Recenzija i preporuka knjizi “Filozofija života zen-buddhizma” Ksenije Premur
Krucijalna determinanta našeg doba nisu samo fenomeni globalizacije i informatologizacije. In nuce, u dimenziji duhovnog bivstvovanja naše doba ulazi u neksualnost komponenti duhovnosti trećeg tisučljeća koje ex fundamentis teramorfiziraju zemaljsko bivstvovanje u kontekstu spiritutualne evolucije/involucije i pripreme Božanskog života na Zemlji. Spiritualne komponente odvijaju se razvojno kroz multikompleksifikaciju planetarizacije, procesa koji se manifestiraju kroz polilogizaciju (višeglasje/mnogoglasje) duhovnih tradicija, religija, filozofija, kultura u njihovim perenijalnim tekovinama/vrednotama. Planetarizacija kao polilogizacija temeljna je značajka našeg doba, komplementarna s materijalnim/svjetovnim procesima globalizacije.
Polimodalnost polilogizacije kao matriksa duhovnosti trećeg tisučljeća, okvir je u kome se počinju stvarati pretpostavke supramentalizacije Zemlje kao slijedečeg stadija u spiritualnoj evoluciji/involuciji zemaljskog bivstvovanja. Polilogizacija je i temeljna značajka duhovnosti trećeg tisučljeća.
Modusi filozofijskih, religijskih i kulturoloških otvorenosti i ambigvitetnosti svih discoursa kontrastacija/komparacija , svih ekumenskih i drugih anticipacija i utopizacija – smještaju se unutar polilogizacije. I svaki teorijski ekskurs u neko podrucje indendira zbilji polilogije. Tako i ovaj značajan rad Ksenije Premur koji artikulira problematiku zen-buddhizma. Vrlo temeljito i korektno ona promišlja neke bitne značajke zen duhovnosti i donosi adekvatan odabir klasičnih tekstova koji “dokumentiraju” teorijski promišljaj.
Svaki teorijski temat određene duhovne tradicije i hermeneutizaciju značajki i vrednota jedne duhovne tradicije, treba sagledavati u krucijalnom kontekstu planetarizacije suo modo same tradicije i njenog značenja u polilogizaciji duhovnosti trećeg tisučljeća. Zen-buddhizam je kruna, najviši domet razvoja buddhističkih tradicija, unutarnji telos sveukupnosti buddhističkih iskustava i vrednota. Povijesno možemo pratiti i razvojne faze, možemo filozofijski i teorijski konceptualizirati značajke tih tradicija, možemo ad infinitum ići s komparacijama/kontrastacijama kao i kod svake druge tradicije (npr. tradicija tantre)
ali to je ono in secondo. Primaran je život zena u zbiljnosti planetarizacije. Bitna su duhovna iskustva zena na frontu supramentalizacije zemaljskog bivstvovanja. A zen je Život!
Zen je Blagoslov Čistog Uma, put i iskustvo Zen Uma. Zen je veliko odbijanje vezanog, konceptualnog uma kao nižeg uma. I nultima linea, oslobađanje od Nečistog Uma.
A to su i filozofski i religijski um, ne samo um u drugim modalitetima svjetovanja, politički um etc. ad infinitum
Taj Čisti/Velik/Zen Um, taj Nevini Um – temelj je i ishodište Čistog Života, zen života.
Stanje čistog/budnog života jest oslobođenje od nečista uma/nečista života. To je duboki smisao satorija. To je signum šunjatičke “egzistencije”. Ozbiljenje zen “egzistencije” (ovdje samo figurativno koristimo taj filozofski termin) događa se na Putu Probuđenja kao Trenutak Čistog Života
Zen je Put Čistog Uma/Čistog Života. s mnogo staza. Svaka od tih staza zena sakralizira jednu ljudsku i svjetovnu manifestaciju života bića svijesti. Tako postoji staza Čiste Riječi (haijinstva), postoji Put Mača ali i Luka, Put Cvijeta i dr. Na svakoj stazi darovan je blagoslov zen budnosti/čistote na način koji je dharmicki tom životu.
Kvintesencija načina života dana je zen stazom kao najstroži i najsuptilniji oblik i izraz duhovnog iskustva bića medu bićima. Zen je transcendencija mentalne dimenzije života kao ek-stasis iz nižeg života u blizinu božanske svjetlosti i ljubavi. To je iznenadno ili stupnjevito iskustvo, i jedno i drugo, i nijedno niti drugo.
To je “iznenadni prolaz kroz neprolazno”, nevidni proboj i neprolazni skok – sve su to mentalne zamke. S onu stranu tih zamki, u zaigranosti s njima, kroz varke nebudna uma – počinje zen život. Zen život zbiva se u srcu svakodnevnog zemaljskog bivstvovanja. Koliko zen iskustava toliko i “škola”, toliko tradicija. Neki su koristili stroge metode koana, neki su koane smatrali reziduuima nebudna uma.
“Cilj” je satori, ali ni to nije potpuno tocno! Satori je više od koana, ali Zen je više od satorija!
Neki su sav zen vidjeli u za-zenu, drugi su odbacivali i zazen, neki su zen “hodali” ili “smijali” kao svakodnevnu “meditaciju”, drugi su tonuli u šutnju … Ali svi su priznavali “Plemenitu Šutnju” , svi su štovali Osmijeh bića.
Gotovo je nedopustivo govoriti o zenu izvan zena. Nedopustivo je dopustiti filozofijskom i religijskom umu da kazuje o zenu. To je kao kada bi grubom prljavom krpom brisali rosu s latica cvijeta u proljetno praskozorje.
Reči samo onoliko riječi koliko to sam zen dopušta. Uputno je slijediti iskustvo zena Čiste Rijeci (haijinstva – haiku pjesnikovanja), ili Put Mača koji mač ostavlja u koricama, Luka koji odapinje sam sebe a ne strijelu, šalice Čaja
koja samu sebe puni u tišini praznog čajnika… Zen je prijateljevanje sa svim bićima bez ikakva vezivanja, bez ikakve “motivacije” um ili “želje” tijela. Zen je kvintesencija Ljubavi kada ljubav prestaje biti trebanje i postaje čisto vibriranje energija. Zen je Sloboda koja blagoslivlja sva bića i prima blagoslov od svih bića, tako da izčezava čovjek i blagoslov izčezava. Zen je darivanje u kojem izčezavaju i onaj koji daruje i onaj kome se daruje, i sam dar. Zen je nagovor božanskog u kome ono božansko utihnjuje u ljudskom, a ljudsko u prirodnom.
Zen je apsolutna korekcija mnogim duhovnim iskustvima koja dolaze iz drugačijih duhovnih tradicija.
Zen je supremna moć pročišćenja same duhovnosti iz nje same.
Zen je iskustvo u kome se viši život stapa s onim nižim u savršenom preobražaju u Čistotu.
Zen je putokaz u supramentalizaciju. Koanički, zazenički, satorički i ini momenti zen života dašak su božanskog bivstvovanja kao osmijeha i milovanja suptilnih energija svijesti i korporalnosti.
Zen “osvaja” Zapad? Ne, Zapad je vec “usvojen”! To se dogada u osvitu supramentalitacije, kroz nadmentalne dimenzije, kroz ono involutivno koje Božansku Moć spušta u zemaljsko.
Više od arhatstva., više od bodhisattvičnosti. Zen je na ovom stupnju evolucije vrhunac te evolucije.
U zen iskustvu zemaljsko bivstvovanje postaje transparentno za božansko bivstvovanje.
Ali mi to više ne “registriramo” postojećim umom, mi to ne možemo konceptualizirati.
Filozofski um samo brblja, religijski um zamuckuje. Utihnulost dolazi kroz utihnulost.
Ipak dobrodošao je svaki teorijski interes koji naš postojeći um približava tim dverima Tišine i Velike Budnosti.
Pogotovo ako je on više nego korektno artikulirao temeljne značajke “teme” zena dokumentirane životopisima i predajama i ponekim sutričkim zapisom te tradicije. Ni postojeći filozofijski um se nesmije zanemarivati. On ima svoje odredeno značenje. Rad Ksenije Premur po stručnoj artikulaciji i prezentaciji onog bitnog, zaslužuje najvišu ocjenu i stoga ga preporučujemo za objavljivanje.
Dr. sc. Jadran Zalokar
U Rijeci, mjeseca srpnja 2005.