iz ljubavi i strasti, požude i pohote, pa je, kada sve sabereš, život namiren i bogatstvom i ljubavlju, što je sasvim dobar utržak. I tako je moj otac imao šestoro djece, najstarijeg sina koji mi je bio i najdraži brat, iz smrću naprasno prekinutog braka, moju sestru i mlađeg brata iz braka bez ljubavi, ali sa sigurnim obilatim prihodima, i moju polubraću iz braka iz ljubavi s kojima nikada nisam ni riječi progovorio. Kada bolje razmislim, iako su mog oca osuđivali svi iz majčine obitelji, a nije se osobito milio ni mojem bratu i sestri, ja sam ga u svojoj dječačkoj mašti uzdizao do nebesa, divio mu se i svakako mu želio biti što više nalik. Oduševljavala me njegova spremnost na sve, njegova odlučnost i muška ćud koja je sve podvrgavala svojim prohtjevima i nije marila ni za što osim vlastitih želja. Otac me često vodio sa sobom na ribarenje, volio se uvijek, kad bi mogao, otisnuti u valove i prepustiti im se da ga nose kamo ih volja. Sa sobom bi uvijek poveo samo mene, a nikada moju braću i sestru, prepoznajući u meni najrasniji izdanak sebe samoga, u čemu se nimalo nije prevario jer bio sam mu nalik i krvlju i strasnim htijenjem da slijedim njegove stope i budem mu što bliži, njegov vjerni odraz u zrcalu života. I tako sam s ocem često provodio duge sate na pučini ispod rojeva zvijezda i srpa mjeseca, na modroj dubini ispod nas koja se mreškala i meškoljila, a mi gledali u zvijezde i napajali se trenucima slobode. Volio sam oca, neka mu bude duši lako, i danas ponekad pogledam u zvijezde i prošapćem za sebe: “Hej, oće, kako ti je među zvijezdama, jesi li pronašao blaženstvo slobode za kojim si uvijek žudio?” I osjetim u srcu u taj tren neki vedri spokoj, neku tihu smirenost, neki mir u duši, mir u pobratimstvu sa zvijezdama među kojima titra i zasvjetluca i zvijezda mog oca. Jer ja sam mu nalik i krvlju i mesom i mislima i htijenjima i svoj život upravljam podjednako odlučno kao nekad i on svoj.
A kod djeda na selu bilo je kao ta željena livada izobilne paše za mog vranca. Kad mi je bilo deset godina, djed, majčin otac, pisao je majci u grad neka netko od nas djece dode živjeti s njime i bakom jer su vec bili ostarjeli i trebala im je ispomoć u kući i vinogradima. Ni moj brat ni sestra nisu željeli napustiti gradsku vrevu, a ja pomislih u sebi: “Sam s bogatim djedom, što bi mi moglo nedostajati što poželim?” A ni za majku nisam osobito mario. Nije da je nisam volio, ali nisam gajio neka osobito snažna čuvstva za tu vječito namrštenu i gunđavu ženu koja je držala samo do krutih običaja i strogog odgoja. A ja nisam volio krutost i strogost i od željezne discipline bježao sam koliko sam mogao. A bogatstvo moga djeda iznenada mi se nasmiješilo i smiješilo se sve šire i srdačnije što sam više razmišljao u kakve bih se sve pustolovine s novčanicama u džepu mogao dati. I što sam više razmišljao, to mi se više život na selu pričinjao zavodljivijim i primamljivijim. Ocu je bilo žao što sam majci rekao neka mene pošalje na selu djedu, ali se brzo pomirio s mojom odlukom. Ni meni nije bilo žao napustiti oca, iako sam u njemu uvijek imao idola svih onih primamljivih i izdašnih strana života kojima sam se i sam nadao. Rastanak je tako bio brz i bez izlišnih riječi. Jer nama, pustolovcima, rastanci ne padaju teško jer znamo da rastajanjem stječemo samo nove horizonte i da nam tek tada iznova staju puhati vjetrovi u leđa i tako nas goniti na nova prostranstva na kojima ćemo okušati svoje snage. I tako mi je rastanak od oca i najstarijeg brata, kojeg sam uvijek najviše volio, bio nešto kao nov izazov, kušnja i slatko iskušenje za pustolovine kojima sam se na selu nadao. A i odlazak od majke bio mi je kao da mi kamen sputavanja svalio sa srca, pa sam samo iščekivao put kod djeda kao hrabri i na sve spremni kapetan broda koji se otiskuje u istraživanje nepoznatih kontinenata i zemalja koje još nitko nikada nije vidio niti za njih čuo. Bio sam poput moreplovca koji će okušati svoju spretnost i snagu na putovanjima na kojima će otkriti neviđena čudesa i napljačkati se nezamislivom bogatstva iz riznica nekih pokorenih vladara. I tako sam se spremao za put, a u tijelu mi je treperila poput napetih struna svaka tetiva i svaki mišić i svaka žila, cijelo mi je tijelo prožimalo slatko iščekivanje neslućenih pustolovina i nepodopština koje sam se spremao poduzeti. A tako je bilo, jer kako zamislim, tako i jest, nema tu zapreka koje bi me mogle omesti da ne ostvarim što naumim.
I zaista, bio sam djedov i bakin mezimac. Istina, puno sam i radio o pomagao u vinogradima i oko stoke, ali to mi nije teško padalo iako se napornog rada grozim kao kuge i uvijek gledam kako da utrošim što manje snage, a dobijem što više. Ali trud mi je uvijek bio bogato nagrađen. Sada mi pada na pamet jedna zgoda s djedom. Djed je imao srčanih boljki za koje je lijekove morao nabavljati u gradu. I tako mi je jednoga dana naložio neka krenem u grad kupiti mu lijek bez kojeg u posljednje dane života nije mogao biti. I dade mi on velik novac i otpravi na put. Imao sam se vratiti sljedećeg dana s lijekom za djeda natrag u selo, ali što je meni do djeda s tolikim novcem u džepu. I tako, stigavši u grad, nisam se otišao ni pozdraviti s ocem i majkom, vec krenuh lunjati gradom, sve razmišljajući kako da djedu kupim lijek, ali da mi ostane dovoljno novca i za kakav zgodan provod. I tako sam sve do večeri lunjao gradom zaustavljajući se ispred raskošno uredenih izloga i sve odmjeravao i mjerio i vagao što bi mi bilo najdraže srcu da imam za se. A sve na što sam nailazio bilo je ili preskupo ili me nije dovoljno opsjenjivalo u razbuktaloj mašti i iznenadnoj škrtosti, jer htio sam zadržati što više novca koji bi mi dobro došao u kakvoj povoljnoj prilici da se opet zateknem u gradu. I već sam bio malaksao od tolikog hodanja ulicama i trgovima grada, a lijek još nisam kupio kad se zatekoh pred ulazom u bordel. I što pomislih nego da je to pravo mjesto na kojem bih mogao najbolje utrošiti djedov novac. A nije mi to bilo prvi puta da sam se obreo u tim mraćnim, crvenim svjetiljkama osvijetljenim izbama s napola odjevenim, napola nagim ženama. I tako sam se kao paša nauživao i najradije bih zauvijek ostao u tom zadimljenom i sumagličastom, baršunastom raju pohote da mi nije ponestalo novca kojim sam plaćao za sve te užitke. Oduvijek sam volio bordele i tu tajanstveno mračnu atmosferu koja nekim čudom kida veo svih mračnih misli u glavi i sve otežalosti u tijelu. Uz gusto crno mediteransko vino, uz prigušenu glazbu koja budi ćula i navodi na grijeh, uz sve to polunago žensko meso lako je čovjeku dati oduška svoj tami koja se vije mislima i svoj gorčini koja ponekad tišti srce i zabada se u njega gorkim, munjevitim ubodima koji siju otrov. Tijelo može podnijeti trovanje nezadovoljstvima i gorčinama u velikoj mjeri, ali samo jedna kap otrova koja zatruje srce dovoljna je da ga ubije i pokopa sa sobom u mračne dubine. Odušak koji muškarac sebi daje u ženskom tijelu najbolji je lijek za tu kap otrova, u to sam se zarana uvjerio i do kraja života ću koristiti taj protuotrov, tu kap najfinijeg životnog eliksira koja pomlađuje duh i okrepljuje tijelo.
I tako se okrijepih na izvoru najčišćeg vrutka soka življenja. Izbrojio sam novčanice koje su mi ostale u džepu i ustanovio da za djedov lijek više nemam dovoljno novca. I što sad? Odluka je bila laka: krenuh do oca od kojeg sam iskamčio ostatak, pod nekom na brzinu smišljenom lažnom izlikom, kupio sam lijek i miran, sretan i zadovoljan vratio se u selo. Otac se nije lako odvojio od novca kojeg mi je dao jer on je novac, možda i više od žena, volio svim srcem i dušom i bio mu je miliji i draži od mnogo čega u životu. A i to sam naslijedio od njega, tu strast za novcem koja me tjera da se upuštam u mnogo štošta što pristojan malograđanski svijet naziva grijehom i sramotom. Ali i u malograđanskom se svijetu svaka sramota i grijeh lako ispire novcem i njegovo šuškanje i zveckanje s lakoćom začepljuje usta svim pravednicima ovoga svijeta koji se okomljuju drvljem i kamenjem na grešnike. Novac je svemogući Bog, stvaratelj svih dobara ovoga svijeta i najčvršći jamac užitaka koje možemo iscrpsti iz života. Ničeg nema grešnijeg i svetijeg od novca: grijehom se stječe, a užicima pravda i dobiva na uzvišenoj svetosti.”
Kroz prozor je dopirala laka predvećernja svježina proljeća. Na nebu su se bijeli oblačci raspršili u runasto tkanje neprepoznatljivih oblika, rasprotrijeli su se nebom i lako, puhasto rasplinuli u niti što su se mrsile s lakim naletima vjetra. Naš se junak zagledao kroz okna kao da ondje traži nešto poznato, ali zametnuto, nešto blisko, ali istodobno daleko, zagubljeno u daljinama u koje se zagledao. Na licu mu je treperio zamišljen izraz, kao da se želi prisjetiti nečeg što je pohranjeno u sjećanjima, ali se ona uporno opiru izići na svjetlost dana, kao da je nešto važno zagubio u ladicama i pretincima ćudljivog pamćenja i sad uporno prebire po njima ne bi li pronašao izgubljenu zlatnu nit koja bi ga odvela na daleko mjesto za kojim je čeznuo. Sumrak je lagano treperio uzduhom nagovješčujući plavičastu večer kada će oblaci potamnjeti i sve se zaviti u glatku tamu. Na ulici se čuo lak žamor, djeca su izlazila u dvorišta kuća i igrala se dobro poznatih igara koje, ma koliko poznate bile, u djeci uvijek pobuđuju istinski ushit koji nikada ne jenjava. I kao da u tom vječitom ponavljaju igara istih pravila pršti nepresušno vrelo dječje radosti, kao da se nešto novo i nepoznato, uzbudljivo i istodobno zastrašujuće krije u tom beskrajnom ponavljanju – udarci loptom, bat dječjih koraka u trku, povici majki, uzvici susjeda koji prosvjeduju što se lopta našla u njihovom dvorištu. Ali u svakoj igri ima nečeg nepredvidivog, nečeg što iznenada iznikne i zapršti iskrom nepoznatog. Tko će u ovoj igri pobijediti, tko će nadvladati ostale, tko će biti spretniji i umješniji, tko dovitljiviji i mudriji – to je nepresušno vrelo iščekivanja, radosti i tuga. I kao da je taj svijet, koji je živio svojim životom iza okana, budio u našem junaku prisjećanja na minule dane, mameći ga da zaboravi na sve i utone u vrutak koji ga je odvodio daleko, vrlo daleko od Zagreba i bijelih runastih oblačaka, daleko od ovog svibnja u neki drugi svibanj, pokopan u nanosima nesmiljenog hoda vremena i iščeznuo s obzorja budne svijesti. I tako naš junak, zagledan kroz uski i visoki prozor, bludi sjećanjima i više nije ovdje, više nije prisutan duhom i sve oko njega kao da tone u tamu zaborava, a na horizontu svijesti izniće posve drugi prizor, neka sasvim druga slika koja plijeni svu pozornost našeg junaka.
A preko puta njega, izvijen na divanu, lebdio je Sablasni glas u kovitlacima plavičastog dima i izvijajući se lijevo-desno, naprijed-natrag pod naletima čudljivog proljetnog povjetarca. Komešao se uzduh i lako nosio Sablasni glas na svojim lakim krilima, povijajući ga prema naprijed, kao da se želi pokloniti pred našim junakom ili mu se dovoljno približiti da bi u sebe upio svaku njegovu riječ, i prema natrag, kao da negoduje i grozi se njegovih riječi. Lijevo i desno, naprijed i natrag, povijao se uvis ushuktali dim koji je na trenutke otkrivao njegove obrise. A sad se činilo kao da ti obrisi postaju sve stvarniji, sve opipljiviji i tjelesniji, kao da je Sablasni glas postajao utvara koja se svakog trena preobražava u neki novi lik. Naš junak nije obraćao pozornost na te preobrazbe, već je utonuo u duboki naslonjač, i dalje odsutno zurio kroz prozor. A pred njime se odigravala prava mađioničarska predstava kojoj je on, i ne znajući, bio glavni vinovnik. Sablasni je glas poprimao crte lica i stas visokog, stasitog muškarca koji je nabio na čelo visoku bijelu kapu i ruku prašnjavih od brašna, pokazivao nekamo, u pravcu gdje se nalazila za njega očito neka vrlo važna stvar. Sablasni se glas povio prema naprijed, a zatim ustremio uvis i muškarac je stajao nasred sobe razjapljenih usta, kao da je zastao u pola riječi ili kriku, zapovjednički je podigao kažiprst kojim je netom odlučno na nešto pokazivao i tako, uhvaćen u toj pozi koja je za njega očito bila nešto posve prirodno i u njoj se bez sumnje najbolje osjećao, upravljao nevidljivim zborom svojih poslušnika. Na licu muškarca, u kojeg se Sablasni glas u tren oka preobrazio, ustremila se odlučnost i nepokolebljivost u pogledu onoga što je zapovijedao, nalagao i odlučno ustrajavao da njegova volja bude provedena i da joj se svi pokore. Trenutak je taj živi uskrsli lik treperio do našeg junaka, a zatim se, iznenada kako se i ukazao, rasplinuo iznova u plavičasti treperavi dim i nestao.
Naš se junak okrenuo od prozora, pogladio dlanovima koljena i pridigao kao da se nečeg iznenada prisjetio, nečeg što mu je promaklo, a sad je privuklo njegovu pozornost i on ne misli više ni na što nego na tu neodgodivu potrebu da učini što je naumio, sav se ustremivši da nakanu provede u djelo. Ali, kao što je sijevnula ta misao u njegovu umu, tako je i minula, ne ostavivši za sobom traga i naš se junak iznova stropoštao u naslonjač i zagledao pred sebe. Pred njim je u košmaru dima, lebdio Sablasni glas, trak plavičasto obojenog zraka koji miruje, zadubljen u sebe. Naš junak gleda u njega kao da se iznenada iznova našao na mjestu i vremenu koje se proizvoljno naziva stvarnim, a zapravo je mješavina prisjećanja, budne svijesti i neprestanog košmarnog kovitlaca misli i čuvstava. Što su i gdje su granice stvarnosti, to se tek izdaleka može naslutiti, a jedino je jamstvo dodirljivost i opipljivost stvari, njihova konačnost i tvarna zbiljskost, dok sve ono što bludi i struji našim umom ponekad ljepljivo dodiruje stvari i uz njih prianja, a ponekad toliko udaljava da prebiva mnogo prisutnije u minulim vremenima i iščezlim mjestima, koje danas, da se kakvim čudom iznova na njima nađemo, ne bismo niti prepoznali. I u nekim trenucima koji su nam se tolikom oštrinom usjekli u pamćenje da svojom neopozivom stvarnošću sijeku sve naše misli i odvode nas, i protiv naše volje, u predjele koji su toliko zorno prisutni u našoj svijesti da je zaokupljaju i nastavaju do posljednje misli, do posljednjeg čuvstva, ispunjajući prostore budne svijesti do te mjere da sve drugo postaje posve nestvarno, kao da blijedi i iščezava poput utvare pred onime što nam je dušu proželo i natopilo svojom neumoljivom žestinom da nam ne preostaje ništa drugo nego se prepustiti povodnju, dopustiti mu da nas promoči do kože i išiba svojim vjetrovima pred kojima se nemamo kamo skriti, kuda pobjeći, gdje potražiti utočište. I sve blijedi i nestaje pred tim niotkuda izniklim sjećanjima koja briju sjevernim vjetrovima i pušu u jedra brodovima naših pamćenja. Tako je i na licu našeg junaka treperio neki začarani izraz, kao da je tek tijelom i vršcima njegovih osjeta bio u ovome, a svim mislima u nekom drugom svijetu. Da se u tom trenutku zagledao u zrcalo, možda bi na njegovoj glatkoj površini izronio neki posve drugi lik koji bi tek nejasno podsjećao na njega samoga, a bio netko i nešto posve drugo, nerazaznatljivo izmiješano s crtama lica, stasom i tijelom drugih ljudi koji su se u život našeg junaka usjekli neizbrisivom nazočnošću.
A Sablasni je lik iznova zatreperio u dimu. Stao se preobražavati sve brže i brže, poprimajući sad ove sad one crte, kovitlajući se i propinjući po nekoj volji za koju se nije moglo odrediti je li njegova ili našeg junaka ili nikoga i ničega, nego se to samo dim uvija pod naletima vjetra. I tako se sad pred našim junakom ustremila prilika prosjede žene pod tamnom maramom i namrgođena izraza lica koja kao da je zaustila prijekor koji joj je vječito bio na usnama. I zapiljila se optužujući ravno u našeg junaka, uspravivši se u svoj svojoj visini dok su joj skuti duge suknje lelujali oko čvrstih gležnjeva. I kao da je naumila izreči posljednju osudu, povila je obrve u optužbi i kao da je k tome još i prijetila, ustremljena prema našem junaku. A zatim se lik rasplinuo i poprimio obrise starca koji, široko razvučenih usana u osmijeh pruža nekom nevidljivom ruku. I rukuje se srdačno i tapše neznanca po ramenu i okreće se od našeg junaka kao da gosta želi uvesti u kuću i poslužiti ga rakijom. Starcu su pogrbljena leđa i oslanja se na štap i samo za tren, rukom kreće prema predjelu srca i lagano kruži prstima po grudima koje su se ukazale, maljave, ispod raskopčane košulje. Lik lagano treperi i leluja i lebdi pred našim junakom, koji j, uhvaćen u mrežu sjećanja, utonuo u duboko mreškanje mora sjećanja i plovi njime u neznanom pravcu. A lik starca treperi pred njime i još koji tren i zatim, kao i svi prije njega, iščezava, rasplinjujući se u tanki plavičasti dim što se propinje prema stropu.
I tako se jedan za drugim pred našim junakom povijali, za tren uobličavali, a zatim nestajali likovi male djevojčice koja se igra na dvorištu pred kućom zamagljenih pročelja, nevisoke vitke djevojke koja je pružila ruke pred sebe i pustila ih da klonu u naručje, mladića, muškaraca i staraca, djevojčica, djevojaka, žena i starica i tako u nepreglednom nizu koja se pretvarala u nesuvislu zbrku muških glava, ženskih nogu, trupla spola koji se nije mogao odrediti, sve brže i brže, kovitlac likova i spodoba, utvara i tijela stvarnih i opipljivih kao da su ovdje, upravo sada i ovdje, živi i od krvi i mesa, i sablasti praznih lica na izobličenim glavama, i utvara koje bi bljesnule u trenutku i preobrazile se u nakazne odsječene glave, i tako u mahnitom kolu, jedan za drugim lik i njegova paslika, tijelo i udovi, ruke i noge, glave i oči, sve u kovitlacu, u košmaru, u lebdećoj nestvarnosti stvarnih prikaza.
Kovitlac likova lagano je blijedio i iščezavao, povijao se prema tlu i u spiralnim krugovima zgušnjavao u neki jedva razaznatljiv lik koji se malo po malo ukazivao i poprimao stvarne crte pred našim junakom. On nije obraćao nimalo pozornosti prizoru koji se pred njim odvijao, komešajuci se, rasplinjavajući i iznova zgušnjavajući po nekoj volji koja nije potjecala od našeg junaka, već od nekog ili nečeg koji je pomno bdio nad njegovom ispoviješću, pratio joj svaku riječ i svaki izgovoreni glas kao da nešto bilježi, kao da ispisuje retke koji će služiti samo njemu znanoj svrsi, kao da je promatrač i sudionik u isti tren iako pripovijest nije njegova i njemu ne pripada, pa ipak je on revnosno bilježi, važe i odvaguje i donosi samo sebi znane sudove, prosudbe, mjerila po kojima na nevidljivoj vagi odmjerava Istinu i Laž, Misao i Riječ, Stvarnost i Utvare. I tako se Sablasni glas rasplinjavao i skrućivao u likove, prizore, utvare i sablasti sve dok naposljetku nije stao uvirati u samoga sebe u kovitlacu koji je nalikovao iznenadnim bujicama rijeke u prosjecima kanjona kad se ogromna masa vode iznenada i svom silinom uruši u sebe i stane ponirati s visine u dubinu, stropoštavajući se u bujicama niz oblo i glatko stijenje i ne priznajući nikakvu zapreku koja bi mogla presuditi njezinu hirovitom toku, nego nadolazi i obrušava se u dubinu po svojoj vlastitoj volji i volji Prirode, ne priznajući nijedan i nikakav zakon doli nje i sebe same, što je isto i jednako i istovjetno i to je jedini Zakon koji može vladati bujicom i kaskadama njezina urušavanja u slapovima koji mogu jenjati i izgubiti na sili samo za sušnih dana, ali povodnji uvijek stižu u pravi tren i zato rijeka nikada ne kopni, nikada ne sahne i nikada ne prestaju pritjecati sve nove i nove obrušavajuće bujice. Tako se i Sablasni glas stao urušavati u sebe kao da se iznenada sva pritekla masa vode obruši i surva u dubinu i ondje započne svoj obijesni ples valova i valovlja i valića i posvuda razasutih kapi koje poput kišom bremenitog oblaka odjednom iz sebe prospu svoj dragocjeni sadržaj i sve pod njima postane navodnjeno, zatravljeno i poplavljeno. Tako se Sablasni glas obrušio u samoga sebe, pribirući svoje skute na cvrstoj tkanini divana i prikrivajući se samozatajno, kao da pribire snage ne bi li se neočekivano i u jedan tren okomio na našeg junaka koji je dokono i s odsutnim izrazom na licu stao promatrati cijelu tu vragoliju pred sobom. A tada je Sablasni glas, u trenutku kada je naš junak na njega svratio pogled i poklonio mu mrvicu svoje pozornosti koja je lutala u neznanim daljinama i gubila se iz ovog svijeta, bludeći i snatreći samo sebi znanim prostranstvima, u tom je trenutku Sablasni glas u plavičastoj izmaglici sunuo uvis, uskomešao se tik uz strop, a zatim survao svom snagom i nepostojećom, ali neizmjernom težinom, natrag na divan. Ali, sada to više nije bio vraški koloplet svih mogučih zamislivih likova, bio je to samo jedan, čvrst i razgovijetno prepoznatljiv lik jasnih obrisa, kao preciznim perom, umočenim u crnu tintu, iscrtani lik kojem su sve crte lica bile na mjestu, svaki nabor na odijelu iscrtan takvom točnošću i preciznošću da bi čovjek, koji bi iznenada kročio u sobu, mogao pomisliti da je pred njim svježe nacrtani portret originala koji sjedi sučelice. I možda ne bi u tren mogao odmah razabrati tko je od njih slika, a tko živi lik, tko je stvarnost, a tko utvara, tko govori, a tko sluša i o čemu uopce mogu razgovarati dva identična i u svaku, pa i najmanju pojedinost, istovjetna lika. Gdje su granice zbiljnosti, a gdje se utvare i sablasti poigravaju s njima, bilo bi teško odluciti promatraču koji bi se nespreman zatekao pred ovim prizorom. Jer, sučelice našem junaku sjedio je – nitko drugi – nego naš junak sam. I zurio je u sebe kao da bulji u zrcalo u kojem se vjerno odražava njegov lik. Ili, možda još vjernije, jer osvjetljenja iznad ili uz zrcala često na našim licima ostavljaju neobične sjene koje zamagljuju ili pretjerano osvjetljavaju poneku istaknutu crtu lica ili jedva zamjetnu boru, bacaju sjenke uzduž našeg lica i vrata na ponekad toliko opsjenjujuće načine da o sebi nikada zapravo nemamo valjanu sliku, nikada ne znamo jesu li bore već zaista toliko duboke ili se svjetlost poigrava s nama i dodaje nam još koju godinu više koju još nismo proživjeli, lista kalendar mahnitom brzinom unaprijed i sjenkama crta naš lik po svom nahođenju, po svojoj volji poput modernih slikara ili vještih karikaturista. Ne, pred našim junakom nije bilo zrcalo, nego njegova prava i jedina stvarna slika, njegov dvojnik, njegovo otjelotvoreno Drugo ja.
Gotovo je, sve je svršeno. Nestaje u gustoj magli koja iznenada izranja pred njome, neprozirnoj, teškoj, neprobojnoj magluštini koja se spustila izmedu nje i svega što je okružuje. Vječnost. Nastupila je neizmjerna, bezmjerna, nesavladiva i nepremostiva Vječnost. Minute, sekunde, stotinke i milijuntinke sekundi nižu se u sve sporijem tkanju bezmjerenog vremena u kojem se utapa, koje je obziduje sa svih strana i povlači sa sobom u dubine kojima nema kraja, uzbibana površina nestaje pred njezinim očima, ona tone, utapa se, uranja u tu bezmjernost i svaki je trenutak svjetlosnim godinama udaljen od drugoga, nema zraka i ona se guši, bori se za svaki udisaj, ali mračne dubine se zatvaraju nad njom i nijedna kaplja zraka ne prodire u gustu tminu koja postaje sve gušća i gušća, dubine se otvaraju pod njom i ona tone, nepovratno tone, nema se za što uhvatiti, sve je sklisko i glatko u tom neprozirnoj tmini, ona se guši, ne dolazi do daha, a i dalje tone, tone unepovrat. Pred vratima se čuje komešanje drugih glasova, ljudi koji pristižu i larmaju, uzvici odjekuju o neprobojne zidove tmine koja se nad njome zatvorila kao da je u grobu živa zakopana, kao da je guta živi pijesak, i ni sama ne zna kako to da još uvijek može čuti, kako to da je sluh nije napustio, a pred očima joj jure munjevite slike koje paraju mozak svojom jasnoćom i svaka se urezuje u svijest s boli koja prodire kroz cijelo tijelo, probada ga i razara, kidajući osjetljiva tkiva i lomeći žile kao da su pruće. Iz njih šiklja kao crno vino gusta krv. Ali, ne, ona je tu, stoji pred svim tim ljudima, izložena je njihovoj nesmiljenosti i kriknula bi i vrišti, glas joj se prolama iz grla i grudiju, vrišti i vrišti i vrišti, a krik joj se utapa u galamu i povike ljudi.
A zatim se vere brdima. Tlo je meko, natopljeno kišom koja neprestano rominja. Stopala joj klize niz zemlju koja kao da se odranja sa svakim njezinim korakom, posrće i pada, uzalud se nastoji pridržati, uhvatiti za nešto čvrsto na što se može osloniti, sve klizi i nestaje pod njezinim tijelom koje se zgrčilo u blatu u koje se zemlja neprestance nemilice pretvara. Korak, dva, klizanje prevrtljivim tlom koje izmiče, uz sebe drži dječaka koji pada i ustaje s njome, posrće i jeca, niz lice mu klize suze koje se miješaju s blatom. U povorci je pognutih ljudi koji se posljednjim snagama nastoje dokopati zaklona. Ali brdo se odranja pod njihovim stopalima i nestaje, sve nestaje oko nje i tako dan, dva i u beskrajnom nizu dan za danom i ona ne zna koliko je vremena prošlo otkako je s drugima pobjegla iz sela, koliko je vremena prošlo koliko se penje ovim brdom koje nestaje u blatu i kaljuži i neprestance se odranja sa svakim njezinim korakom, kao da je želi povući sa sobom na dno i pokopati je živu pod gomilom blata koje stalno curi, valja se i nestaje.
U brdima su, skrivajući se, proveli mjesec dana. Ona ne zna koliko traje mjesec dana i je li to jedan dan ili godina, je li to vječnost ili trenutak, samo jasno pamti tu meku zemlju koja je hoće povući sa sobom natrag, koja će se pokopati pod sobom ako se ne uhvati za nešto ma kako to krhko bilo, za travku, za grančicu, za pticu u letu. A zatim glad i žeđ i suze. Suze joj klize same od sebe, ne može ih zaustaviti, a ponekad nije ni svjesna da rominjaju kao što rominjaju kiše nad njivama, oplođujući zemlju i rađajući trave koje gusto zarastaju svaki njezin trag. Suze same klize i ona ponekad pogleda u nebo i ne zna rominja li to opet kiša ili Bog plače s njome.
Izbjeglički konvoj izlazi iz Bosne i na putu je u Hrvatsku, za Zagreb gdje će, kažu upućeni, biti zbrinuti. Više nije sigurna je li to ona travka za koju se uzaludno nastojala uhvatiti na tom mekom, natopljenom brdskom tlu koje uporno klizi i nestaje u blatu. Duh joj neprestance luta istim prostorima, kuje i istkiva iste slike i iste prizore, kao zvijer uhvaćena u zamku, uzalud se koprca, svakog će trena naići lovac i to je kraj, ona je uhvaćena u zamku i uzalud se koprca, misli joj neprestance blude natrag, odvode je na ista mjesta i u isto vrijeme, kao da više nije u stanju vladati nad njima, kao da su je sva čula napustila, zuri u prazno, a glavom joj se komešaju neprestance iste misli. I nisu to misli, to su bljeskovi munja koji paraju mozak i u njihovoj jarkoj srebrnoj svjetlosti nestaje sve drugo, samo munja para sve pred sobom i odvodi je natrag, u mrak, u gustu tminu, u ponor i duboko ispod površine nesagledivo ogromnog mora koje je potapa pod sobom u sve većim i ogromnijim i jarosnijim i žešćim valovima. Sve nestaje pod njima i Ana se utapa. Nema travke za koju bi se uhvatila, sve su ptice nestale s neba i sve oko nje tone u tmastu, gustu pomrčinu svijeta.
Godina je Gospodnja 1993. Vrata umobolnice zatvorila su se iza Ane uz rezak tresak. Taj zvuk odzvanja u Aninu umu, potresa joj tijelo i ostavlja za sobom posvemašnju prazninu. Na odjelu intenzivne skrbi Ana je smještena u veliku, prostranu, zračnu sobu u kojoj se miješaju svjetlost i sjene što trepere na zidovima, na postelji i nad tijelima što ih je napustio svaki tračak svijesti, izvaljenima u krpama i dronjcima, tijela, tjelesa, tjelesine, iznakažene napuštenom sviješću, mlitavih nogu i ruku opuštenih niz pregrade koje oivičuju postelje. Sve je bijelo, toliko jasno bijelo da sve nestaje i iščezava u toj sveobuhvatnoj bjelini, nigdje ni poteza neke druge boje, nigdje ni zračka obojenosti svijeta u žarke, žive, iskričave boje, ne, sve je bijelo i toj bjelini nema kraja, prostire se unedogled i sve utkiva u sebe, sve obuhvaća i htjelo bi se uvući u misli, htjelo bi opkoliti svijest, htjelo bi prodrijeti u dušu i njome zavladati, okruniti se samozvano i za sve vjeke vjekova, amen, ali Ana kao da ne primjećuje taj svevladajući bijeli svijet, kao da je gluha i nijema i slijepa i ne vidi i ne čuje i ne diše i sve je u njoj stalo i sve stoji kao da su uklete kazaljke na satu svevremenog vremena stale, kao da se zrak ne kreće iako se zastori na oknima, prikliještenim rešetkama, zibaju lijevo i desno i sunčeva svjetlost prodire kao i uvijek i kao i svugdje, samo ne u Anine misli, samo ne u to mračno bunilo zabludjele svijesti. Ana poslušno sjeda na postelju, mirno i odsutno prati upute bolničarki i liječnika i sve joj je sasvim svejedno, samo suze rominjaju i ostavljaju za sobom tanki trag nečeg mokrog na licu. Da ih otare s obraza, ne može, nije u stanju, suze rominjaju poput nezaustavljive kiše u brdima koja nikako ne prestaje padati, a nigdje ni jedne travke za koju bi se moglo uhvatiti. Ovdje je sve isto, samo što je ponor u koji tone ta nesnosna, nepodnošljiva, mozak parajuća bjelina kojoj nema kraja, taj bezdani bezdan bjeline i svjetlosti i sjena na postelji nema kraja, nigdje ne završava i nikamo se ne može krenuti gdje bi ta bolna bjelina okončala, gdje bi joj bilo kraja i gdje bi se pretočila barem u nešto sivo, nešto uprljano bezbojno, nešto tričavo i svakodnevno bezbojno, bilo što samo da nije ta neizmjerna bjelina koja bode u oči. Bijelo nije boja, bijelo je izvan svake obojenosti, u tom svijetu bjeline nema ni okusa ni mirisa ni boja, samo zasljepljujuća jasnoća koja prodire u mozak i ne ostavlja za sobom ni kutak mjesta za nešto opipljivo, ma kako bolno bilo.
Ana ispruži ruku na nalog bolničarke i britko sječivo injekcije zarije joj se u venu. Ana ne osjeća bol, Ana ne osjeća ništa, u glavi joj samo tutnji košmar koji u rojevima zabada svoja rila u njezin mozak. Ana ne misli, Ana ne osjeća, samo je ogromni mlinski kamen tišti oko srca, samo joj glavu ispunja bezdani mrak i opet tone i nema se za što uhvatiti, sve je oko nje glatko i sterilno čisto, i bijelo, i bezbojno i ništavilo. Ana zuri netremice u to ništavilo, u tu neizmjernu bezdanu prazninu i misli joj se sklupčavaju u kovitlac koji narasta i opada bez njezine volje, Ana pilji pred sebe i ništa ne vidi, Ana dodiruje bijele plahte i ništa ne osjeća pod prstima, samo bi htjela vrištati i urlikati i vapiti, ali nema glasa iz grla, samo suza kane niz obraz i to je sve.