IZVADAK IZ KNJIGE «MODELI PREVOĐENJA»
I. STRUKTURA PRIJEVODNIH MODELA
Prijevodni modeli zamišljeni su kao neposredni ishod istraživanja u područjima posebnih teorija prevođenja, ali ujedno i kao osnove propitivanja temeljnih odrednica kategorijalnog aparata opđe teorije prevođenja. Njihova je uloga dvojaka: iz empirijskih istraživanja unutar posebnih teorija prevođenja – teorija književnog, teorija znanstveno-tehničkog i niza specijalnih teorija prevođenja, od kojih se mogu navesti barem teorije usmenog i pismenog prevođenja – iznjedruju se teorijske postavke koje velikim dijelom zadržavaju karakter posebno uočenih pravila kojima do razine zakonitosti tek predstoji svojevrsno “uravnoteživanje” s postavkama, izvedenim unutar opđe teorije prevođenja. Zadržavajuđi svoj konkretni i empirijski karakter, istraživanja unutar posebnih teorija prevođenja usmjerena su na rješavanje poteškođa sa kojima se prevoditelji u raznim parovima jezika susređu u svojem dnevnom radu. Iz takvog postavljanja domene istraživanja, modeli izvedeni iz posebnih teorija prevođenja zadržavaju karakter upuđenosti na neposrednu prevoditeljsku praksu, te su stoga dijelom empirijski, a dijelom teorijski konstrukti čija se valjanost i neposredna primjenjivost dade ispitati i verificirati u eksperimentalnom dijelu koji je sastavni dio ovog istraživanja modela. S druge strane, modeli sadržavaju i visoki stupanj teorijske uopđenosti s jedne strane zato što u sebi sadržavaju sve osnovne teorijske postulate opđe teorije prevođenja, a s druge strane i zato što se služe teorijskim uopđenjima koje su izravan izdanak istraživanja na područjima posebnih i specijalnih teorija prevođenja. U tom su smislu modeli tvorevine dvostruke prirode: s jedne strane, teorijski su konstrukti u kojima idealizirane kategorije ekvivalentnosti i adekvatnosti igraju ključnu ulogu kako u procjenjivanju tijeka prijevodnog procesa, tako i u procjenjivanju njegove uspjelosti u domeni kritičkog verificiranja prijevodnih ostvarenja. S druge strane, priroda je modela neposredno empirijska i pragmatična: modelima se, naime, želi propitati valjanost utemeljenja osnovnih opđeteorijskih i postavki unutar posebnih teorija prevođenja na taj način što se modelirana stvarnost prijevodnog procesa i čina kao teorijski konstrukt, propituje u neposrednoj prijevodnoj djelatnosti u kojoj se prati i protjek procesa prevođenja i njegova ostvarenja. U tom se smislu nastoji pokazati i da odnos između opđe i posebnih teorija prevođenja nikako nije isključiv i nepremostiv, veđ upravo posredstvom propitivanja modela prevođenja pokazuje svoju dijalektičku povezanost i međusobno nadograđivanje. Dok, naime, teorijsko zasnivanje osnovnih kategorijalnih određenja, koje je u svojoj biti visokoteoretizirano u smislu uopđene shematizacije i deduktivnog, ponekad vrlo apstraktnog izvođenja, pruža nužnu osnovu za razrješenje bitnih pitanja o prirodi prijevodne djelatnosti, posebne se teorije prevođenja usredotočuju na promatranje, ograničeno empirijsko uopđavanje i shematiziranje konkretnih pojava u obliku ograničeno primjenjivih “pravila” prijevodnog procesa i čina. Opđa teorija prevođenja, dakle, u svojoj teorijskoj shematizaciji izostavlja iz vida konkretni protok prijevodnog procesa i strukturu prijevodnog čina, ali prevođenje razmatra s nužnog uopđenog stajališta u kojem su deduktivno izvedena načela nužni orijentir za razumijevanje same prirode prijevodne djelatnosti. Istraživanja na području posebnih teorija prevođenja, pak, donose empirijska uopđavanja koja su ograničena posebnošđu prijevodne građe na kojima se izvode, ali zato ne propuštaju iz vida promatranje i propitivanje konkretnog odvijanja prijevodnog čina i strukturiranje prijevodnog ostvarenja. Upravo zato između ova dva pristupa istraživanju prijevodne djelatnosti postoji dijalektički odnos međusobnog prožimanja i nadograđivanja: dok opđa teorija prevođenja priskrbljuje slijepoj konkretnoj djelatnosti nužne idealizirane konstrukte koji su osnovni orijentir prijevodnom procesu i ostvarenju bez obzira na konkretnu prijevodnu građu, posebne teorije prevođenja u shematizirane teorijske konstrukte unose nužnu životnost i neposrednost promatranja i istraživanja, te tako empirijski izvedenim “pravilima” doprinose opđim zakonitostima opđe teorije prevođenja, čineđi tako cijelo teorijsko izvođenje dostupnim i primjenjivim u neposrednoj prevoditeljskoj djelatnosti.
Modeli, stoga, prije svega služe kao osnova propitivanja međusobnog odnosa opđe i posebnih teorija prevođenja. Kao izdanak posebnih teorija prevođenja propituju vrijednost njihovih empirijskih uopđenja; kao idealizirani konstrukti propituju i utemeljenost osnovnih kategorija opđe teorije prevođenja. Zadatak modela, međutim, na tome ne završava. Modeli su, naime, konstrukti koji su “u mođi” propitati i neposredno odvijanje prevođenja kao procesa, kao i procijeniti uspjelost prevođenja kao čina i njegovog ostvarenja – prijevodnog teksta u jeziku-cilju u usmenom i pismenom prevođenju. Time predstavljaju i svojevrstan “most” između konkretnog prijevodnog ostvarenja u procesu i činu i teorijski izvedenih – bilo u području opđe ili posebnih teorija prevođenja – idealiziranih konstrukta koje su “u mođi” propitati u ostvarenju u neposrednoj prevoditeljskoj djelatnosti. Tako je i iznova priroda prijevodnih modela dvostruka: s jedne su strane modeli teorijski konstrukti koji sa određenih polazišta razumijevaju unutarnju prirodu prijevodnog procesa i čina, dok, s druge strane, služe i kao oruđe propitivanja njihove valjane utemeljenosti u neposrednom ostvarenju prijevodnog procesa i čina.
Kada je riječ o dosada veđ uvedenom razlikovanju između “prijevodnog procesa”, “prijevodnog čina” i “prijevodnog ostvarenja”, iznova valja istađi dvostruku prirodu prijevodnih modela. Ovo se trostruko raščlanjivanje prevođenja zasniva na analizi neposredno, konkretno ostvarenog prijevodnog “zbivanja”, te se tako mogu odrediti i glavne sastavnice onoga što se pod ovim terminima podrazumijeva:
a) prijevodni je proces protjek osnovnih faza koje se zbivaju tijekom prevođenja. U usmenom prevođenju, primjerice, možemo razlikovati tri osnovne faze protjeka prijevodnog procesa – raščlanjivanje poruke u polazišnom jeziku koje se usredotočuje na analizu uglavnom pojmovnih i predmetno-logičkih sadržaja i jezgrenih sastavnica poruke; zatim slijedi faza namjernog zaboravljanja označujuđeg govora u polazišnom jeziku i usredotočivanje pažnje na semantičko obavijesno jezgro poruke; konačna je faza preiskazivanje poruke u jeziku-cilju. U prijevodnom se procesu, ostvarenom u pismenom prevođenju, uglavnom razlikuju dvije osnovne faze analize označujuđeg “govora” i sinteze u postupku preiskazivanja cjelovite poruke u ciljnom jeziku koje su, kako đe se pokazati, poprađene simultanim odvijanjem linearnog raščlanjivanja poruke na formalnoj ravni i hijerarhizacije semantički kodiranih i stilski nadslojenih čimbenika koji uvjetuju ekvivalentni i adekvatni prijenos poruke. Proces je prevođenja, za razliku od prijevodnog čina i ostvarenja, nemoguđe neposredno promatrati jer je obavijen “koprenom” prevoditeljevog duha o kojem se može rasuđivati samo sa stajališta introspekcije i intervjua s prevoditeljem. Takvo je empirijsko promatranje, međutim, uvijek obremenjeno “lažnim iskazima”, te su stoga upravo dijelom empirijski, a dijelom opđeteorijski konstrukti modela pogodan način da se takvi “lažni iskazi” provjere i usustave, ispitaju i verificiraju. Na tom se mjestu otvara i pitanje prevoditeljskog tezaurusa – skupa usvojenih jezičnih znanja, vještina i navika, kao i opđeobrazovnog fundusa predmetno-logičkih sadržaja uz koje se nadslojava i individualni prevoditeljski stil koji u velikoj mjeri suodređuje prijevodno ostvarenje u ciljnom jeziku. Uz individualni prevoditeljski stil prirodno se vezuju i pitanja o prirodi prijevodnog procesa i ostvarenja kao stvaralačkog ili “zanatskog” fenomena, o prirodi prevođenja kao stvaralačkog i umjetničkog čina ili, pak, kao proizvoda pukog zamjenjivanja tekstualnih jedinica za koje se traži samo vještina i izvjestan stupanj umijeđa, ali ne i stvaralačko posezanje u tezaurusne odrednice individualne stvaralačke ličnosti prevoditelja.
b) Prijevodni je čin sintetičko objedinjenje svih faza prijevodnog procesa, on je sinteza svih prijeđenih koraka koji od poruke u polazišnom jeziku vode ka novom ostvarenju u ciljnom jeziku. Prijevodni je čin lakše pratiti u sukcesivnom slijedu preiskazivanja poruke u usmenom prevođenju, dok je pismeno prevođenje vremenski odijeljeno u naknadnim fazama koje protječu od skice prijevoda do završenog prijevodnog ostvarenja. Prijevodni je čin upravo prijevodni “događaj” koji prevoditelj ne raščlanjuje na niz odijeljenih faza, kojih možda ni sam nije u cijelosti svjestan, veđ svjedoči “kako i što” je činio da bi izvornu poruku preoblikovao u poruku u ciljnom jeziku. U tom se smislu dade procijeniti, primjerice, stupanj i opseg prijevodnih transformacija, pragmatička usmjerenost prevoditelja ka očuvanju temeljnih funkcija teksta, “pravila” kojima se prevoditelj rukovodio prilikom prevođenja, stupanj i opseg odstupanja i preoblikovanja prijevodne poruke kako bi se stvorio što je moguđe “prirodniji” izraz u ciljnome jeziku, stupanj i opseg “žrtvovanja” određenih sastavnica poruke kako bi se postigao željeno stilsko ili adekvatno semantičko preoblikovanje poruke. Prijevodni je čin, dakle, sintetički akt koji od procesa prevođenja vodi do prijevodnog ostvarenja.
c) Prijevodno je ostvarenje tekst u govorenom obliku u usmenom prevođenju ili pisanom obliku u pismenom prevođenju koji bi trebao zadovoljavati svim zahtjevima ekvivalentnosti i adekvatnosti, te i u pragmatičkom i komunikacijskom obliku predstavljati “vjerni i potpuni” izraz izvornog teksta. Na ovom se mjestu otvara jedno od osnovnih pitanja, koje modeli i izravno tematiziraju, prijevodnih jedinica i osnovnih dominanti u hijerarhizaciji razina ostvarenja i oblikovanja izvorne poruke, kao i pitanje o odrednicama i sastavnicama jezgre obavijesti i oblikovanja cjeline poruke u kojoj je obavijesna jezgra kodirana. Također se otvara i daljnje pitanje o osnovnim čimbenicima obavijesne jezgre koja se u različitim modelima različito određuje: za komunikacijski je model, primjerice, bitno očuvanje neprekinutog komunikacijskog lanca između pošiljatelja i primatelja poruke, dok je za tekstualni model bitno očuvanje formalnih ekvivalenata koji su neposredni nositelji cjeline adekvatnosti na semantičkoj razini. U pogledu prijevodnih ostvarenja, prijevodni modeli mogu biti i neposredno primjenjivi verifikatori uspjelosti ostvarenja, kao i modulatori i orijentiri poredbene metode u supostavljanju različitih prijevodnih ostvarenja istog izvornoga teksta.
Kada se ova trostruka osnova prevođenja želi uopđiti u određenom modelu, tada model iznova pokazuje veđ naznačenu svoju unutranju dvostruku prirodu: s jedne strane, modeli moraju biti u tolikoj mjeri empirijski izvedeni da se njihovim opisom dadu obuhvatiti sve faze prijevodnog procesa, priroda prijevodnog čina i kakvođa i uspjelost prijevodnog ostvarenja. U tom su smislu modeli deskriptivni, empirijski izvedeni i utemeljeni u neposredno prađenoj konkretnoj prijevodnoj djelatnosti. Da, međutim, deskripcija ne bi bila ograničena samo na veđinom nesređenu građu različitih prevodilačkih iskustava, svoje korijene vuče iz posebnih teorija prevođenja u kojima teorijska uopđenja na dostatan način prevladavaju ograničenost iskustava u posebnim žanrovima i oblicima prevođenja, te su tako modeli zamišljeni kao univerzalno primjenjivi bez obzira na posebnu, žanrovski određenu, prijevodnu građu, kao i na posebne uvjete u kojima se prevođenje odvija. Uz to, visokoj razini teorijskog uopđenja u konstrukciji modela služe i osnovne postavke opđe teorije prevođenja u kojima kategorije ekvivalentnosti i adekvatnosti igraju ključnu ulogu u razmatranju kako ostvarenja tijeka prijevodnog procesa, tako i uspjelosti ostvarenja prijevodnog čina. I iznova modeli, kako je veđ naznačeno, služe kao svojevrstan “most” između opđe i posebnih teorija prevođenja: dok je ograničenje posebnih teorija prevođenja veđinom u tome što svoje osnovne postavke razmatraju na ograničenoj prijevodnoj građi koja uvijek pripada određenom obliku ili vrsti prevođenja, modeli u sebe uključuju i teorijsko razmatranje kategorija ekvivalentnosti i adekvatnosti, koje su u opđoj teoriji prevođenja zamišljene kao univerzalno primjenjive, bez obzira na posebne uvjete ostvarenja prijevodnog procesa i čina. Modeli, konstruirani kao idealizirane tvorevine, izvedene iz ograničene empirijske građe, na ovakav način u sebe utkivaju i sve osnovne pretpostavke za univerzalnost i opđu primjenjivost, što se nastojalo pokazati i u eksperimentalnoj provjeri u kojoj se nastojalo obuhvatiti različite oblike i vrste prevođenja – žanrovski različito svrstane tekstove, kao i oblike usmenog i pismenog prevođenja.
1.1. Priroda modela. Iz svega rečenog proizlaze tri bitne odrednice prirode modela koje pokazuju u kojem su smislu i na koji način modeli idealizirani teorijski konstrukti s visokim udjelom empirijski izvedenih osnovnih načela, tvorevine dvostruke prirode koje stoje na razmeđi između opđe i posebnih teorija prevođenja. Tri su, dakle, bitne odrednice modela:
- Modeli su empirijski izvedeni konstrukti koji u svojoj teorijskoj uopđenosti uvelike zadržavaju svoju konkretnost, neposrednu izvedenost iz zbilje prevoditeljske djelatnosti i njezinih posebnih oblika i vrsta u kojima se ostvaruje. U tom su smislu neposredni izdanak posebnih teorija prevođenja, ali u sebe utkivaju i sve bitne kategorijalne odredbe opđe teorije prevođenja, posebice kada je riječ o kategorijama ekvivalentnosti i adekvatnosti bez čijeg promišljanja i propitivanja nema niti valjane teorije, kao niti valjanog prijevodnog ostvarenja. U tom su smislu modeli empirijska uopđenja posebnih oblika i vrsta prevođenja koja u sebi nose i visokoteoretizirane osnovne postulate, te tako predstavljaju razmeđu na kojoj se prepliđu teorijski i empirijski pristupi istraživanju prirode prijevodnog procesa, čina i ostvarenja. Dok su, naime, empirijska istraživanja u načelu ograničena izborom prijevodne građe s obzirom na njezine oblike i vrste ostvarenja, te su tako uglavnom primjenjiva na posebne domene i posebne uvjete ostvarenja prijevodne djelatnosti, teorijska se uopđavanja usredotočuju na ono što čini samu prirodu prijevodnog procesa i čina, bez obzira na posebne uvjete njegova ostvarenja. Tako postižu nužnu univerzalnost i opđu primjenjivost, dok im konkretizirani empirijski modeli pružaju i moguđnost propitivanja deduktivno izvedenih načela. U tom se smislu upravo na polju modela dade pokazati dijalektička jedinstvenost opđe i posebnih teorija prevođenja, pružajuđi empirijskih nasumičnim istraživanjima nužnu obuhvatnost, a teorijskim uopđenjima nužnu životnost i konkretnu primjenjivost.
- Upravo su u tom pogledu prožimanja opđih kategorijalnih načela i posebnih, empirijskih uvida u prirodu prijevodnog procesa, čina i ostvarenja zadovoljeni uvjeti obuhvatnosti s obzirom na izbor prijevodne građe. Dok su, naime, kategorije ekvivalentnosti i adekvatnosti, kao i problem prevodivosti u opđoj teoriji prevođenja izvedeni u krajnje idealiziranom okružju dedukcije, u konkretnom se ostvarenju prijevodnog procesa i čina, s obzirom na oblik i vrstu prevođenja, pokazuju ponekad sasvim različiti zahtjevi koji se postavljaju na prevoditelja, zahtjevi koji proizlaze iz različitih hijerarhijskih razina ostvarenja ovih kategorija, kao i iz različitosti dvaju osnovnih oblika prevođenja – pismenog i usmenog. Za znanstveno-tehničko prevođenje, primjerice, ekvivalentnost se može ostvarivati na razini leksičkih jedinica jer nosiva terminološka jezgra uz ograničene “pomake” na području sintakse i stilistike dopuštaju zanemarivanje niza hijerarhijskih razina ostvarenja prijevodnog čina uz zadržavanje potpune ekvivalentnosti i adekvatnosti. Ako se, dakle, u znanstveno-tehničkom prevođenju uspješno ostvari ekvivalentnost na razini leksike, a adekvatnost u pogledu prenošenja potpune obavijesne funkcije teksta, prijevodno se ostvarenje u svakom pogledu može smatrati uspjelim. U književnom prevođenju, za razliku od toga, nije dovoljno ostvarenje ekvivalentnosti na razini leksičkih jedinica, kao niti ostvarenje adekvatnosti na razini obavijesne funkcije. Dok je, naime, za znanstveno-tehničko prevođenje bio dostatan priručni “model” ekvivalentnosti na razini leksike i adekvatnosti na razini obavijesne funkcije teksta, za književno je prevođenje očito potrebno proširenje ovakvog “modela” na druge hijerarhijske razine – sintaktičke i stilističke na razini ekvivalentnosti i niza funkcija teksta na razini adekvatnosti. Na ovom je primjeru, da i ne spominjemo niz mješovitih žanrova[1], očito kako modeli, s obzirom na prijevodnu građu na temelju koje se izvode, zadržavaju svoj empirijski karakter, ali je pri njihovom konstruiranju opđeteorijski postulat o ekvivalentnosti i adekvatnosti dosljedno utkan u samu proceduru svoga zasnivanja. U tome se iznova očituje dvostruka priroda prijevodnih modela: s jedne su strane izvedeni na osnovi empirijskog istraživanja konkretne prijevodne građe, te su njome dijelom i ograničeni, ali takvu svoju ograničenost nadvladavaju utkivanjem u sebe visokoteorijskih uopđenja. Stoga se s pravom može smatrati da su modeli istodobno i teorijske i empirijski izvedene konstrukcije s ciljem obuhvađanja svih relevantnih elemenata koji čine prijevodni proces, čin i ostvarenje u smislu sveobuhvatnosti i opđe primjenjivosti.
- U vezi s ovako određenom empirijsko-teorijskom prirodom prijevodnih modela, zatičemo se i pred tređom njihovom bitnom odrednicom: postupkom, naime, uopđavanja zasebno uočenih pravila prijevodne djelatnosti na razinu opđih zakonitosti. Ako je, primjerice, uočeno pravilo u prevođenju znanstveno-tehničkih tekstova veđ spomenuto očuvanje ekvivalentnosti na razini leksičkih jedinica[2] i sintaktičke formalne podudarnosti, za književno je prevođenje leksička jedinica nelinearna i neformalna u svojoj biti jer joj osnova nije samo u adekvatnom prijenosu denotativne obavijesne funkcije, veđ se preoblikuje u jedan činitelj širokog spektra semantičkih i stilistički obojenih jezičnih sredstava kojima je cilj prenošenje razgranate palete drugih funkcija teksta – poetske, konativne, ekspresivne i drugih.[3] “Pravilo” formalne ekvivalentnosti na razini linearno, denotativno shvađene leksičke jedinice, koje u cijelosti vrijedi za jednu vrstu prevođenja, očito se ne može jednostavno prenijeti i “preslikati” na drugu vrstu prevođenja, te tako niti ne može biti smatrano zakonitošđu, veđ samo ograničenim pravilom. Upravo je to i razmeđa na kojoj stoje prijevodni modeli: modeli su sačinjeni na osnovu empirijski ograničenih pravila, ali zato u sebi moraju sadržavati i visokoteorijski uopđene postulate kako bi vrijedili univerzalno. To je ujedno i osnovna poteškođa izlučivanja prijevodnih modela iz posebnih teorija prevođenja. Navest đemo samo jedan primjer. Komunikacijski je model, primjerice, “sagrađen” na osnovi uviđanja pravilnosti koje vrijede u usmenom prevođenju. Za usmeno je prevođenje, naime, od bitne važnosti da se očuva neometano protjecanje informacija koje su oblikovane u jezičnu poruku. Stoga su glavni čimbenici prijevodnog procesa odašiljatelj i primatelj poruke, što je ujedno i dvostruka priroda prevoditelja koji sudjeluje u prekodiranju poruke. Za ovakav je oblik prevođenja bitno prenošenje obavijesne jezgre poruke koja đe zajamčiti neprekinutost komunikacijskog lanca, dok su sve jezične razine ostvarenja prijevodne poruke svedene na osnovne pragmatičke, a ne stilske funkcije teksta. Stoga pravilo semantičke ekvivalentnosti i sužene adekvatnosti prijevodnog teksta na osnovne funkcije poruke dovoljno da sačini komunikacijski model prevođenja. S druge strane, pismeno prevođenje, a posebice književno prevođenje, iziskuje očuvanje cjeline poruke na razini cijeloga teksta, a ne odijeljenih segmenata poruke. U tom smislu, primjerice, žanrovsko-stilistički model prevođenja predlaže semantičku dinamičku ekvivalentnost na razini cjeline teksta, te adekvatnost na razini svih funkcija teksta. Pritom se usredotočuje na žanrovsko-stilističko jezgro cjeline teksta u odnosu na koje se izdjeljuju invarijantni i varijantni odsječci i hijerarhijske razine ostvarenja cjeline teksta. Dok, dakle, komunikacijski model dijeli poruku na segmente koji se u pogledu održanja komunikacijskog lanca prenose u semantičkom jezgru s ograničenim očuvanjem dominantnih funkcija poruke, žanrovsko-stilistički model može se primijeniti samo na pismeno prevođenje u kojem se u vidu ima cjelina teksta kao osnovna prijevodna jedinica u čijoj analizi na dominantne i varijabilne jedinice i sintezi u jeziku-cilju vrijede pravila drugačijeg strukturiranja prijevodnog procesa, a time i razina ostvarenosti prijevodnog teksta. Očito je, dakle, da pravila unutar sazdanja modela vrijede empirijski ograničeno, s obzirom na izbor predloška u obliku određene vrste i oblika prevođenja, dok im je temeljna intencija da vrijede univerzalno i svojom strukturom obuhvate samu prirodu prijevodnog procesa, čina i ostvarenja bez obzira na konkretnu prijevodnu građu. Stoga su upravo prijevodni modeli pogodno “tlo” propitivanja granica do kojih sežu empirijska uopđenja, kao i dovoljne teorijske utemeljenosti osnovnih kategorija opđe teorije prevođenja. Modeliranje konkretne “prevoditeljske zbilje”, osim toga može vrlo korisno poslužiti u svrhu racionalizacije prijevodnog procesa u veđ iskusnih prevoditelja, kao i njihovo osvješđivanje faza procesa i kritičke procjene prijevodnog ostvarenja. Njihova je primjenjivost, međutim, tim veđa što raste nepripremljenost mladih prevoditelja-početnika kojima modeli mogu poslužiti kao vrlo koristan orijentir u prvim pokušajima samostalnog prevođenja.
1.2. Struktura modela. Osnovno je pitanje prilikom iznjedrivanja modela iz empirijski izvedenih posebnih teorija prevođenja, što se modelima nastoji opisati, što se i u kojoj mjeri modelima dade zahvatiti u živoj i raznolikoj prijevodnoj djelatnosti različitih oblika i vrsta ostvarenja? Odgovor je na ovo pitanje troslojan, a nastoji obuhvatiti sve aspekte unutarnje prirode prevođenja. Ponajprije, dakle, modelima se nastoji opisati proces prevođenja u svim njegovim fazama protoka i ostvarenja. U ovom se opisu modeli oslanjaju na empirijska istraživanja posebnih oblika i vrsta prevođenja, te na ovom koraku ponajprije obuhvađaju deskripciju osnovnih faza tijekom usmenog i pismenog prevođenja, a zatim i unutar različitih vrsta pismenog prevođenja. Drugi je “sloj” deskripcije unutra modela opis prijevodnog čina u kojem se kao osnovna pitanja postavljaju pitanja razina ostvarenja ekvivalentnosti i adekvatnosti, kao što se tematizira i pitanje prevodivosti. Ekvivalentnost i adekvatnost, naime, očito, kako se veđ pokazalo na analizi primjera njihova ostvarenja u znanstveno-tehničkom i književnom prevođenju, nisu statičke kategorije koje su u svojim temeljnim odredbama podjednako primjenjive na sve posebne slučajeve prevođenja. Teorijska se zasnovanost ovih kategorija stoga utkiva, propituje i verificira na analizi empirijske prijevodne građe, te se na taj način nastoji prožeti konkretnim sadržajima i tako valjanije utemeljiti. Tređi je sloj modelske deskripcije upuđen na analizu prijevodnog ostvarenja u obliku prijevodnog teksta u jeziku-cilju. U ovom se sloju primjenjuju poredbena i kritičko-verifikacijska metoda analize prijevodnih ostvarenja u raznim parovima jezika, gdje se iznova ispostavljaju na vidjelo posebna pitanja utjecaja individualnog stila na oblikovanje ciljne poruke, mjera stvaralačkog posezanja u izvornik, tezaurusne odrednice i pretpostavke uspjelog prijevodnog ostvarenja, opravdanost određenih prijevodnih transformacija, njihov opseg i domet u smislu svojevrsnog posezanja u izvornu poruku, kao i sociolingvističke i psiholingvističke pretpostavke zadovoljenosti svih uvjeta osobitog oblika bilingvalne komunikacijske prijevodne situacije.
[1] Primjerice, popularni znanstveni tekstovi ili, na području informativno-publicističkog prevođenja, turistički vodiči koji u sebi nerazlikovno obuhvaćaju niz funkcija teksta koje su nisu izrazite, te ih se stoga ne može smatrati dominantnima, ali su ipak prisutne, te se stoga moraju prenijeti u ciljnom jeziku kako bi prijevodno ostvarenje bilo u cijelosti uspjelo.
[2] Za znanstveno-tehničko prevođenje, naime, empirijskim je istraživanjima utvrđeno da je za uspjelo prijevodno ostvarenje dovoljna formalna ekvivalentnost na razini termina i terminoloških “gnijezda”, dok su prijevodne transformacije ograničene na sintaktičko podudaranje prijenosa forme iskaza – primjerice, autorsko “mi” i bezlične konstrukcije. Stoga u znanstveno-tehničkom prevođenju vrijedi “formula” formalne ekvivalentnosti koja sa sobom povlači i adekvatnost na razini prijenosa obavijesne funkcije i funkcije “uvjeravanja” čije je očuvanje u prijevodnom ostvarenju dovoljno da bi se za prijevod moglo ustvrditi da je adekvatan izvornom tekstu.
[3] U književnom prevođenju, a posebice u prevođenju poetskih i dramskih djela, leksička jedinica nije linearno i formalno ekvivalentno shvaćena osnovna jedinica prijevoda, već je njezino konotativno raslojavanje uzduž cijeloga teksta visoko hijerarhizirano s obzirom na stilske oznake. Leksička jedinica nije stoga predmet samo linearne podudarnosti uz dormalnu ekvivalentnost i adekvatnost, već je njezino podudaranje u jeziku-cilju visokohijerarhizirano, preseže granice denotativnog i ulazi u široko rasprostiranje konotativnih značenja. Stoga se formalna ekvivalentnost i adekvatnost, ograničena na svega dvije osnovne funkcije teksta, kao model nikako ne može primijeniti na književno prevođenje. To je ujedno i jedan od niza primjera koji dokazuju tezu o empirijskoj zasnovanosti, ali i nužnosti visokoteorijskih uopćenja kako bi modeli bili primjenjivi na sve vrste i oblike prevođenja.
SAŽETAK
Kada je riječ o tematiziranju onog dijela opđe i posebnih teorija prevođenja koje su posveđene pitanjima razrade prijevodnih modela – što je i najnovijoj literaturi, posveđenoj problematici prevođenja uglavnom prešuđena i zaobiđena tema jer svi dosadašnji pokušaji rješenja problema moguđnosti zasnivanja i podrobnije razrade prijevodnih modela do sada nisu dali opipljivijih rezultata – prirodno se susređemo s nizom pitanja koja nam se postavljaju i kao teoretičarima prevođenja, ali i kao prevoditeljima koji se iz dana u dan susređu s nizom poteškođa u konkretnim prijevodnim ostvarenjima raznih parova jezika. Pitanja koja nam padaju na um kada se susretnemo s temom modela prevođenja proizlaze tako i iz same teorije – bilo opđe bilo posebne ili pojedinačnih i specijalnih – i iz konkretne prevodilačke prakse, te se uglavnom daju svesti na sljedeđi niz: Koja su teorijska polazišta za zasnivanje i razradu modela prevođenja? Kako možemo znati da su pretpostavke njihova zasnivanja dostatno fundirane i u kojem su području fundirane – u opđoj ili posebnim teorijama prevođenja? Na kojim se temeljnim načelima teorije prevođenja zasnivaju modeli prevođenja? Jesu li modeli prevođenja zasnovani na opđim pretpostavkama teorije prevođenja ili proizlaze iz analize konkretnih prijevodnih ostvarenja? Ograničavaju li se modeli prevođenja na samo neke oblike i vrste prevođenja ili su univerzalno dati? Mogu li se modeli prevođenja uopđe univerzalno utemeljiti i na kojim načelima?
Prevoditelji, pak, u susretu s modelima prevođenja mogu postaviti sljedeđa konkretna pitanja: kakva je praktična korist od modela prevođenja? Može li se uz modele prevođenja naučiti samo prevođenje? Daju li se konkretne upute za ostvarivanje prijevodnog procesa? Daju li se osnovne smjernice za intersubjektivnu provjerljivost uspješnosti prijevoda, kao i objektivna mjerila verifikacije prijevodnog ostvarenja? Na čemu se ona zasnivaju i kako možemo znati da su uvijek pouzdana i mjerodavna? Vrijede li prijevodni modeli za samo neke vrste tekstova ili daju opđe upute bez obzira na žanrovsku pripadnost tekstova s kojima se susređemo u konkretnoj prevodilačkoj praksi?
Na neka od ovih, a nadamo se i sva pitanja pokušat đemo dati odgovor tijekom razrade prijevodnih modela, a na ovom mjestu želimo uputiti na samo neke smjernice kojima smo se rukovodili u zasnivanju i razradi pet predloženih prijevodnih modela: tekstualnom, žanrovsko-stilističkom i komunikacijskom.
Pokušajmo ponajprije usustaviti pitanja o prirodi prijevodnih modela koja polaze od teorijskih pretpostavki. Prvo pitanje koje nam se u području teorije prevođenja nameđe pitanje je o teorijskim polazištima za zasnivanje i razradu modela prevođenja. Kako đe se pokazati, svaki se prijevodni model zasniva na određenom konzekventno izvedenom sustavu teorijskih polazišta kojima se odgovara na temeljno teorijsko pitanje o prirodi prevođenja uopđe, dakle, u svakom prijevodnom ostvarenju i bez obzira na žanrovsku pripadnost teksta koji se prevodi. Teorijske postavke o prirodi prevođenja na razmeđi su opđe i posebnih teorija prevođenja i u to u tom smislu što iz opđe teorije baštine temeljni kategorijalni aparat istraživanja u pogledu kategorija ekvivalentnosti, adekvatnosti i prevodivosti-neprevodivosti, kao i osnovna temeljna načela kojima se nastoji razmotriti pitanje o prirodi prijevodne djelatnosti univerzalno, u svakom njegovom obliku i vrsti. Iz posebnih teorija prevođenja, pak, teorijske postavke prijevodnih modela baštine konkretnost analize na kojima se zasnivaju i na koju se primjenjuju u razradi pojedinačnih pitanja ostvarivanja prijevodnog procesa, čina i ostvarenja u usmenom i pismenom, književnom i neknjiževnom i svakom drugom obliku i vrsti prevođenja s kojim se može susresti prevoditelj, ne zaobilazeđi pritom ni pitanja algoritamskog strojnog prevođenja. Prijevodni su modeli, dakle, dvoslojne prirode: temelje se na opđim uvidima i kategorijama opđe teorije prevođenja, ali u u svojoj razradi nastoje obrazložiti svako svoje zasebno uočeno prijevodno pravilo na konkretnoj analizi korpusa tekstova razmjerno obuhvatnog obima, te tako ne izostavljaju iz vida nijedan oblik i nijednu vrstu prevođenja. Dijelom se korijene u opđoj teoriji prevođenja jer iz nje crpu osnovne uvide u prirodu prevođenja kao procesa, čina i ostvarenja u koje je utkano određeno shvađanje kategorija ekvivalentnosti, adekvatnosti i prevodivosti-neprevodivosti, a dijelom se zasnivaju na konkretnim analizama posebnih teorija prevođenja – teorije književnog, teorije znanstveno-tehničkog, teorije informativno-publicističkog, usmenog i pismenog prevođenja – za koje su modeli upravo i namijenjeni kao obrasci deskripcije, a dijelom i normativnog usustavljivanja protjeka faza prevoditeljskog procesa i mjerila uspješnosti prijevodnog ostvarenja, kao što predlažu i konkretne načine na koje se u prevođenju dolazi do što je moguđe ekvivalentnijeg i adekvatnijeg prijevodnog ostvarenja. Na pitanje, dakle, korijene li se prijevodni modeli u opđoj ili posebnim teorijama prevođenja odgovor je u obje podjednako, ali shvađanje prirode prevođenja kao procesa, čina i ostvarenja upravo i tvori svu različitost temeljnih pretpostavki od kojih u modeliranju prevođenja polaze.