Knjiga Ivana Sokača Rosa napisana je isključivo u formi pjesama u prozi. Riječ je, dakle, o kratkim lirskim prozama, kratkom književnom hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku …. Pjesme u prozi pisane su nevezanim, proznim slogom; pjesnik spaja iskustva stiha i proznog iskaza, tragajući za novim sintaktičkim i semantičkim rješenjima, Dakle, Sakač napušta metričke zakonitosti stiha i ovo svoje pjesničko pismo piše u grafičkom obliku proze dokazujući da žanrovi u književnosti nisu eksluzivni koncepti. Ove pjesme u prozi Sokača tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, tom nepovratnom slijedu koji se proteže prema unazad, ali i prema budućnosti, a piše i o srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora kojom stazom poći, iako se pred nama često javljaju labirinti.
Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa u čitateljskoj avanturi susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, „sjenama nemirnih, izgubljenih duša“, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje „vile harfe sviraju“, s koferima punim tuge „pod turobnim balkanskim nebom“, s koferima koji „uvijek mirišu na put“, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je „miris života jutarnjeg neba“, ali i banatske juhe koji se zimi probija i „grije zidove“ i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do „labirinta noći“, pokušavajući saznati „zbog čega je vrijeme izmučeno?“.
Znači, tu je riječ o proznim tekstovima s lirskim akcentima. U ovome žanru, pjesama u prozi, Sokač spaja kozmos lirike i univerzum proze. On ovdje organizira prozu tako da bi ona ozrazila poeziju, a rezultat je da poezija i proza intenziviraju jedna drugu. Prijelaznih vrsta u književnosti, posebno je od moderne na ovamo, mnogo. Odsustvo radnje je ono što karakterizira lirski književni rod. U tom odsustvu, baš kao i u rukopisu Sokača, to odsustvo zauzima misao i emocija. Tako se karakter tekstova oslikava prema tome što u njemu nadvladava. Sokač pronalazi i aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano, slijedeći i lekciju Ernsta Blocha: „Misliti znači prekoračiti“ i ukazuje da je čovjek izvor svih pitanja, ali svjedoči i o krizi odgovora, proizašlih iz Edipovog odgovora: „Čovjek“. Sokač aludira i na odsutne sadržaje, Rosa ukazuje i na neprikazivo. Prepoznajemo ovdje „ritam u mislima“, kako je o poeziji promišljao Gaston Bacheland.
Djelo Rosa pisano je u tekućoj krizi kulturnih vrijednosti, velikih filozofskih koncepta te ideoloških realnosti. O dijagnozi aktualnog vremena Jürgen Habermas je napisao kako je afektivno stanje postmoderne epohe „prodrlo u pore svih intelektualnih područja, izazvavši teorije postprosvjetiteljstva, postmoderne, post-povjesti, ukratko, novi konzervatizam“. U ledenoj samoći svijeta funkcionalnosti on odbija i negiranje prirode u čovjeku, gubljenje svijesti da je čovjek i sam priroda, svjestan kako sve veća otuđenost stvara između čovjeka i prirodnog svijeta jaz koji um ne može premostiti.
Usred galamdžijskog i bezosjećajnog svijeta Sokač poetički osluškuje, a njegova subjektivnost je izraženaetičkim i estetskim stavom. Ovo uspjelo djelo je u skladu s bitnim životnim, trajnim, nekvarljivim, i lijek je za nadu nadvladavanja isprazne postmoderne epohe i emancipaciju ljudskosti čovjeka, čovječanstva u ovom razdoblju kada se pohabalo i hamletovsko pitanje, jer je u aktualnom razdoblju situacije postmoderne civilizacije govora potrošen njegov smisao.
Zvonko Sarić
NIU Hrvatska riječ Subotica, prosinac 2020.
Link za preuzimanje digitalnog izdanja djela: LINK
Digitalna zbirka NSK: LINK