KINESKI LEPTIR
Ugodno rujansko popodne, netom ispijena šalica pomalo teškog, ali mirisnog indijskog čaja. U sobi doktora Frana Višnjevića zakašnjelo popodne ostavljalo je za sobom trake otežalih sunčevih noktiju na plohi radnog stola, malo odmaknutog ustranu prozora na kojem se prozirala tanka stijenka porculanske šalice, prošarane plavkastim obrisima tananog kineskog crteža. Crtež na porculanu prikazivao je kornjaču i zmiju, isprepletene u tijesnom, grčevitom zagrljaju. Bile su posvema srasle, kornjača u dnu šalice i iz njezinog tijela uspravljena zmija koja se povijala prema vrhu. Zaobljena su tijela ispunjavala cijeli volumen krhke porculanske šalice i tek su se na svjetlosti, položenoj koso na nju, mogle razabrati tanke stijenke i fini potezi crteža, dok je oval šalice bio prepunjen plavkastom bojom što je dočaravala tustost i puninu izvijenih tijela životinja. Kornjačino je tijelo završavalo neobično vjerno naslikanom glavom tigra na čijim je grudima ležala raskošna griva zvijeri, dok je zmijino tijelo bilo okrunjeno zmajevom glavom s bijesnim, divlje razjapljenim ždrijelom. Zmija zmajeve glave obgrlila je kornjaču tigrove glave u pogibeljnom, smrtonosnom zagrljaju. Tijesno obuhvaćene, zvijeri su se doimale zastrašujuće i istovremeno dirljivo neodvojive jedna od druge. Simbolika kineske šalice upućivala je na drevnu daoističku mudrost prožimanja suprotnih principa od kojih je jedan prispodobljavao procvat stvaralačkih, životnih energija proljeća, a drugi pasivni i podatni princip odumiranja, oslikan kao simbol jeseni. Simbol je sugerirao unutarnje sjedinjavanje i uravnoteženje obaju principa čija je stopljenost i obnimljenost ukazivala na ulančavanje potpunog, savršenog kruga rađanja i umiranja.
Doktor Fran Višnjević bio je priznati psihijatar i psihoterapeut. Njegova privatna ordinacija bila je često posjećivana, a Višnjevića metoda liječenja raznoraznih tegoba i poremećaja odudrala je od uobičajenih. Doktor Višnjević, naime, gajio je osobitu mješavinu drevne kineske filozofije uravnoteživanja oprečnih načela, koja su tvorila igru podsvijesti i koju je, kroz razgovor s pacijentima, umješno ucjepljivao u njihove podsvijesti i zatim, istančanim vođenjem razgovora slušanjem pacijentovih ispovijesti iz podsvijesti, uravnoteživao te razjedinjene energije animusa i anime u skladu cjelinu. U tome je bio vrlo umješan i uspješan. Svoju je metodu nenametljivog i istančanog osluškivanja vrenja podsvijesti i zatim prodiranja u njezin splet neuravnoteženih i poremećenih tijekova razvio tijekom dugogodišnjeg proučavanja kineske drevne mudrosti, Jungove psihoanalize i vlastitih iskustava, koja je stekao na usavršavanjima i postidplomskim studijima u Europi i Americi. Pacijent pritom zapravo ništa ne bi primjećivao, sve bi nalikovalo opuštenom i gotovo posve uobičajenom razgovoru. Ništa osobito, ništa posebno, ništa naročito. Ali u tom opuštenom i lagodnom razgovoru Fran Višnjević uplitao je doskočice, koje bi pacijenta isprva zatekle i omele u ispovijesti, a zatim bi ih posve nesvjesno prihvatio i slijedio daljnji tijek razgovora, koji je sada Višnjević vodio u željenom smjeru – vješto, domišljato, uz mnogo razumijevanja i spremnosti da se uživi u pacijentove tegobe i jednostavno «uskoči u njegove cipele», kako je on to nazivao, stapajući se s njime i suživljavajući i iz te perpspektive sagledavajući svijet na na način na koji ga je vidio i doživljavao pacijent. A zatim bi izvještenom metodom uravnoteživao ono što je bilo neskladno, popunjavao je praznine, paradoksima odgovarao na pacijetnova pitanja i time ga navodio da sam pronađe odgovor na njih. I bio je vrlo uspješan.
Ovoga je popodneva očekivao nekog neznanca koji mu se u telefonskom razgovoru kratko predstavio samo imenom koje doktor Višnjević nije uspio niti razumjeti niti upamtiti. Razmijenili su svega par riječi i dogovorili seansu. I sada je doktor Višnjević polako ispijao indijski čaj iz kineske šalice, a poslijepodne je tonulo u blagi suton i sve je bilo obojano blagim, otežalim bojama rujanskog zalaska sunca.
I točno u šest sati, po dogovoru, zazvonilo je zvonce na vratima ordinacije doktora Višnjevića. Zvonce je zvonilo najprije dubokim zvonom, a potom završavalo veselim, visokim cilikom kao da je dovikivalo Franu da je ovdje još jedan izazov u liku posjetitelja opterećenog tegobama, kojeg će on vješto i uz mnogo samozadovoljstva privesti uravnoteženoj svijesti. Doktor Višnjević spremno se izvukao iz svojeg dubokog naslonjača i krenuo prema vratima. Kada ih je otvorio, ugledao je pred sobom visokog i vrlo mršavog muškarca ispijena lica i upalih obraza. Muškarac je zurio netremice u doktora Višnjevića prodornim pogledom neobično svijetlih plavih očiju koje kao da su fluorescentnom svjetlošću obasjavale njegovo ispijeno lice. Muškarac je bio odjeven u plavu košulju i modre hlače, a boja je odjeće još više pojačćavala dojam tih neobično svijetlo plavih očiju neznanca. Oko nogu mu je lepršao lagani ogrtač sive boje, zaobljujući prividno izrazitu mršavost ovog neobičnog posjetitelja.
Fran Višnjević bio je iznenada zatečen i kao da je iz njega nestala sva uobičajena samopouzdanost i spremnost na svaki izazov. I odjednom nije mogao progovoriti ni riječi, već je samo netremice zurio u nepoznatog posjetitelja, čije ime nije niti razumio niti ga upamtio, baš kao što je neobični neznanac zurio u njega. Taj kratki tren u kojem su stajali sučelice jedno drugome kao da se produžio u vječnost i trajao milenijima. Kao da je sve stalo, kao da je umukla buka prometa na ulici, glasni razgovor susjeda preko puta, bučna glazba koja je dopirala s kata ponad stana Frana Višnjevića, a u kojoj su tinejdžeri padali u trans nad novim hitovima svojih omiljenih pjevača. Kao da je sve zamrlo u tom trenutku netremičnog zurenja i nepomičnog, kao ukopanog, stajanja na vratima jedan prema drugome bez ijednog pokreta i jedne riječi.
Ona plitka kora racionalnog uma, koji neprestance budno bdije nad svakim našim pokretom i riječi, nad svime što se u nama i oko nas zbiva, a ispod koje su bujale i vrile upravo one sile koje je Višnjević utomljavao i uravnoteživao i koje su zauzimale daleko, daleko više zamišljenog trodimenzionalnnog prostora svijesti – no, ta je plitka kora racionalnog zazvala Frana Višnjevića iz trenutne obamrlosti i kao neke začaranosti, te je svjesnim i vrlo tegobnim naporom jedva izustio: «Dobar dan. Izvolite ući.»
Neznanac se na te riječi gotovo lebdeći i nestvarno provukao pored zapanjenog doktora Višnjevića i, kao da je vrlo dobro poznavao svaki kutak njegove ordinacije, krenuo ravno u prostoriju u kojoj je doktor Višnjević urazumljivao i privodio zdravoj svijesti svoje pacijente. Doktor Višnjević nije mogao sebi objasniti kako to da je neznanac krenuo ravno u tu sobu, a nije pritom nimalo oklijevao ili čak niti upitao kamo da krene. Mogao je lako krenuti prema otvorenim vratima čekaonice, ugodne prostorije na čijim su zidovima visjeli kineski crteži, a na stolu uz udobne naslonjače stajale posložene revije i mala skulptura koju je Fran Višnjević donio iz Amerike ili, pak, u malu kuhinju koja se nalazila preko puta čekaonice. Ali ne, neznanac nepoznatog imena krenuo je ravno u sobu za psihoterapijske seanse i ondje se svom težinom – ako je o pravoj težini tijela i moglo biti riječi uz svu tu ispijenost i mršavost – zavalio u naslonjač s druge strane stola za kojim je sjedio doktor Višnjević. I doktor Višnjević, u čudu i gotovo začaran, krenuo je za svojim posjetiteljem i, pomno ga zaobilazeći, sjeo u svoj naslonjač sučelice njemu.
Između dva muškarca, koja su sjedila sučelice jedan drugome, razdvojeni plohom masivnog stola od mahagonija, zavladala je šutnja. Posvemašnja šutnja. Bolje rečeno, odzvanjal je šutnja. Upravo tako, odzvanjala. Brujala, komešala se, tutnjila, a zatim se iznova, začuđeno, pritajivala i – šutjela. Šutnja je uporno šutjela. Nije se odazivala. Nije davala glasa od sebe. Pa ipak, odzvanjala je. Gromko, glasno, bučno, kako to samo šutnja zna. Ili, bolje rečeno, tišina. Zaglušujuća tišina. Posvemašnje mrtvilo. Šutnja šuti.
Doktor Višnjević odmahne glavom. Šutnja je bila odveć bučna, nije je se više moglo slušati. Trajala je trenutak, zatim dva trenutka, zatim tri i u nekoj goropadnoj progresiji, narastala je na sve trenutke. Zaokupljajuća tišina. U takvoj tišini sve tone, nestaje, preplavljuje, odvlači u dubine neizrecivosti. Fran Višnjević mogao bi potonuti, osjetio je to sasma jasno, gotovo kao da se pod njim već rastvorila zjapeća praznina. Provalija, bezdan, ponor, tušta i tma – gomilale su se u Franovoj glavi najezde vrtložećih misli, jedna za drugom, opsjedale su se uzajamno i uskraćivale jedna drugoj kratkotrajni vijek. Trenutak, dva, tri, glatka tišina.
Doktor Višnjević – začudo ne obraćajući nimalo pažnje svome posjetitelju, koji se udobno smjestio u naslonjač i kao da je smatrao da je sve posve prirodno i kako jedino treba i može biti – osvrnuo se i zagledao u prozor. U svojem je vijeku susretao mnoge tišine, šutnje. Svaka od njih nosi svoju obrazinu, pomisli. Ova je šutnja glađa od drugih, posve je glatka nalik ljusci jajeta. Uz to je i neprozirna, sasvim neprozirna. Kroz nju se ne nazire ni začetak riječi, kroz nju se ne prodire ni u jednu klicu misli, ne da se nazrijeti niti jedan osjećaj. Zatečenost, začuđenost, negodovanje, otpor, gnušanje ili je Franu Višnjeviću možda ponestalo daha i naprosto ne može izustiti riječ? Sve je bilo moguće. Obećavajuća šutnja, moglo se zaključiti u jednu riječ. Obećavajuća kao oblost, zaokruženost, nepropusnost, savršena glatkoća najuglačanijih ploha, besprijekorna nepropusnost najtmastijih gustoća, bestrasna okruglina najzaokrugljenijih nesagledivih površina kuglastih kugli. Tišina nalik savršenstvu negovorljive lopte, šutljivih, u sebe zatvorenih prizmi, geometrijskih ravni piramida, povinutih noseva Sfingi, uzvijenih obrva proroka iz pustinja, magličastog plavetnila besanih noći slijepog Borghesa, nadutih leševa koji se ne spaljuju na obalama svete rijeke Ganges i ružičaste zaobljenosti obraza venecijanskih Madona. Kupid, Kairos, savršena, nepomućena i nedodirljiva ravnoteža uperenih strelica u vječnost odapetim lukovima malih opsjedatelja ljudskih duša. Opsjednutost tišinom, zaposjednutost šutnjom. Praznina.
Fran Višnjević se prisjeti, na gomilištu svojih razbacanih misli, da se susreo s mnogim šutnjama prije ove, ali ni s jednom toliko nedodirljivo glatkom i gromoglasno bezglasnom kao što je ova. Šutnje su obično uleknuća u govoru, predviđeni ili nepredviđeni, hotimični ili nehotični zastoji u rječitosti, plemenite ili podlo sračunate stanke u govorenju, naznake ispraznosti brbljanja ili namjernog smjeranja na smislenost smislenog govora. Plemenite šutnje su, mora priznati, najrjeđe. Vrijeme ne pamti plemenitu šutnju od uporne šutnje Plemenitog Buddhe. Na pitanje o životu odgovara šutnjom. Na pitanje o smrti odgovara šutnjom, samo drugog naboja, druge praznine, druge muklosti. Na pitanje o smrti, dakle, mukla tišina. Na pitanje o životu – promukla tišina. Druge tišine su raspoznatljive same po sebi. Neke nude, neke oduzimaju; neke su naprasne poput prerane smrti, tu riječ zastaje u grlu, neke iziskuju pretjeranu rječitost; neke se uvijaju same oko sebe jer nemaju drugog oslonca, neke su pretihe da bi ih se čulo; neke šutnje izazivaju negibke preskoke u riječi, nalik teturanju, neke tišine oslobađaju, a neke utamničuju; neke su tišine razložne jer su tišine, neke su šutnje bezrazložne jer im manjka šutnje. Ali ova – Tišina nad Tišinama, Šutnja nad Šutnjama, Praznina nad Prazninama. Takvu šutnju treba opipati i okusiti nalik stoljetnom vinu sa južnih italskih obronaka, nasuprot pjenušavim valovima mora uzdižu se pjenušci dozrelog grožđa. Obla tišina, okrugla šutnja. Ne odbija i ne priziva, ne niječe i ne potvrđuje, negdje u usjeku svih stvari stoluje takva šutljivost. Između da i ne postoji samo takva zaokružena, cjelovita, neokrnjena, samodostatna, puna, jezgrovita, jezgrena šutnja.
Šutnju treba dići iz mrtvih, pomisli Fran, treba je uskrsnuti i objelodaniti svima, treba je vivisecirati i pokazati svima, a zatim je živu pokopati kako bi rodila sokovima zapjenjenih grozdovlja u nanosima vremena što se istaču pred našim povinutim koljenima. Klanjam ti se, o šutnjo velebna, padam pred tebe ničice, o tišino prepuna u peharu prepunjenih sokova grozdastih nakupina mojih zvrjećih misli, nadoda u sebi Fran. “Ponukajmo, dakle, tu nadasvenu šutnju na govor”, mora da je ovako iskrsla nezaobljena posljednja misao u Franovoj kratkoj meditaciji nad značenjima neznančeve šutnje, mora da se u njemu, sasma spontano, otrgnula karika riječi naspram svemoćnoj šutnji. Nužnost riječi, nužda govora. Nesavršeni svijet.
“Gospodine?” Uslijedi upitna šutnja. Zatim, po svoj prilici, potvrdna i usklična šutnja. “Trebalo bi iscrpiti sav smisao šutnji, nanizati ih jednu do druge, poredati u pravilni heksagram i odgonetnuti njegov primordijalni smisao, njegovu vječitu moć pranastanka, prapočetka sveg stvaranja, talasasto kretanje u eonima stvaranja prije početka svijeta, prije Plemenitog, prije proroka, prije pomutnje i propasti, prije potopa i prije rajskih vrtova”, pomisli Fran. Šutnja je proročanstvo koje nikada ne griješi, proročanstvo svih proročanstava, prvo i jedino. Heksagram šutnje, idealni oblik Prvog heksagrama, prapočelo proricanja, prvi oblik geometrijskog mišljenja, prvo i jedinstveno uviđanje sveopće zakonitosti svjetskog poretka, prva i jedina veza mikrokozmičkih atomskih kretanja u spirali prema elipsastom kozmosu iz kojeg će, valovljima uzajamnih gibanja evoluirati novi svjetovi, šutnja klice u zametku, šutnja grozda u dozrijevanju, šutnja gromolikih suncokreta na uzavrelom bretanskom nebu ponad kičice Van Gogha, uzbibana valovita jedro žuta klasja u maslačak-žutilu vrelog sunčanog dopodneva. Šutnja koja razara moždane opne i pilji u uskomešalu električnu centralu malog mozga. Hormonalni poremećaj, izazvan šutnjom. Depresija riječnih tokova u zaustavljenom padu prema neumitnom rasprskavanju, razbijanju o stijenje, raskomadavanju trupla, ništenju svakog smisla, obustavljanju kretanja, dvanaestodnevnom stajanju uzdignutih ruku na obroncima vrletnih planina pred spiljama kršćanskih pustinjaka u vjerskom zanosu, ukočenost udova nakon nesmiljenog lotus-položaja zaustavljenog disanja kroz nozdrve i usta, kolaps centralnog sistema za dovod zraka, gušenje, nestanak, prestanak, smrt.
«Gospodine?» zaustio je ponovno Fran Višnjević i zausti kao zašiljenim vrhom, kratkim ubodom, zvukom paranja papira na nejednake uglaste pačetvorine, strmoglavljivanja odrubljenih glava krošnji pod motornom pilom u prostranim šumama uz bezbrojne savršeno izoštrene odjeke, zujanjem u ušima, piljenjem u strop uzane sobice izbe. Franu se učini da se zvuk njegova vlastitog glasa mnogostruko ulančava kroz sve oblike šiljatosti, zašiljenosti, nabrušenosti, reskosti, britkosti i paranja zrakom nalik udaru noža, bljesku oštrice ili prolijetanju strelice kroz zrak – munjevito, strelovito, precizno, pogodak ravno u centar.
“Vi me već odavno poznajete» zazvučao je kao iz velike daljine neznančev glas.
Zvuk tog glasa neprirodno se širio prostorijom na sve strane, u sve kutke, u svaki ugao, ispod naslonjača i na radnom stolu, na prozorska okna oblijepljena sutonom i na stolić za proricanje postavljen u središtu geometrijske ravnoteže, malo bliže uz slabo osvijetljeni kut lijevo od prozora. Asura je bila položena kosinom poda, te stvarala dijagonalno poprište koracima uzduž sobe. Dijagonala asure s horizontalama dviju polica za knjige, Knjigom promjena na posvećenom i neistaknutom mjestu, zajedno s kutijom za štapiće, koja je bila ukrašena nenapadnim obojenim duborezom i prikazivala pticu Feniks kako se uzvija iz pepela. Netom spaljena, prošavši svoje izgoreno postojanje u pepelu, ptica se uzdizala iz praha visoko ispruživši krila u zamahu kojim se istrže svojem nestalom biću iz praha i pepela i, još tik uz ilovastu crvenkasto-smeđu zemlju, već se ustremljuje prema visinama, slobodnom letu, plavičasto-modrom nebu što ne sluti ni na svitanje, ni na suton. Magličasti obrisi dali su naslutiti sve promjene ugođaja kojeg se moglo dočarati prema osvjetljenju u sobi i tako je duborez, neupadljivo oslikan, mogao prikazivati i zamor ptice stoljetnim pepelom i tugu preporađanja u još jednu eru dosuđenosti letenju i sumračno doba rastanka od mirovanja u prahu i radosni usklik oslobođene ptice u rumenkastoj zori iščekivanja i usud nesrazmjerno ogromnih krila kojima je dosuđeno da lete u visine svakih stotinu godina bez prestanka. Na duborezu se sve moglo dočarati, svaka je prispodoba slici bila njezin vjerni odraz. Kao i sveta Knjiga promjena, kao i heksagrami sreće i nesreće, uspona i pada, napretka i pogibije – neizmjerni, nesagledivi ocean promjena, vječnog toka, neprekinutog kretanja, nestalnosti propadljivog svijeta s neumitnom zakonitošću nastanka i prestanka, rođenja i smrti svake treperave pojave, nespokojni duh, tijelo predano starenju i smrti, džungla obrasla u lijane i gigantsko žbunje u kojem podivljali majmuni uz glasne urlike preskaču s grane na granu. Plemeniti je utonuo u šutnju, slike se izmjenjuju, svijet narasta i tone. Neprolazna prolaznost, nenadmašiva sudbina groteskno se cereka iz svakog zakutka Knjige zakonitosti, urlajući u silovitoj najezdi divljačkog, vrištećeg, zaurlavajućeg smijeha, podvriskujući, “Ne možeš joj umaći! Ne možeš joj umaći! Sam si je tražio i sad je tvoja i samo tvoja. Iz nje si crpio svoju mudrost i sada ti je suđena i prati te u stopu. Ne možeš joj umaći! Ne možeš joj umaći!”
“Odgovori, odgovori!” demon smijeha ustrajavaše negdje u Franovoj utrobi, grčeći mišiće trbuha i razvlačeći ih poput neskladnog mijeha. “Ne popusti, ne popusti, nastavi dalje!” još jedan glas u zamrloj tišini nasred sobe isprepleo se s kricima iz džungle majmuna.
“Majmunsko carstvo, eto što je ovaj svijet”, pomisli s uzdahom Fran. “Svijet utvara, tlapnji uobrazilje, nestvarnih prikaza, majmunskog umovanja. Prijetvornost majmunske radosti opsjenjuje ozbiljnost duha.”
U Franovoj glavi posljednja misao zazvuči poput kakvog heksagrama iz Knjige promjena, kao da ju je u sebi dugo ponavljao, usklađeno u napetosti glasnica i akcentu, ispravno otkucanom na svakom slogu. Sveti slog, mantra stapanja s kozmičkim nečujnim i posvuda prisutnim primordijalnim vibracijama. Početak stvaranja, prekid nepostojanja. Izroniti na površinu oceana glasova iz zabiti prašume, carstva majmuna obješenih o granje što se isprepliće u nepreglednim šikarama ispod i iznad golemih krošanja mističnih stabala čija su debla nastambe duhova šume, dobroćudnih patuljaka i ustremljenih vilenjaka. Svi iščekuju, tišina u džungli, majmuni zastadoše kao da ih je prekrila vulkanska lava i zaustavila u tom trenutku i na tom mjestu. Krici se stišaše, zavlada muk, iščekivanje.
I iščekivanje se iznenada i sasvim neočekivano obistinilo, isplivali na površinu i, kada je to Fran Višnjević najmanje očekivao, zabrujao je glas neznanca i razlegnuo se sobom. Glas je bio neobičan kao i njegov vlasnik i kao da naizgled nije govorio Franu razumljivim jezikom, već kao da su se njegove riječi pred Franom ukazivale u obliku heksagrama iz Knjige proricanja, kao da su se pred njime na zamišljenom ekranu oslikavala kineska pismena, a glas u njihovoj pozadini recitirao riječ po riječ. Ali, bio je to samo privid, to se Franu Višnjeviću samo pričinilo, uvjeravao je samoga sebe.
Neznanac progovori dubokim glasom, kao da je dopirao s dna nepostojećeg bunara izvor-vode I poteče riječ za riječi: «U pogledu zapreka načela koje valja otkloniti, postoji i jedna zapreka čiji su korijeni u spisima. Zapreka je spisa ustvari zapreka uma. Mističke izreke Dao de jinga proizlaze iz duboka prosvjetljenja: ako ih promatrate doslovno i gubite iz vida njihovo unutarnje značenje, ako propustite shvatiti i podlegnete ovoj zapreci, sve će vrste lažnih sudova, nategnutih nauka i izmišljotina prodrijeti u vaš um, prouzrokujući velike štete vašoj prirodi i tijelu.
Stoga su drevni mudraci istine kazivali u obliku neizravnih nagovještaja. Tako, primjerice, izrazi poput voda i vatra, potpala i kotao, djevojka i mladić, zmaj i tigar, yin i yang i tajnovito žensko načelo – sve su to nagovještaji koji upućuju na nešto drugo. Oni koji su zapriječeni riječima često upražnjavaju a da ne znaju da je Veliki Put životna snaga, energija i duh. Njegovati ove tri dragocjenosti znači njegovati zametak; zametak je korijen uzvišenoga. Ono na što upućuje sve nazivlje samo je jedna energija; osnov je energije zametak. U trenutku kada spoznate zametak, sva će različita objašnjenja izgubiti na značenju. Čemu se pothranjivati stvarima bez značenja?
Spisi, dakle, nisu istinska objašnjenja Puta. Kada sami shvatite Put, možete zaboraviti na sve spise.»
I neznanac, izrekavši ove riječi, umukne kao da ništa nije niti rekao. A doktor Fran Višnjević očekivao je sve, samo ne ovo neshvatljivo prodiranje u samu suštinu njegove psihoterapijske metode, koju je sam osmislio i produbljenim proučavanjem drevnih kineskih spisa dokučio, produbio i proveo u djelo. Šali li se ovaj čovjek s njime, da se to nije negdje objelodanila njegova metoda, pa mu se sada ovaj smušenjak izruguje, podsmjehuje mu se i ismijava sve mukotrpne godine njegova studija i tegobnih iskustava s poremećnim umovima? Da se nije pronio glas kako je doktor Višnjević, primjenjujući svoju metodu, ustvari samo obični šarlatan, varalica i lažac, koji u svoju ordinaciju za velik novac i skupu cijenu privabljuje neuke i smućene tegobnike, iz njih izvlačeći novac za običnu tlapnju kojom ih obmanjuje? Je li to istina? Može li to biti istina? Je li on zaista takva vrsta neslanog šaljivđije i ustvari neukog šarlatana, koji nije shvatio nijednu jedinu riječ, a kamoli smisao onoga u što je upućivao sve nesretnike, koji su k njemu dolazili? Je li on uopće shvatio što to stoji u spisima, koje je proučavao, ili je jednostavno složio zgodnu slagalicu od izreka i metoda zadubljenja, pa ju je sretno stopio sa svime što je učio na fakultetu, a uz to dodao i opuštenost i dovitljivost, pa se tako domogao nevoljnika i s njima poigrao šaljivom igrom i zaveo ih da povjeruju kako su izliječeni i iscijeljeni, kako su opet svoji i pri sebi i kako su sve njihove muke i jadi blijede sjenke prošlosti?
Doktor Višnjević zapao je u vrlo neugodno stanje sumnji u samoga sebe. Nešto neugodnije teško da se može dogoditi nekome tko je sve dotada bio tako samouvjeren da je to već prelazilo u oholost i nadutost, u hoštapleraj koji je sebi priuštio zarađujući na cirkuskom vašaru svoje umišljene mudrosti. Oblio ga je znoj i iznenada su mu stale drhtati ruke. Obuzeli su ga neobični osjećaji – strah, sumnja, strepnja, nešto slično isklizavanju čvrstog tla ispod nogu, kao da će se svakoga trena posklinuti na tankom ledu na koji ga je doveo ovaj neobičan čovjek. Nije znao što bi učinio, što rekao, što odgovorio, ako uopće ima smisla odgovarati nekome tko je banuo kod njega u njegove posvećene odaje i izrecitirao mu navod iz nekog kineskog spisa? Da ga potjera van? Ili da ga uljudno zamoli neka razjasni ta svoja nesuvisla bulažnjenja, pričinjajući se kako uopće ne razumije što taj stranac govori. Ili da ga upita koje su njegove tegobe, zašto govori nesuvislo i uopće, o čemu to govori? Ili da se pričinja kako sve razumije u tančine i kako se uz to i slaže sa svime rečenim? Obuzeli su ga proturječni osjećaji zebnje i nade, straha i oklijevanja, neugode i čudne sklonosti ovome neznancu, koji je progovarao upravo o suštini njegove metode i još je, k tome, dovodio u pitanje, iskušavao ga i mučio, doveo u nepriliku i nedoumicu i potaknuo u njemu vrenje zbunjujućih misli.
Doktor Višnjević odlučio je ipak, pribravši se i priklonivši onoj tankoj kori racionalne svijesti, da taktizira, da odlaže razrješenje ove zagonetke, da se pričinja nevještim, kao da ne razumije, a ipak naslućuje o čemu je ovdje zapravo riječ. I zato reče: «Da, svakako, gospodine, mudrost se stječe iskustvom. Pohvalno je, svakako, što ste se zadubili u nešto šro ja, doduše, ne razumijem, ali svakako je vrijedno pažnje.»
Doktor Višnjević služio se svojom omiljenom metodom povlađivanja pacijentovim zamjećivanjima, gotovo ulagivanja pacijentu, kako bi iz njega izvukao na svjetlost dana ono što se krilo u njegovoj podsvijesti. A zatim bi zaigrao svoju igru i polako na površinu duboke zamućene vode i gliba i kaljuže pacijentovog nesvjesnog izvukao sve njegove muke i potisnute strahove. Ali, odgovor na njegovu taktiziranje i načinjanje igre bio je posve neočekivan. Neznanac je odmahnuo glavom i iznova progovorio: «Kako se primjenjuje činjenje? Kako bi se proučila njegova primjena, valja o tome upitati neovisni um. Neovisni je um prožet razumijevanjem; on promatra promjene kretanja i uspokojenost yina i yanga, ugleda se u apsolutni yang i sjedinjuje se s njegovim čvrstim i nepokolebljivim djelovanjem, ugleda se u apsolutni yin i sjedinjuje s njegovim tijekovima. Neovisni se um posvećuje istraživanju četiriju godišnjih doba i oblikuje se prema njihovu kruženju. Tiho shvaćajući vrhovno, uranja u prvobitno izvorište.
Tako opsežno promatrajući sve tijekove stvaranja i evolucije, sjedeći uspokojeno sabrana uma, postoji samo energija sabranosti, postoji samo utihnulo sjedenje. Ne postoji ništa u neovisnom umu što bi ranije bilo njegovano i kristalizirano alkemijskim eliksirom koji sjedinjuje s nebom i zemljom.
Koja je zapreka sumnje? Veliki je Put lako shvatiti, jednostavno ozbiljiti; označja su prosvijetljenog učitelja svjetiljka u mračnoj odaji, jasna i svijetla nalik kristalnoj kugli. Pa ipak, zapreka sumnje pušta svoje korijenje. Kada netko govori o Putu, mnogi nadodaju svoja zapažanja i mišljenja sve dok utjecaj takve galame ne postane zasljepljujući, a ljudi se od ispravnoga ne okrenu iskrivljenome, brkajući istinu s laži. Nalikuje to padu s drveta u duboku provaliju.
Riječi su mudraca zaista uzvišene: “Otvoreni duh ne umire; on je prolaz kroz koji proniču sva čudesa.” Put je mudraca zaista uzvišen: otvoren i slobodan, u suglasju s uzrocima, čist i vedar. Koja je korist od različitih nauka? Trenutno prepuštanje zbrci i metežu sazdaje zapreku sumnje kojom se ljudi okivaju. Kakva šteta što ne shvaćaju i predmet promišljanja prepuštaju na milost i nemilost pogubnim utjecajima.
Za sljedbenike je nužno da uče i izučavaju od istinskih učitelja; ne dajte se smesti lažnim naucima i ne lutajte slijepim stazama. Jasna otvorenost, smirena uravnoteženost, njegovanje životne snage, njegovanje duha, pronicanje u skrovitu tajanstvenost i prijemčljivost za nju, _ista i usredotočena pažnja, istinska prosvijetljenost, yin i yang, istinska spoznaja i znalačka svjesnost, nadvladavanje zapreka, prosvjetljenje, stvaralačka snaga i prijemčljiva smirenost – sve je to u umu. Koja je korist od imena? Oblici ne opstaju. Sve je to tako jednostavno i lako – kakve bi sumnje još moglo biti? Ako se ne oslobodite zapreke sumnje, neprestance ćete biti u zbrci i pomutnji.»
«To je nemoguće» pomislio je, ali nije naglas izrekao, doktor Višnjević. «Pa ovaj čovjek čita moje misli! I to ih čita tako razgovijetno i jasno kao kada moji pacijenti preda mnom otvaraju svoje duše.»
I zaista, neznanac je čitao misli Frana Višnjevića, barem se to tako činilo. Činilo se da je znao kakva je zebnja obuzela njegovo srce, činilo se da je znao kakvi su ga strah i nedoumica obuzeli i još mu je uz to dijelio savjete i još više poticao nevoljno stanje u kojem se našao. Govorio je o činjenju, a to se zasigurno odnosilo na njegovu psihoanalitičku metodu. Govorio je o sumnji, a ona je tako duboko i gorko obuzela njegovo srce da je jedva disao i ruke su mu drhtale. Govorio je o imenima i riječima, a to su bila glavna oruđa kojima se služio u svojoj igri podsvijesti. Ali, doktor Fran Višnjević nije mogao niti u najluđem snu naslutiti što tek slijedi. A slijedile su usudne riječi neznanca: «U nebu, energija je suština i oblik, yin i yang, kretanje sunca, mjeseca i zvijezda, tijekovi narastanja i opadanja; ona je oblačje, sumaglica, magla i vlaga; ona je srce živih bića, evolucija i razvitak. Na zemlji, ona je snaga, gorivo, pokretač mirijade bića, izvorište planinskih bujica; ona podaruje život i ubija, potiče i održava; ona je protjek vremena, cvat i propast, uzdizanje i opadanje, nicanje, cvat i sahnjenje korijenja. U ljudima, ona je njihova energija, tjelesni kret, djelatnost, govor i zamjedba; ona je kretanje tijela, vratnice smrti i života.»
Na ove riječi kao da se tlo pomaklo ispod nogu doktora Višnjevića, kao da je iznenada propalo u ambis. Pred njegovim se očima sve zaljuljalo i pokrenulo u ludoj vrtnjavi, stvari su letjele sobom, polica s knjigama sada je stajala čvrsto sljubljena sa stropom, asura je lebdjela ponad stola, koji se primicao prozoru. Sve je nekamo letjelo u zbrci, nijedna stvar više nije bila na svome mjestu, sve je poludjelo i pomahnitalo. I u svom tom metežu, Fran Višnjević osjetio je kako mu tijelo polako gubi na težini, kako postaje sve lakši i lakši i kako se iznutra preobražava u naletima, koji su ga sve više i više preplavljivali. Gubio se, nestajao je. Uzaludno je pokušavao ispružiti ruku i dodirnuti nešto čvrsto, uhvatiti se za nešto opipljivo i teško, učiniti i posljednji napor da ne jurne i ne sune u zrak i posve iščezne. Ali, sve je bilo uzalud. Fran Višnjević polako je, ali sigurno, iščezavao. A na njegovu mjestu ukazao se prekrasni šareni leptir. Leptir je imao krila razdvojena u oble polovine, a na njima su blještale šare neopisivo lijepih boja. Rep mu je bio izdužen kao u zmaja, kojim se igraju djeca i puštaju ga da leti daleko u uzduh. Leptir je pletio sobom, stao kružiti njome, a zatim se dao u neobuzdani i slobodni let. Pojurio je kroz prozor i nestao iza krovova kuća. Letio je slobodno i u letu izvodio akrobacije kao najvještiji izvođač cirkuskih predstava na trapezu, a da pod njime nije bilo mreže koja bi ga zaštitila od nenadanog pada. Letio je ponad krovova kuća, nad trgovima i ulicama grada, sunuo je uvis i pojurio prema oblacima. Poigravao se sa sutonom, lebdio je pod zrakama sunca i bio najslobodnije biće na svijetu.
Ne postoje stvarna mjerila vremena kojima bi se mogla izmjeriti dužina tog neobuzdanog, radosnog, ushićenog leta slobodnog leptira. Možda je potrajala tek kratak tren, a možda je trajala vjekovima, tko bi to znao? Tek, iznenada kao što je i započeo, let je leptira iščezao na nevidljivom obzorju. I sve su stvari – polica za knjige, asura, radni stol, naslonjači u sobi Frana Višnjevića iznova bili na svome mjestu, težili su svom svojom težinom i stvarali ugodan ambijent za beskrajne razgovore. I doktor Višnjević sjedio je u svome naslonjaču i osvrtao se oko sebe. Opipao je lice, dodirnuo koljena, savinuo kralježnicu, nagnuo se naprijed, ispružio ruke i svi su njegovi udovi iznova imali svoju težinu i oblik. Opipao je stol – bio je gladak i načinjen od mahagonija. Osvrnuo se iza sebe. Kroz prozor je sunce tonulo iza horizonta. Pogledao je ispod stola – ondje se prostirala asura, istkana šarenim bojama. A neznanca nije bilo. Bio je posve sam u sobi. Kazaljke na satu pokazivale su točno šest sati, vrijeme kada je neznanac ugovorio svoj dolazak. Nije protekla ni sekunda, ni milijunti djelić sekunde od trenutka kada je u svojoj sobi ispijao indijski čaj iz kineske šalice i očekivao posjetitelja, čije ime nije niti razumio niti upamtio. Nije bilo razmaka u vremenu i prostoru, nije bilo ničega, ništa se nije dogodilo.
Doktor Višnjević u čudu se zamislio. Prisjećao se maglovito samo da ga je na tren obuzela pospanost dok je ispijao jaki, gorki indijski čaj. Možda je i zaspao na kratak tren, možda ga je omamio čaj i on se izgubio u snatrenjima? Da, zaista, imao je taj neobičan osjećaj kao da se probudio iz dubokog sna u kojem je sanjao da je leptir i da slobodno, ushićeno i radosno leti svijetom. Da, tako je, usnio je da je leptir. A zatim se probudio i opet je bio Fran Višnjević, prihijatar i psihoterapeut koji je izumio metodu izlječenja duše kao što se akupunkturom liječi tijelo.
A zatim mu je sve postalo jasno. Prisjetio se znamenite izreke Zhuang Zija o kojoj je često razmišljao. Izreka je glasila ovako:
Nekoć, pripovijeda Zhuang Zi, bio sam
jedne noći leptir i letio zadovoljan
svojom sudbinom. Potom sam se probudio
i bio Zhaung Zi. Tko sam uistinu?
Leptir koji sanja da je Zhuang Zi,
ili Zhuang Zi koji zamišlja da je
leptir?
A zatim se prisjetio i komentara uz pripovijest-zagonetku «Filozof-leptir»:
Metafizičko značenje basne izneseno je u komentaru “tko sam uistinu?”, pita Zhuang Zi. “postoje li u mom slučaju dvije istinske individualnosti? Je li se zbila prava preobrazba jedne individualnosti u drugu?” Pouka glasi: “Ni jedno ni drugo. Zbile su se dvije nestvarne promjene jednoga jedinstvenoga bića u okviru svjetskog zakona prema kojem su sva bića u svim svojim likovima jedno.
SNOVI IZ KINESKE SLIKOVNICE
Ona korača teškim, tromim koracima niz ulicu. Sluša, a ne čuje, gleda, a ne vidi, dodiruje, a ne dotiče. Nižu se zgrada za zgradom, tijesno sljubljene jedna uz drugu i kao da im se kraja ne nazire, toliko je duga ulica i toliko su teški koraci koji njome odzvanjaju. Blago je rujansko predvečerje, suton se ocrtava na nebu na kojem sunce tone iza horizonta kao otežala narančasto-crvena kugla i sve se doima kao da nije stvarno, opipljivo, ovdje i sada, nego negdje drugdje, izvan, daleko odavde i nigdje, što je isto. Zalazak sunca na kraju ulice, dok uranja na drugu stranu ovalnog nebeskog svoda, stvara dojam kao da je cijeli grad neka velika pozornica na kojoj prolaznici nisu ljudi, koji lagano šeću ili užurbano koračaju, već glumci na velikoj sceni koju uokviruje zalazeće sunce, što tone ispod grada i kao da će ga svakoga trena obasjati iznova iznutra, iz dubine i tada će reflektori na toj ogromnoj, gigantskoj pozornici žestokom svjetlošću obasjati sva lica s kojih će spasti i posljednja krinka, sve ulice i trgove, sve prolaze i izloge i cijeli će grad biti obasjan i glumci će zaigrati predstavu, a publike neće biti jer će se cijeli svijet pretvoriti u lutkarsko kazalište u kojem konce marionetama povlače neke neznane sile.
Ona korača, utonula u misli što se košmarno roje i tek pokatkad iznikne neka jasna pomisao ili slutnja, zabljesne i iznova utone u mračnu svijest. Ulica je duga, započinje kod trga s vojarnama i završava na raskršću iza kojeg se pruža trg i, nedaleko od njega, park u kojem posljednjim cvatom već presahnjuju cvjetovi i sve će uskoro pretvoriti u suhu travu i posuto žuto lišće. Ona se ne osvrće, ne gleda ni u što, ne primjećuje ništa. Korača ne osjećajući vlastito tijelo, kao da je bestjelesna, kao da je nema, kao da se pretvorila u ništa i iščezla. Iznenada požuruje korak, kao da je netom postala svjesna kamo se uputila, koji joj cilj, kamo je namjerila. I što se više bliži ulazu u kuću u tom nizu sljubljenih zgrada, to joj postaje mučnije, obuzima je težak osjećaj mučnine i jedva guta slinu, što joj se nakuplja u ustima i vlaži usnice. Mučnina se porađa u otežalim i nateklim nogama, zatim se uspinje do bedra, a potom uvlači u dno utrobe u kojoj se učahuruje i teško pritišće grudi. Disanje joj postaje otežalo, kao i koraci i kao da najradije ne bi ušla u tu visoku, ustobočenu zgradu tik do raskršća s trgom, kao da bi najradije pobjegla, umakla, nestala i iščezla niz ulicu dalje, prema parku s ocvalim ružama i posutim žutim lišćem, kao da bi najradije zaobišla tu ukletu zgradu i produžila dalje, dalje i sve dalje, samo što dalje od te uklete, sudbinske i kobne zgrade u kojoj čami njezina muka. Ali, ne daje joj mira pomisao da je taj susret, koji je očekuje kada uđe u haustor zgrade i uspne se strmim stepenicama na treći kat, da je taj susret na neki neobjašnjiv način za nju od presudne važnosti, da ga ni uz najbolju volju ne može niti odgoditi, a kamoli izbjeći uz neki doličan izgovor. Nešto je neprotumačivo privlači upravo tom mjestu, upravo tom licu, koje će ugledati kada se otvore vrata stana, toj smežuranoj ruci starca na kojoj se ocrtavaju žile i koja je sva posuta staračkim smećkastim mrljama. Nešto je usudno privlači upravo u susret tom starcu. Ne može to sebi objasniti, ne postoji nijedan logičan i protumačiv razlog zašto jednostavno ne produži ulicom do parka i ne sjedne na obližnju klupu, ispruži noge, spusti ruke u krilo i ne promatra kako sunce tone u blagu rujansku izmaglicu. I da pritom ne misli ni na što, već samo kruži pogledom za sunce koje klone iza krovova kuća kao žuto-crvena napuhnuta lopta, koja će svakoga trena odskočiti od prozora i vinuti se visoko zajedno sa zmajevima koje će puštati djeca da lete u zmijolikim zavijucima i da svojim dugim repovima ocrtavaju nevidljive šare na potki plavičastog neba. Zašto to ne učini, zašto jednostavno ne produži i sjedne na klupu u parku, ili krene još dalje, niz splet starogradskih ulica ili se možda uspne i na Stari grad i odatle promatra more zgrada, kuća, nebodera, trgova i ulica i prepusti se da joj vjetar struji niz tijelo i da je pritom obuzme osjećaj kao da je miluje najnježniji ljubavnik – vjetar lutalica koji se ovdje zatekao dok ona promatra svijet kojem kraja nema i ne nazire se ni s ove visine s koje se pogled pruža sa Staroga grada. Ali ne, Ona to ne može učiniti ni uz najbolju volju, ona mora, jednostavno mora ući u tu zgradu, uspeti se strmim stepenicama uz zidove na kojima vlaga crta neprepoznatljive crteže i pod je prašnjav, na svakom katu po tri stana, uz vrata svakoga stana mjedena pločica s imenom i na trećem katu taj ukleti starac kojeg jednostavno, ne zna zašto i ne može to objasniti, jednostavno mora vidjeti, mora ga sresti, mora ući u taj stan i sjesti u starinski naslonjač koji vonja na vlagu i memlu, slušati, a ne čuti, gledati, a ne vidjeti. Urečen susret. Predodređen susret. Ugovoren i dogovoren susret.
I našla se u tom starom naslonjaču koji vonja na vlagu i netremice zuri u starca.
On je promatra šutke i na licu mu titra osmijeh.
ON: O čemu ćeš mi danas pričati?
ONA: O snovima. Sanjam. Svake noći sanjam drugi san. I tako se iz noći u noć protežu, nižu i gomilaju snovi, koje ne znam objasniti. Jesi li ti tumač snova?
ON: Najvrsniji kojeg si ikada upoznala ili kojeg ćeš ikada upoznati. Pričaj mi o svojim snovima.
ONA: Otkako sam posljednji puta bila ovdje, košmar snova iz sna preplavljuje javu. Probudim se i ne znam sanjam li i dalje ili je osvanuo dan i nastupila java. Sanjam cijele priče i čini mi se kao da su te priče stvarni dio moga života, a život, koji protječe na javi, tek surogat onoga što mi se priviđa u snu. U svim snovima zbivaju mi se događaji za koje imam osjećaj kao da su se već nekada zbili ili se upravo zbivaju, kao da san poriče javu, a ja se kolebam između dva svijeta za koji ne znam koji je od njih stvaran.
ON: San je ponajbolji znalac naše podsvijesti, draga moja. Što izroni u snu, na javi se odgoneće kao najdublje stremljenje naše duše. Reci mi, progone li te snovi o ljubavi i smrti?
ONA: Da, ljubav i smrt, presuda i kazna, zločin i pomilovanje. Zašto?
ON: Jer u tebi cvate još nedozreli cvijet ljubavnog zanosa. Tvoja duša-za-ljubav porađa se mukama snova. Negdje će se pojaviti, na nekom uglu ulice, na nekom trgu, u tramvaju ili na ulici to čarobno ostvarenje snova. Princ na bijelom konju, dok si ti još uvijek začarana princeza koja je usnila dubok san, što traje vjekovima. Nije li tako?
ONA: Možda. Sanjala sam nekog sveca u bijeloj halji. Imao je dugačku bradu i svijetle plave oči prodornog pogleda. Halja mu je dopirala do poda, a on je širom raskrilio ruke, zagledao se pomno u mene, koja sam stajala pred njime, i izrekao samo jednu riječ: Ljubav. I nestao je. A zatim se ukazao drugi prizor. Vojnici s dugim naoštrenim kopljima opkolili su Židove i od njih tražili da im plate kako bi prošli dalje, mimo njih niz put, koji se nazirao u daljini. Židovi su vojnicima pružili listiće od zlata. Zlatni su se listići presijavali na mjesečini. Ali vojnici nisu htjeli primiti zlatne listiće. Prijetili su Židovima da će ih sve pobiti ako im ne plate dostojnu cijenu za prolazak niz put. I tu se iznova ukazao onaj isti svetac u bijeloj halji, pristupio je Židovima, koji su drhtali od straha, i savjetovao im neka vojnicima daju zahrđale iskopine iz grobova u koje su polagani ukopni darovi preminulima – oštrice kopalja, grnčariju i krhotine glinenih posuda. Židovi su iz skrovitih proreza na odjeći izvukli te ukopne ostatke i dali ih vojnicima kao plaću za odlazak niz put. I vojnici prihvatiše plaću u krhotinama i postrojiše se u dva reda, uspravni kao i njihova koplja, koja su ustremili uvis. Poredali su se kao biseri na tankoj niti i načinili trijumfalni prolaz Židovima. I Židovi su prošli mimo vojnika i nestali niz put.
A onda mi se, kada se probudim i otvorim oči, čini da Židovi prolaze kroz moju sobu, zatim kroz dnevni boravaka, onda izlaze kroz vrata moga stana i nestaju niz stubište. Kada izađem na ulicu, pričinja mi se da prolazim kroz kordon vojnika, koji stoje uspravno i drže visoko uzdignuta koplja, a preda mnom se proteže put na kojem ću nestati.
ON: Tvoja duša traži izlaz iz ponora u koji si zapala. Svetac je oličenje svjetlosti i nade, on obećava i pruža ti spasonosnu riječ izbavljenja: LJUBAV. Židovi su tvoji prijatelji, ono dobro i živo u tebi, koje traži spas. Vojnici su tvoji neprijatelji, kao i Židovima od kojih traže plaću za prolazak niz put. A put je tvoja budućnost u koju te vodi svetac, oličenje nade i ljubavi. Vrlo jednostavno, sasvim razgovijetan san.
ONA: A druge noći sanjam drugi košmarni san. Košmarni zapravo samo dok spavam, dok je priča opet cijela i ispričana od početka do kraja. Nalazim se u nepoznatom gradu. Nepoznat mi je, ali ipak znam da je vrlo velik, da je ogroman, da je gigantski i da je sigurno prijestolnica, glavni grad neke nepoznate zemlje. I u tom gradu zatičem se na blatnjavom putu koji je vrlo širok i blago se penje uz uzbrdicu pored zgrade s divovskim izbatima. Izbati su toliko ogromni i zgrada je toliko divovski velika i visoka da sam pored nje posve mala, majušna, sitna, nezamjetna. U toj zgradi nepoznatog grada živi moja sestrična. Iako je zgrada golema, njezin je stan malen, mračan, s uskim hodnicima i skučene dvije sobe. Vrata mi otvara moj pokojni stric, koji je u mojem snu isti kakav je bio i za života – miran, sabran, staložen, kao da mu ništa na ovome svijetu nije strano i ničemu se ne može začuditi ili ga nešto iznenaditi. Moja sestrična dolazi iz male sobe i predvorje i nezadovoljna je što me vidi. Kaže mi neka odem na drugi kraj zgrade jer je tamo zlatarnica. Okrećem se i gubim iz vida svojeg pokojnog strica i sestričnu. Silazim niz stubište divovskih stepenica i obilazim zgradu zavojitim hodnikom, koji kruži oko tog broda nasukanog na blatnjavom putu. Na drugom kraju zgrade zaista je zlatarnica. Ulazim u skučeni prostor i promatram zlatni nakit ispod staklenog pulta. Nakit je vrlo jeftin i ja se nikako ne mogu načuditi kako zlatan nakit od dvadeset i četiri karata može biti tako jeftin. U čudu se zagledam u zlatara i upitam jesu li to zaista prave cijene nakita. On mi povlađuje kimajući glavom i pokazuje posebno vješto izrađene ogrlice i narukvice. Ja se skanjujem i samo zurim u to blještavo zlato koje svjetluca pod zrakama sunca što prodire u tu mračnu prostoriju zlatarnice. Ali ipak ništa ne kupujem. Ostajem u zlatarnici praznih ruku, a oko mene sve polako blijedi i nestaje, sve dok se san ne rasprši i ja se ne probudim sva u znoju i drhćući.
ON: Vjeruješ li mojim tumačenjima snova?
ONA: Ne, ne vjerujem, suviše su jednostavna i naivna. Moji snovi preplavljuju javu i tvore košmarni splet snivanja u budnoj svijesti. Kada sam izišla na ulicu nakon sna o nepoznatom gradu i zlatarnici i pokojnom stricu i sestrični, činilo mi se kao da ne znam gdje sam, jesam li ovdje ili u tom nepoznatom gradu, jesu li živi mrtvi ili mrtvi koračaju ulicama nalik živima. Sve se preplavljuje u ogromnim valovima i znam da ću u njima potonuti. Tvoja objašnjenja posve su isprazna. Plitka. Učmalo psihoanalitičko tumačenje snova. Ništa novo, sve same izmišljotine.
ON: Dobro, neka ti bude. O čemu si još sanjala? Reci mi, iako ne vjeruješ mojim tumačenjima priviđenja u tvojim snovima i utvarama na javi.
ONA: Sanjala sam da stojim nasred prazne ulice kasno u noć pred jednom od zgrada, koje su sve nalikovale jedna drugoj. Poznajem tu ulicu, u Zagrebu je i nedaleko od zgrade, pred kojom stojim, stanovala sam kao djevojčica. Odjednom se teškom mukom i otežala tijela počinjem uzdizati prema jedinom osvijetljenom prozoru pod samim krovom zgrade. Letim, polijećem s tla, uzdižem se u zrak, ali vrlo teško, sporo i uz strahovit napor. Naposljetku se uzdižem do prozora osvijetljene prostorije i teškom mukom pridržavam za prozorsko okno. Soba je velika, prostrana, ali u njoj nikoga nema. U blizini prozora, s lijeve strane, stoji stol na kojem gori upaljena starinska svjetiljka, što žutim svjetlom obasjava sobu. Na stolu nema ničega, prazan je. Samo svjetiljka svijetli. Uz lijevi zid prostire se dugi niz polica s knjigama. Sve su vrlo stare, u kožnim uvezima i sve odiše nekim potpunim mirom i spokojem, kao da je ta jedina osvijetljena prostorija podno krova zgrade stjecište sveg znanja i sve mudrosti, koja pruža mir, spokoj i blaženstvo. Netremice promatram sobu i preplavljuje me mir. A zatim se iznenada odljepljujem od prozora i ustremljujem se ravno u mračno nebo na kojem svjetlucaju zvijezde. Sada letim slobodno i lako, okrijepljena mirom koji me je preplavio promatranjem hrama mudrosti, što skriven čami u bezličnoj sivoj zgradi ovoga grada, nalik svim ostalima i od njih se nimalo ne razlikuje. Letim lako i poletno i ispod mene se prostire grad utonuo u duboku noć. Promiču ulice, promiču zgrade, promiču parkovi i trgovi i ja se iznenada zatičem u stanu svojeg prijatelja iz djetinjstva. Njegova je obitelj vrlo siromašna i ja ostavljam svežanj novčanica na stolu u dnevnoj sobi. I obradovana sam time, sretna sam i kao da sam iznova djevojčica koja dijeli istu školsku klupu s tim zaboravljenim prijateljem.
ON: Želiš li da protumačim tvoj san?
ONA: Dobro, pokušaj, iako ti nimalo ne vjerujem.
ON: Tragaš za odgovorima na duboko zapretena pitanja o smislu života. A on je otjelotvoren u prijatelju iz djetinjstva i dječjim igrama u koje ste bili posvema zadubljeni i njima zaokupljeni, ne primjećujući ništa oko sebe. Ništa nije bilo važno osim radosti igre, svijet je bio čaroban igrokaz u kojem si ti igrala glavnu ulogu. I sva su pitanja o smislu života bila zadovoljena odgovorima, što su nadolazili iz igre. A sada sumnjaš u sebe i zatekla si se u košmaru samoispitivanja. To je tegobno i mučno. I zato se vraćaš na mjesto na kojem si odrastala kako bi pronašla onaj isti mir i sreću, koju si doživjela kao djevojčica. Jesi li zadovoljna tumačenjem?
ONA: Možda. Ali ne tumačiš mi kako to da mi se ukazuju davno zaboravljena lica i kako to da mi se svi ljudi, koje susrećem, doimaju poznatim i bliskim. I pokojni stric je uskrsnuo i preda mnom se nižu zgrade iz nepoznatog i rodnog grada i pored mene prolaze Židovi kroz kordon vojnika.
ON: Dobro, znam odgovor na tvoja pitanja. Pohranjen je u kineskoj slikovnici koju ću ti pokloniti. Pročitaj priče i saznat ćeš odgovor na svoja pitanja. Ne vjeruješ mi, ali ja znam skrovita tumačenja snova koja sežu daleko dalje od plitke psihoanalize. Pročitaj priče i uvjerit ćeš se i sama.
Kineska je slikovnica bila tanka knjižica. Crteži su prikazivali ljude zaokupljene raznim poslovima – nošenjem vjedara za vodu, skupljanjem granja u šumarku, razgovorima, ženskim likovima u čednim pozama zavođenja i sve je bilo oslikano plavom i modrom bojom. U slikovnici su stajale samo dvije pripovijesti, obje kratke i sažete. Ona se upita što li u tim pripovijestima može skriveno počivati kao lijek za njezinu muku, kao olakšanje teškog tereta koje je pritišće i ne da joj disati dok prilike iz snova vrve oko nje i ne daju joj mira? Odluči pribrati misli i zadubiti se u pripovijest. Prva je glasila ovako:
SPOR OKO JELENA
Neki čovjek iz Zhenga običavao je u čestaru tražiti suho granje. Susretne jelena koji se dade u bijeg. Uhvati životinju, udari je i usmrti. Kako ga netko ne bi našao, sakrije ga u neku praznu duplju koju prekri granjem, neobično obradovan neočekivanim dobitkom.
Dogodi se, međutim, da zaboravi mjesto gdje je sakrio svoj plijen. Nakon nekog vremena povjerova da je to bio samo san. Idući putem pripovijedao je svoju zgodu, pa tako neki prolaznik, čuvši to i držeći se uputa što ih je čovjek dao, stane tražiti te naposljetku pronađe jelena.
Vrativši se kući, čovjek ispripovjedi događaj svojoj ženi: «Prije mene neki je čovjek, koji je skupljao suho granje, sanjao da je uhvatio jelena, ali je zaboravio mjesto gdje ga je ostavio; ja sam ga našao. Njegov je san, dakle, bio stvarnost.»
Žena odgovori u nevjerici: «Nisi li ti bio taj koji je u snu vidio nekog skupljača drva i tako otkrio jelena? Tko će znati kako si se iznenadno sjetio skupljača drva? Ali, u stvarnosti ti si našao jelena, prema tome tvoj se san pokazao istinitim.» Čovjek dometnu: «Ja sam našao jelena. Briga me tko je sanjao, ja ili netko drugi.»
Skupljač drva, pak, vrati se kući vrlo ljut zbog gubitka svoga jelena. Iste noći u snu ugleda mjesto na kojem na je sakrio, kao i onoga tko ga je našao. Sutradan, slijedeći naputke iz sna, ode do drugog čovjeka i zaiska svoje pravo. Između njih zapodjenu se svađa i spor bijaše iznesen pred suca. On najprije rekne: «Jesi li doista ulovio jelena i nakon toga pogrešno povjerovao da je to samo san; ili si, pak, doista sanjao da si našao jelena, pa si sada u krivu tvrdeći da si ga uistinu našao? Je li ti taj drugi doista ugrabio jelena kojega mu vlasništvo osporavaš? Žena skupljača drva, pak, ode tako daleko, te ustvrdi kako je njezin muž u snu ugledao i čovjeka i jelena, pa prema tome nitko nije našao životinju. Zahtijevam da ga podijelite popola i da se u toj stvari posavjetujete s princem Zhenga.»
Princ Zheng reče: «Bojim se da je i sam sudac sanjao kako je podijelio jelena između tih ljudi.» Raspita se u vezi s time u svoga ministra. On mu odgovori: «Je li to bio san? Nije li bio san? Ne bih znao kazati. Da bismo razabrali što je san, a što java, trebala bi nam umnost Huangdia ili Kong Zia. Ali njih više nema. Postupite prema riječima suca.»
A zatim je, iza slike starca kako se uspinje golemom planinom, stajala čitko ispisana druga pripovijest:
BOGATI YIN I NJEGOV SLUGA
U Zhu življaše čovjek po imenu Yin. Upravljao je znatnim dobrom. Njegovi sluge i radnici nisu ni noću ni danju znali za počinak. Yin imaše nekoga starog slugu kojem je unatoč poodmakloj dobi nametao teške poslove. Danju, taj bi čovjek dahćući obavljao svoj posao, noću bi, pak, iscrpljen čvrsto spavao. Tada bi, oslobođena duha, svake noći sanjao da je kralj, te vlada velikim brojem podanika. Svi su poslovi kraljevstva bili u njegovim rukama. Šetao bi svojom palačom i privatnim odajama, uživajući u svemu što je volio i njegova sreća bijaše velika. Probudivši se, iznova bi bio robom.
Jednom, kada ga je netko, sažalivši se na njegov posao i muku, pokušao utješiti, stari mu sluga odvrati: «Život čovjeka, pa trajao i stotinu godina, pravilno je podijeljen na dane i noći. Tako sam ja tijekom dana sluga, rob sam i, doista, život mi je težak. Ali noću sam kralj i mojoj sreći nema kraja. Zašto bih se, dakle, jadao na takvo stanje?»
Yin je, pak, bio zauzet svjetovnim poslovima i njegova su mu dobra zadavala brige. Toliko se umarao, te je najposlije oblio tijelom i dušom. Svake bi noći sanjao da je rob, te mu valja prionuti kako bi posvršavao sve poslove. Dobivao je udarce batinom, bio zasipan psovkama. Ništa ga nije mimoišlo. Stenjao je i uzdisao u snu; tek bi mu dan donio počinak.
Jednoga dana Yin se posavjetuje s nekim prijateljem, ispripovjedivši mu svoje muke. Na to mu prijatelj reče ovako: «Tvoj ti položaj podaruje dovoljno časti. Obilna su tvoja blaga i bogatstva, uvelike si u boljem položaju od ostalih. A glede sna u kojem si rob, to je u skladu s prirodom stvari, budući da se boli i radosti moraju smjenjivati. Nemoguće je željeti da java i san budu jedno te isto.»
Čuvši riječi prijatelja, Yin olakša teret svojim slugama, ograniči svoje vlastite poslove, koji mu bijahu izvorom tolikih briga, te ga je tako bolest manje tištala.
I zbilo se čudo preobrazbe.
Rana je zora svanula nad Zagrebom kao da se na njegovim krovovima, ulicama i trgovima odmara od zamorne putanje rujanskog sunca kružnim putovima plovidbe nebom. Baršunasto izranjanje sunca na lijenom hodu uspinjanja nebeskim svodom, što se svija i povija nad mirnim uljem jezera uz koje se uvis ustremila zgrada u kojoj Ona mirno sniva. Jezero se u taj rani jutarnji čas doima poput ulja, što ga je putem prolio jedan od neumornih nebeskih pregalaca koji marljivo i uz puno žara podmazuju uljem osi zvijezda i brinu da taj nebeski stroj djeluje savršeno kao i uvijek, kao svakog dana u svitanje i na zalasku. I kada sunce prijeđe svoju putanju od iskona na Istoku do zatona u sumrak, zaiskrit će na nebu sve dotad nevidljive zvijezde, Mliječna staza i daleke, nedodirljive galaksije, a sve će to, taj čarobni i čudesni nebeski stroj, svake večeri pred zalazak sunca uljem podmazivati nečujni, nevidljivi i nedodirljivi nebeski pregaoci koji brinu da se taj tako osjetljivi stroj ne pokvari i ne sklizne nazad u bezdan mračne praznine, u kaos prije stvaranja svijeta i nered i nemir kaotičnog strujanja divljih struja prapočela. Sve poluge moraju biti brižljivo podešene, sve strune nebeske harmonije, na kojima zvijezde pjevaju svoje ode i himne, moraju biti pomnjivo ugođene, a osi na kojima se nesmiljeno vrti cijeli taj svijet moraju se okretati u ritmu koji se nikada ne mijenja, točan kao švicarski sat u čijem se stvaranju majstor ugledao u same zvijezde. I kako smo samo sićušni, a u isti tren tako moćni naspram nebeskog svoda! A taj marni pregalac prosuo je, eto, ove rujanske zore tog nebeskog maziva i tako se Jarunsko jezero nepomično svijetli i svjetluca pod zrakama sunca, što se već nagnulo na početak puta i još kratki tren i izronit će iz oceana nebeskih valova što se komešaju s onu stranu Mliječne staze, izronit će i zasjati, a mjesec će nestati poput mliječno-bijele kugle i srebrnastim sjajem orositi nebeski svod i osvijetliti put zvijezdama.
Sve blista i svjetluca pod tim mirnim nebeskim svodom.
Ona se promeškoljila u postelji, i iznenada, na granici između sna i jave, kroz vjeđe joj zatitra ružičasti veo jutarnje svjetlosti. Misli su joj bile jasne i oštrih bridova. Mogla ih je opipati, dodirnuti, poigrati se njima kako to već odavno nije bila u stanju. Sjećanja su još ponegdje izvirala, ali taj je izvor bio blag i tiho je žuborio između naplavina rosom napojenih misli. Živnula je. Pred njom se rasprostrlo novo jutro, budio se nov dan i činilo se da u ružičasto obojenim obzorjima nazire i novo sutra i sutra nakon sutra u jasnoći i svježini rose koja je lako natapala danas, jučer i sutra. I sve je bilo jasno pred njom kao da se probudila iz košmarnog sna i tek sada zna što je san, a što java. Zora uvijek sudi noći i vida stare rane. Pred njom je zarudilo novo danas sa svježinom koja može natapati samo nebeske oranice. I znala je da je jučer netragom nestalo, kao nekim čudom i da je pred njom samo novo danas i novo sutra i nova zora.
A na stoliću pokraj njezine postelje čudnim je sjajem svjetlucala čarobna Kineska slikovnica. Iznenada se uzdigne povjetarac i listovi slikovnice stanu se otvarati. Papir je odavao baršunasti šum i kao da se prolijegao tihi glas, što je govorio: «San i java, java i san, sve to počiva u skrovitim osima neba, koje se vrte kako bi jutro zamijenilo noć, a noć izrastao u dan.» Tihi šapat zamre, a listovi slikovnice stanu se okretati sve brže, sve dok ne polete uzduhom i ne nestanu u jutarnjoj zori.